Crveni ruž, malo masivnije crne naočale, tamna ravna kosa. Tko iz toga od prve ne prepozna arhitekticu Vedranu Ergić, sorry... nedostaju mu elementarne slike iz zagrebačkog života, high society serkla... Ali sad toj slici dodajte veliki talent, predanost poslu, perfekcionizam, hrabrost za velike zahvate, ambiciju. Znanja iz različitih područja. Ljubav za kazalište, film, modni dizajn.
Vedrana Ergić u arhitektonskom je poslu od početka devedesetih, a poznata je po tome što je uredila razne velike poslovne prostore, primjerice godinama surađuje s Adris grupom, te mnoge obiteljske interijere, kuće i stanove. Dva puta je dobila nagradu struke Bernardo Bernardi, prvi put za stan na Ribnjaku (2003.) u kojem živi s desetogodišnjom kćeri, a projektirala ga je s Markom Murtićem, a drugi put za interijer stana u gornjogradskoj kući Šuflaj s početka 19. stoljeća te interijer sjedišta Adris grupe u Zagrebu. Radila je i sa sestrom Ivanom Ergić - nagrađeni su njihovi idejni projekti za revitalizaciju trgova u Mariji Bistrici i Karlovcu.
Ima svoj arhitektonski ured, Jedanjedan. Ne izgovara ime klijenta čiji je prostor uredila, čak i ako klijent to želi. “Privatnost je kategorija koju moraš poštovati. Ljudi ponekad žele pokazati što imaju, ali ja ne želim u tome sudjelovati. Osobno nisam taj tip, a ne želim da moji drugi klijenti pomisle da će im se to dogoditi.”
To što smo u vašem stanu, to je privilegij?
- Pa je, je... ja sam jako pažljiva oko eksponiranja svoje privatnosti, čak i kad je ona rezultat mog profesionalnog rada.
Ni kad ste za stan dobili Bernardijevu nagradu, 2003., niste ga pokazali?
- Jesmo, fotkali smo ga, s Damirom Fabijanićem, jer smo ga htjeli pokazati struci, ali i kad smo dobili nagradu, to je za javnost ostao - naš projekt. Naravno da su svi znali čiji je.
Jeste li inače stidljivi?
- Mislim da jesam, zato i djelujem ponekad distancirano i “von oben”. I onda ljudi, umjesto da iz toga iščitaju nesigurnost i stidljivost, misle da je u pitanju nešto drugo. Kad se upoznamo, ne prođe dugo dok mi kažu - joj, pa skroz si normalna.
Muči vas osjećaj prevelike izloženosti? Za nekoga on može biti jako težak.
- Ne, pokušavam ne doći u te situacije. Ja se bavim vizualnim i zapravo postajem talac te visoke estetizacije. Dvodimenzionalne fotografije prikazuju samo površan dio onoga što radim. Ja se bavim onim što se na fotografijama ne vidi.
Rješavanjem prostora.
- Visoka estetizacija fotografija dovodi u zabludu promatrača, ispada da se radi samo o nekakvoj estetici, ali radi se o vrlo složenim procesima. Rješavanju, režiranju odnosa u tom prostoru, ja sam kao redatelj u kazalištu, koji ima mizanscenu, glumca, ali stvara atmosferu i daje neki narativ. Ja to radim u svojim projektima u kojima se bavim interakcijom korisnika i prostora. Na kraju dolazi pitanje kontrole pojavnosti i vlastite i onoga što radiš i hoću li biti lišena mogućnosti da to prezentiram u cijelosti.
Pojavnost... vaša, kao Vedrane Ergić, javnosti je dobro poznata, gotovo amblematična... je li vam i toga previše?
- Privatno ne. Ako me netko nekada prikaže kao osobu koja ima zanimljiv vizualni identitet, ja pazim da, ako govorim o tome, i uvijek naglašavam da se radi o stilu, a ne o konzumaciji. Nisam žrtva konzumerizma. Užasnuta sam situacijom prodaje “lijepog” ili “ugode” kao robe, jednokratnog proizvoda. Ljudi misle da se mogu društveno pozicionirati time kako izgledaju, ili u kakvom prostoru žive.
