FASCINATNA PRIČA

Upoznajte mladića koji je unatoč teškoj bolesti ispunio svoj san: ‘Tomo je srušio sve barijere‘

Tomislav Lončar

 Ante Čizmić/Cropix
Vrijedi ga upoznati i poznavati. Iz njegovog primjera štošta se može naučiti

Rijetko se pruži prilika da jedan sportski novinar radi intervju s drugim. U takvoj zgodi našao se upravo potpisnik ovih redaka koji je razgovarao s kolegom Tomislavom Lončarom (25) iz Posušja u Bosni i Hercegovini.

"I što sad?", možda ste se na prvu zapitali.

No, Tomislavova priča je nesvakidašnja, „mirita“ mjesto u 'Slobodnoj'. Vrijedi ga upoznati i poznavati. Iz njegovog primjera štošta se može naučiti. Nazvali smo Tomu, kako mu je nadimak, javio se i prihvatio iz prve, nije dvojio ni sekunde.

image

Tomislav Lončar

Ante Čizmić/Cropix

- Uhh, nisam baš naviknuo biti s ove strane mikrofona ha, ha - veli nam kroz smijeh.

- Nadam se kako ću biti dobar sugovornik.

I bio je. Više nego dobar, zanimljiv, razgovorljiv...

Iako već zvuči pomalo otrcano, fraza "život ga nije mazio", u njegovom je slučaju velikim dijelom istina.

- Rođen sam kao "normalno dijete", tako sam se i razvijao sve dok nisam imao godinu i po' - počinje Tomo svoju priču.

- Ali... onda je moj razvoj odjednom usporio. Doktori su mi dijagnosticirali distrofiju mišića.

O čemu se točno radi?

- Najjednostavnije rečeno, to je nedostatak snage u mišićima, nisu se dovoljno razvili. Ali zapravo, moj slučaj nije klasičan primjer te bolesti. Tako da, u stvari, ja nemam pravu dijagnozu. Ni dan danas ne znaju točno što mi je. Sve osjećam i mogu pomaknuti, ali nedovoljno.

Zbog manjka snage, Tomislav je primoran kretati se u kolicima. No, ako ste pomislili da slijedi tužna priča o svim problemima s kojima se osobe s invaliditetom uobičajeno suočavaju - prevarili ste se. Lončar tvrdi da to na svojoj koži nije osjetio.

- Moja priča ni po čemu nije klasična, pa tako ni po tome. Nikada nisam doživio ruganje ili odbacivanje u društvu. Dapače, imam predobru ekipu koja je uvijek uz mene. Gdje god bi oni išli, nosili bi me sa sobom, na utakmice, u kafiće... Među njima nikad nisam osjetio da sam drugačiji.

image

Tomislav na Poljudu

Privatni album

Ipak, nekoliko stvari mu smeta, čini život ipak... težim.

- Naravno da većina objekata u gradu nema rampe za osobe u kolicima. Uvijek moram unaprijed istražiti gdje moću ući sam.

Na okupljanjima, primijeti Tomislav, tu i tamo, par čudnih pogleda.

- Naviknuo sam, ne smeta mi. Problem mi stvara taj prvi susret s ljudima koje tek upoznajem. Svima je potrebno neko vrijeme dok ne shvate da sam „u glavi“ kao i svi drugi, da samnom mogu normalno razgovarati o svemu. Prilaze mi oprezno i s određenom dozom žaljenja. Ali ja ne želim da me itko žali. Jedina razlika je što sam u kolicima, po svemu ostalom živim normalno!

Njegova prva i najveća ljubav u životu je sport. Nažalost, ne može igrati, ali zato prati - sve! Priznao je kako je ipak bilo nekih pokušaja...

- Dok sam bio mlađi pokušavao sam igrati nogomet s prijateljima. Bilo je tu svega, padanja iz kolica. Majka je „ludila“ zbog toga ha, ha.

image

Tomislav s Lovrom Kalinićem

Privatni album

Tomina „glava je u balunu“, od sporta nije htio odustati. Tražio je način kako ispuniti svoj san, baviti se onim što najviše voli. Tražio je i na koncu - pronašao!

- Nakon srednje škole sam odlučio postati sportski novinar! Zacrtao sam sebi da moram uspjeti. Upisao sam, stoga, novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Mostaru.

Kako su protekli studentski dani? Danas si prvostupnik novinarstva...

- Ni tamo nisam imao nikakvih problema. Svi profesori su mi izlazili u susret, dopustili mi da ispite odgovaram usmeno. Samo mi je žao što sam morao studirati izvanredno, teško bi mi bilo svaki dan putovati u Mostar. A ni majka Mira onda ne bi mogla biti sa mnom.

Tomislav je završio trogodišnji preddiplomski studij, obranio završni rad i sada je „bakalar“, prvostupnik.

- Često mi ljudi kažu da mi se dive kako sam nešto postigao uz sve ove teškoće. Ali, ja ne mislim da mi se treba diviti. Ja sam kao i svaka druga osoba koja zacrta cilj i naporno radi sve dok ga ne ostvari.

Što je slijedilo nakon diplome?

- Trebalo je pronaći neki posao. Prvo sam odradio pripravnički staž u Arena Sport Centru u Mostaru. Vodio sam njihove profile na društvenim mrežama i održao nekoliko press konferencija. Zatim sam jedno vrijeme radio na portalu posusje.info. Tamo sam puno naučio o poslu.

Prilika za ulazak u pravi radni odnos Lončaru se pružila na lokalnom Radio Posušju. Objeručke ju je prihvatio.

