U utorak 19. studenoga sa svojim muzikantima nastupam u velikoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’ na koncertu nazvanom ‘Zagreb je najljepši grad’. Sa mnom će biti sjajni dečki: Julije Njikoš, Ante Gelo, Mladen Baraković i Josip Cvitanović.
Maturalna zabava
Slavit ćemo 65 godina na pozornici! Jasno, samo ja sam 65 godina na pozornici, ovi moji su mlađi. Dođite, bilo bu sjajno, poziva gospon Drago Diklić, kojem je davne 1954. godine krenuo impresivni glazbeni staž na sceni.
- Zapravo sam počeo još puno ranije, kao mali, s pet godina, kada sam bio đak profesora Šuleka u muzičkoj školi ‘Elly Bašić’, gdje sam učio svirati violinu - prisjeća se Diklić, koji je prve javne nastupe imao kao gimnazijalac, polaznik IV. Muzičke gimnazije. No, prvi “pravi” nastup, naglašava, imao je na jednom plesnjaku u zagrebačkom Radio klubu.
- Da bi se u životu mogao ‘ozbiljnije’ baviti glazbom, skužil sam još na vlastitoj maturalnoj zabavi na Ribnjaku. Svirao nam je jedan dobar zabavni orkestar koji je izvodio popularni jazz. S njima je bio Jimmy Stanić, pjevao je veliki hit, pjesmu ‘Mladi poštar’. Jako mi se dopalo to što su ti dečki izvodili. S violine sam nakon toga brže-bolje prešao na posuđeni trombon i saksofon, a muzičari su se zgražali kad bih ja tako dolazio na plesnjake. Govorili bi: ‘Evo ga, opet je došao onaj fiktivac, opet će htjeti svirati’. Otuda nadimak Fiko - objašnjava Diklić i nastavlja:
- U tom Radio klubu, koji je bio manji ali vrlo popularni plesnjak, svirali smo Boško Petrović, Vlado Vuković, Mladen Kos... Imali smo razglas od pet vata i neki mali mikrofon, a ja sam morao potpisati ugovor u kojem je pisalo ‘pjevač se obavezuje da neće pjevati glasno’. Je, znate, ta dernjava mnogima je u ono vrijeme bila šokantna.
Imao sam još jednu neobičnu stavku u ugovoru, onu u kojoj je stajalo: ‘Pjevač neće pjevati baš svaku pjesmu’. To su stavili zato što sam ja na svojem bezveznom engleskom izmišljao tekstove, samo da bih pjevao - smije se glazbenik, koji je svoj predstojeći zagrebački koncert oglasio i na svom Facebook profilu kojim se, za razliku od većine svoje generacije, vješto služi.
Lokice
- Mene vam sve to zanima, kak bi se reklo: volim sve što vole mladi - kaže Diklić, kojem je putem Facebook profila sve najbolje u povodu proslave 65 godina glazbene karijere poželjela i Lokica Stefanović. Koja je veza Drageca i Lokice?
- Mi smo stari prijatelji, još od davnih dana. Ja sam, naime, prvi na ovim prostorima uveo go-go plesačice uz svoj orkestar, a onda je i Lokica napravila svoju plesnu grupu. Kad sam sa svojim ‘Profesionalcima’ srijedom nastupao u beogradskom Domu omladine, i Lokica je tamo dolazila sa svojim ‘ženskama’. Izvanredno smo se družili, od onda se znamo. Lokicu sam upoznao prije Zdravka Čolića, nije ga ni bilo dok smo mi tamo nastupali - smije se Diklić, kojeg pitamo je li istina da su se u njegovo doba mlade, zgodne cure motale oko muzičara.
- Pa ja mislim da se ženske i danas vrte oko muzičara. Znate, muzičari su jedna interesantna kategorija. Uvijek je oko nas veselo. Uvijek je simpatično društvo, tu je i glazba, nekaj se i popije... Uostalom, mi smo onda svi skupa bili mladi, zgodni dečki, nije ni čudo da su nas ženske imale rad - kaže Diklić, koji je za svoj prvi singl snimio - kaubojsku pjesmu.
Kauboji
- Je, je, kaubojsku. Onda su te pjesme bile u modi. Zanimljivo je kako sam je snimio, jer onda nije bilo kazetofona ili magnetofona pomoću kojeg bih ja mogao učiti tekst. Umjesto toga odlazio sam u kino. Ni sam ne znam koliko puta sam odgledao ‘Crvene podvezice’ s Rosemary Clooney, Jackom Carsonom i Guyem Mitchellom. Ja sam iz tog filma uzeo dvije pjesme, a moj prvi singl zvao se ‘Goodbye Jane, goodbye John’.
Riječi sam zapisivao dok sam sjedio u kinu, drugi su me malo čudno gledali, ali kaj su mogli? To je još dobro bilo, jer kad je u kinu igrao ‘Mladić s trubom’, onda smo išli na opetovana grupna gledanja, a svatko od kolega pamtio je po jednu dionicu pjesme - priča Diklić, za čiju je karijeru uz njegov rodni Zagreb važna i Opatija u kojoj je kao 19-godišnjak za mikrofonom na terasi čuvenog hotela Kvarner zamijenio Ivu Robića.