Ali, mogu.
- Nažalost. Kako ću ja onda odgajati svoje dijete? Kako ću mu objasniti da mi, bivajući, stvaramo i sebe i svoj prostor? Ja ću danas odabrati što ću obući i želim biti lijepa, kao što i svi želimo, ali ne želim da to bude način na koji se ja pozicioniram. Danas je to dovedeno do apsurda, tragikomedije. Nekim mainstream medijima to je postao osnovni sadržaj komunikacije. Instagram je isječak stvarnosti koji istrgnut iz konteksta poprima sasvim drugačije značenje. Eksponiraju se stvari koje nisu bitne, devalvira prava vrijednost.
No i kad ste postali par s Markom Murtićem, arhitektom i sinom poznatog slikara, vi ste dobili jako veliku vidljivost.
- Više kroz to što smo mi radili nego kroz pripadnost obitelji.
Mislim da je bilo obrnuto.
- Brzo smo počeli s pionirskim potezima u poslu, promovirali suvremeni dizajn, imali svoju proizvodnju. Nisam osjećala teret njegova prezimena u našem radu niti sam osjećala da se mene percipira kao da je bitna odrednica to što pripadam obitelji. Ako vi sad kažete da je tako, vidim to kao veliki teret.
Kad je riječ o visokoj estetizaciji, vi ste tu ipak zvijezda, volite to i uspijeva vam.
- To je samo jedan segment, tipa - imam ja ukusa, ali to je dio priče. Ako iza toga ne postoji sadržaj, stvar za mene gubi smisao.
Sadržaj bi, konkretno, bio...?
- Diletantizam je, u svim područjima djelovanja, postao društvena norma. Što imate u novinarstvu? Senzacionalizam, brojenje klikova, a analitika i istraživačko novinarstvo su gotovo sasvim nestali. Morate čitati Guardian da biste nešto doznali. Problem je nedostatak profesionalnog diskursa u svim segmentima, a pri valorizaciji nečijeg rada svakako ga treba očekivati, pogotovo ako se to radi kroz medije. Privatno možete što želite.
Kako se arhitekti, kao profesija, s tim nose?
- Naše su mogućnosti ograničene. Postoji jako malo arhitektonske kritike vidljive u svakodnevnom životu.
Jedna od njih je, svakako, nagrada Bernardo Bernardi koju ste dobili drugi put.
- Da, ali i, recimo, Oris, koji je fantastičan projekt, privatno iniciran, koji već godinama promovira najbolje iz arhitekture, ali i kulture i umjetnosti općenito. U mainstream medijima više nitko nema potrebu angažirati nekoga tko ima profesionalni diskurs i background. Zato ja istupam u javnosti, u principu, nakon što profesionalna kritika ocijeni rad.
A struci vjerujemo?
- Dijelu struke...
Klanovi, interesi... svugdje postoje.
- Ja sam izvan toga. Nikad se nisam umrežavala niti je moj život bio vezan uz social climbing. Ja sam dosta posvećena poslu i ako me netko prepozna, super.
Ustajete u šest ujutro, vraćate se kući u osam, devet navečer.
- Ustajem u šest, budim se i puno ranije. Imala sam 15-godišnje razdoblje nesanice. Odspavam tri sata, mozak se odmori, ali tijelo ne. Mozak probudi tijelo, ne da mu odmoriti se, izdržala sam. Radila sam najviše u razdoblju kad se radila zgrada Adrisa, u Jagićevoj ulici u Zagrebu, jer je to bio zahvat od 15.000 kvadrata, total dizajna i s vrlo kompleksnim tehnološkim rješenjima, u strašno kratkom roku. Natječaj je bio raspisan 2014., na njemu je odabran moj rad. Bilo je puno nepoznatih varijabli jer je Croatia osiguranje krenula u proces restrukturiranja i onda ti kroz projektiranje anticipiraš neke radne procese. Kompleksno.