- Mogu reći da sam ovime ostvario svoj najveći dosadašnji cilj, a to je bio raditi u sportu - priznaje Tomo.

- Lijepo mi je na poslu, uređujem sportske vijesti za radio i portal. Uglavnom radim od kuće, ponekad odem na konferencije. Vijesti su većinom vezane za hercegovačke klubove i naše igrače.

S ovim poslom stižu i brojni kontakti. Jesi li već razgranao svoju mrežu?

- Što se tiče sportaša iz mog kraja, jesam. Dobar sam sa svima iz Posušja. Često se čujem sa Silvijem Begićem koji sada igra u ruskoj prvoj ligi. Veliki prijatelj mi je i vratar Zrinjskoga Luka Kukić. Upoznao sam i Mihaela Žapera, Tomislava Duku...

Napokon dolazimo do glavne teme. Na spomen Hajduka, glas mu je u čas živnuo, a jezik se „razvezao“. Bila boja mu je, kaže, pri srcu od kad zna za sebe. Novinarsko zvanje na koji trenutak je ostalo po strani, o Hajduku mu je, priznaje, teško govoriti objektivno.

image

Tomislav s diplomom

Privatni album

- Ma ja sam fanatik, mogu to slobodno reći. Rodio sam se kao navijač, to je u meni. Nitko me nije „navukao“ na Hajduk. Otac ih simpatizira, ali ni izbliza kao ja.

U Hercegovini je i nemali broj Dinamovih navijača...

- U mom društvu nas pola voli Hajduk, a pola Dinamo. Stalno su tu prepirke i rasprave ha, ha.

Njegovo ime možda vam je poznato ako na društvenim mrežama pratite splitski klub. Gotovo da nema objave ispod koje nema Lončarovog komentara. Svojim dosjetkama, brzopoteznim analizama i šalama, nerijetko „pokupi“ dobar broj 'lajkova'.

- Uhh, volim napisati svoje mišljenje ili odgovoriti na tuđe, pogotovo ako me netko „povuče za jezik“ - britak je Tomo za tipkovnicom. Strog, ali pravedan.

- Ljudi ne shvaćaju u potpunosti koliko meni Hajduk znači. Teško je to opisati riječima.

Je li ovo "ta sezona" u kojoj će Hajduk napokon doći do titule?

- Uvijek vjerujem da je, ali polako. Momčad se ove sezone tek mora posložiti. Puno je novih igrača došlo. Dajmo treneru vremena da uigra ekipu - objašnjava. Proradio je novinarski gen...

Nastavio je:

- Ne želim izletjeti s nekim prognozama, ali mislim da se imamo snage „potući“ i biti konkurentni do samog kraja. Volio bih da se napravi rezultat čim prije. Livaja je već prerastao HNL i strah me da ne ode.

Tko ti je najdraži iz trenutne momčadi?

- Ma, ja volim svakoga tko nosi Hajdukov dres. Ali, eto, mogu reći da mi je najdraži Kalinić. Strašno mi se sviđa i Ljubičić zbog svog inata, volim njegov stav na terenu.

Iz svega se da zaključiti kako ste na Poljudu zacijelo bili?

- Naravno, na utakmice idem kad god mogu. Korona me sada poremetila, pa i onaj nedavno odgođeni derbi s Dinamom, baš sam htio to doživjeti. Bio sam na zadnjoj prije nego je pandemija „zatvorila“ sve, protiv Gorice, nije prošlo dobro (Hajduk je poražen s 0:2, op. a.).

Koja vam je posebno ostala u sjećanju?

- Ona u Kupu 2013. godine protiv Solina. Kakva je to fešta bila... A tek na kraju - u dahu nam veli.

- Ostvario mi se san, upoznao sam Kalinića. Malo smo popričali i slikali se. Iznenadilo me koliko je skroman i susretljiv.

O Hajduku bismo mogli divaniti „do sutra“. Bijeli su mu omiljena tema. Optimizam kojim zrači čitav život usprkos svim teškoćama, sada kao da se prelio i na voljeni klub. Sretan je Tomo, nada se tituli, no ne usudi se to još izgovoriti. Usudio se zato upisati fakultet, završiti ga i postati sportski novinar.

- Ne treba se meni diviti - skroman je. Ponavljamo za kraj rečenicu s početka.

Ma, treba itekako - kažemo mi. Svima nam je za primjer. Zasukao je rukave, razbio sve barijere i uspio. Isto sada traži i od „svog“ Hajduka. Na dobrom su putu „bijeli“, na dugoj cesti koja vodi do ispunjenja ne samo Tominog, već i sna čitavog hajdučkog puka.

Najveći oslonac u životu mu je majka

Tomin najveći oslonac u životu njegova je majka Mira. Bez nje, kaže, ne bi mogao.

- Poseban je osjećaj imati Tomislava za sina. On je kao najmlađi u kući uvijek bio centar čitave obitelji. Svi smo tu za njega, podržavamo ga u svemu.

Svakoj majci za njezino dijete ništa nije teško...

- Od njegovog rođenja, moj život je posvećen njemu. Nikada to nisam smatrala teškoćom i žrtvom Dok je bi mlađi, bila sam s njim gotovo 24 sata, a sada je on već puno samostalniji. Danas, kada gledam u kakvu je osobu izrastao i što je sve postigao, zaplačem od sreće.

Tomo je svojim životom srušio sve barijere.

- Mnogi su mislili da on neće moći ni krenuti u školu, a on je završio fakultet i radi! Svaka majka je ponosna na svoje dijete, ali zamislite samo koliko sam ja na njega. Tomo je ponos naše obitelji. Ma, i više od toga! On je ponos cijelog sela!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2021 21:54