- Sjećam se, kao danas, kako mi je Stipica Kalogjera na tadašnjoj zagrebačkoj špici, koja je bila ispred hotela Dubrovnik, predložio da u Opatiji zamijenim Robića. Ja? Pa Robić mi je uz Franka Sinatru, Nat King Colea i Deana Martina bio jedan od glazbenih uzora. Mislio sam da krivo čujem, a kada sam shvatio da je to istina, počeo sam učiti sve Robićeve pjesme. Cijele noći sam štrebao stihove Robićeve ‘Serenade Opatiji’, a kad sam se večer poslije našao sam ispred mikrofona, tresao sam se od treme poput pruta.
Ali, uspio sam, zahvaljujući svojoj trnjanskoj naravi. Došao sam i na hotelskoj terasi u Opatiji bajnoj svirao s Big bendom. Publika se, priznajem, nije odmah dizala na ples kao kada je Ivo nastupao, pa bih sam tražio prvu damu za ples, jer nakon prvog para svi počnu plesati - otkriva Diklić, koji je zadnji put na terasi hotela Kvarner pjevao 2006. godine, u pratnji Big benda od osamnaest glazbenika. Neke od tih skladbi izvest će i na koncertu u dvorani “Lisinski”.
- Osim toga, bit će tu i neke talijanske pjesme koje sam također pjevao tijekom svoje karijere. Pa, ‘Parlami d’amore Mariù’ bila je neizostavni dio mog repertoara - ističe Diklić koji je ostvario i inozemnu karijeru. Prvi put preko granice otišao je 1958. godine, drugi put šest godina kasnije, a njegov gastarbajterski staž okončan je potkraj šezdesetih. Putovao je po svijetu: Njemačka, Francuska, Maroko, Skandinavija… Svirao je po američkim klubovima. Zašto se vratio?
Drago Diklić i Gari Kasparov
Gospođa Ljerka
- Jer je doma uvijek najljepše. Vani ste uvijek stranac. Iako je meni bilo sjajno vani, jer dobri muzičari su privilegirani, oni su umjetnici i nije važno odakle su. Ako znaš svirati i pjevati, dobrodošao si svugdje - priča glazbenik koji se po povratku u domovinu okrenuo festivalskim nastupima. “Oprosti, volim te”, “Zašto ovaj dan ne traje”, “Igra života”, “Opet si plakala”, “Još samo večeras” (koju je napisao nakon ljubavne veze s Talijankom koja mu je rekla da sutra putuje)… njegovi su veliki hitovi sa Zagrebačkog i Opatijskog festivala. A jedan od njegovih najvećih hitova, pjesma “Opet si plakala”, nastao je inspiriran suzama Dragecove današnje supruge, gospođe Ljerke.
- Je, jedanput se rasplakala, a meni nije bilo jasno u čemu je problem. To mi je bio povod da napišem tu pjesmu. Iskreno, ni danas ne znam zbog čega se tada bila rasplakala, a ona u početku i nije znala da je ta pjesma nastala zahvaljujući njoj. No, da se vratimo samoj pjesmi. Interesantno je da je ‘Opet si plakala’ osim mene, da je bilo sve po planu, trebao pjevati i Dean Martin. Bio sam u kontaktu s njegovim menadžerom u Americi, jako mu se dopalo kako zvuči ‘You’ll never cry again’. Ali, taman kad smo trebali realizirati taj naš dogovor Dean je, kako mi u Trnju kažemo, zgasnul. Umro je, a s njim je umrla i ta ideja. Tak je valjda trebalo biti - kaže Diklić, kojeg pitamo ima li tremu uoči nastupa u Zagrebu.
- Svaki pravi umjetnik uvijek ima tremu. Uvijek se brineš kako će ispasti. Međutim, s mojim dečkima, s takvim muzikantima koji su najbolji u zemlji, nikad nema problema. Oni znaju svirati sve, a svega će i biti: od Ive Robića, preko talijanskih skladbi, pjesama Franka Sinatre, Nat King Colea, a, naravno, bit će i mojih zagorskih popevki i mojih hitova. Na koncertu ćemo izvesti i jednu novu pjesmu o Zagrebu. Tekstove je napisao Enes Kišević, a te skladbe bit će poseban dodatak koncertu - otkriva Diklić čiji sinovi nisu krenuli njegovim stopama. Završili su muzičku školu, ali glazba ih u smislu nastupa nije zanimala.
- Nikad nisam inzistirao da budu glazbenici, meni je bilo bitno da steknu osnovno glazbeno obrazovanje i da kasnije sami odaberu čime se žele baviti. No, tu je zato moj 11-godišnji unuk Alen koji izvanredno svira gitaru i pohađa muzičku školu. Ja se nadam da bi on mogao krenuti dedinim stopama. Zvao sam ga da nešto odsvira na mom koncertu, ali nije htio. Neka, ima on vremena - kaže Diklić.