Radila sam sve, od niskog rohbaua nadalje. I bilo je više tema - to je zgrada u kojoj je sjedište Adrisa, desetak tisuća kvadrata ureda za Croatia osiguranje, dva restorana, kafić, poslovnica, sektor za edukacije, lobby i ekstremno kratki rok. U tom razdoblju sam radila dnevno 10 do 12 sati i svaki vikend. Ili bih dio subote radila, iskombinirala ručak na kojem je moja kći Vanja, a ja dođem malo kasnije, a popodne ona ide u neku radionicu... Nedjeljom bismo otišli na Sljeme, rano ujutro, vratili se prije ručka, onda ona kod bake i dide, ja u ured. Dok je išla u vrtić, svaki dan sam je vodila i tih pola sata intenzivne uzajamne posvećenosti, po Ribnjaku i uz Schlosserove stube, bilo je jako korisno i za nju i za mene. Mislim korisnije nego cijelo zajedničko popodne u kojem roditelj i dijete uopće ne komuniciraju.
Oduvijek ste htjeli biti arhitektica. Lijepo je rano znati svoj poziv. Po čemu ste to prepoznali?
- Nikad nije bilo dvojbe. Analiza prostora mi je urođena. Odrasla sam u Zapruđu, planskom urbanizmu usred divljine, Bundeka, Save. Ali naselje je imalo kompletnu infrastrukturu, gdje je arhitekt Bogdan Budimirov napravio izvrsne stambene zgrade, koje su danas omražene iz opravdane perspektive - jer su propale. Ali tada, u doba intenzivne industrijalizacije i urbanizacije, sredinom 60-ih, kad je ljude trebalo negdje smjestiti u kratkom roku, a Budimirov je s tehnologijom bio upoznat na svjetskom nivou i primijenio je ingeniozne ideje, tvorničke prefabrikate koji su bili najsuvremeniji način gradnje.
Riješimo to zauvijek - ako netko u limenkama kihne na četvrtom katu, to se čuje u prizemlju, je li to točno?
- Ne. “Urbane vile” iz 90-ih, kao najvulgarniji oblik gradnje, sigurno imaju nižu kvalitetu stanovanja nego “limenke”. Inače, taj lim je služio samo da se od propadanja zaštiti toplinska izolacija koja se nalazi na solidnim, propisno širokim, propisno izvedenim armiranobetonskim zidovima. To je samo privid da je nešto “limeno”.
Što je vas fasciniralo?
- Svi ti stanovi bili su isti. I ti se sad družiš s hrpom ljudi koja stanuje u istim stanovima, a ambijentalno su sasvim drugačiji. Počelo me zanimati što čini ambijent drugačijim i tu sam dobila neku vrst “case studyja” koji se naprosto dogodio. Kao da snimaš omnibus u istom prostoru, s ljudima koji drugačije kreiraju svoj ambijent.
Ambijent im je odredio život?
- Naravno, i obrnuto, jer oni su stvorili ambijent svog prostora. Ta različitost navela me na razmišljanje što je prostor, što je ambijent. A posteriori sam to sebi objasnila jezikom arhitekture. Dobar ambijent je besprijekorna funkcionalnost, možda to treba opet naglasiti, a dobar ambijent je i cosy, poticajan, katalizira procese koji se unutar njega odvijaju. Ali klijentu ne mogu nametnuti ambijent koji je meni dobar - a volim chiaroscuro, dramatične razlike svijetlog i tamnog. Ja ću vas jako dobro odskenirati kao potencijalnog klijenta prije nego što ponudim rješenje. Ono na što sam u svom radu fokusirana je nevidljivo, to je interakcija koja se stvara između materijalnosti i korisnika, atmosfera u kojoj nastaju emocije.
Po čemu ćete ostati upamćeni u hrvatskoj arhitekturi?
- Bavim se transformabilnošću prostora. U ovom stanu nije važno sviđa li ti se namještaj. U jednom trenutku pomičnim zidovima zatvaraš, gradiš normalnu spavaću sobu, kupaonicu i garderobu... u drugom je nema. Isto tako je pomična opna između terase i interijera, pa trenutno kao da je dio terase ušao “unutra”. Ali kad pomaknete prozore, postaje relativno što je vani, što unutra. Godinama kroz arhitekturu razvijam temu transformabilnosti prostora... i to ima svoje funkcionalne razloge, nije larpurlartizam. Također, moje je područje total dizajn, što nije pofarbati zid ni staviti zgodne stvarčice, jer to je dekoracija.
Total dizajn je poznavanje materijala i tehnologija koji u pažljivo osmišljenim interdisciplinarnim sklopovima omogućuju transformabilnost prostora, mix and match namještaja iz različitih perioda koje kombiniram po principu kulturološke relevantnosti, a ne samo estetske vrijednosti, to je režija svjetla... kao u kazalištu, koje obožavam.
U kazalištu vas najviše zanima sam prostor, pozornica?
- Sve me zanima. Volim dramsko kazalište, ali jako i operu i stalno planiran gdje ću ići gledati Annu Netrebko, ali nisam uspjela, i Beč i Scala i Pariz su uvijek rasprodani. A trebaju se i druge svari za to posložiti. Volim Jonasa Kaufmanna. Kad sam zadnji put bila u Beču s kćeri, išle smo u operu, za koju sam karte kupila tri mjeseca unaprijed. Volim i balet, odrasla sam na Eurokazu.
Ove šiške, frizura, već su vam zaštitni znak. I iste naočale godinama. Dokad ćete imati taj imidž?
- Zauvijek! To sam ja. A naočale su sve slične...
Moćne. Hipsterske.
- Hipsterske, ozbiljno? Premda, imam i jedne s tankim zlatnim okvirom. To su nove. Ne promišljam imidž, sve je to spontano. Izgleda promišljeno, ali to je recikliranje istih principa. Kupim nove naočale kad moram promijeniti dioptriju. Ne idem ciljano tražiti stvari, izludjela bih.
Je, može biti suicidalno iskustvo.
- Ove sam naočale prije pet-šest godina kupila dvoje, kad sam vidjela da su dobre. Naočale te jako obilježavaju, to nije isto što i odjeća. One su dio lica. Možda se nekom čini da su u pregrubom kontrastu... ali meni se čini da su strong but feminine.
Strong but feminine, to je inače vaš stil. Takoreći brend.
- Joj! Drago mi je da je to prepoznato, ali ipak bih rekla da je spontano. Ne mogu dopustiti da mi netko nameće trendove, ali ipak, živite u okruženju i onda nekako među svim nalaziš ono što pripada tvom identitetu. Ja neću skinuti nečiji total look zato što je to sad u trendu. Stalno recikliram, nešto staro, nešto novo, uvijek se radi o minimalizmu. I onda zato što si lišen boje, crno-bijelo, to možda izgleda strogo..
Vi imate svoje, onako malo snobovsko društvo, pijete kavu u Velvetu?
- Nikad! Ako idem na kavu, a idem svake prijestupne, idem u PIF, ili tako nešto. No name mjesta. Nema šanse da subotom prođem Špicom. Samo okolo. Periferno.
Niste dio snobovskih zagrebačkih krugova?
- Ne, sto posto.
Koje su marke vaše naočale?
- Ove su Givenchy, slučajno. Inače nosim no name, hand made produkcija talijanske obitelji Marchesi, iz centra milanske Brere, Via Solferino. Godinama sam zaobilazila taj dućan - tko zna koliko to košta, a ono, tri puta jeftinije od brendiranih. Jesam, selektivna sam jako što se tiče odjeće, ali nemam je puno. U kazalištu ćete me vidjeti u haljini staroj 15 godina. Jako sam racionalna.
Zauvijek... Drakulina kći?
- Tako su za mnom vikala djeca iz Novog Zagreba kad bih potpuno u crnom, u nekoj pelerini, išla na Eurokaz ili Tjedan suvremenog plesa. Šivale smo i mama i ja. A nemam baš neku tehniku, pa sam nosila zgužvano. Neki su mislili da je to dekonstruktivizam Margiele. Čudna je ta površna percepcija mog stila.
Biste li se lakše odrekli crne odjeće ili crvenog ruža?
- Crvenog ruža.
Iako, vaš ruž je na vašem portretu što ga je naslikao Edo Murtić.
- Imali smo se jako rad i prvi intenzivniji gest te ljubavi je bio poziv da dođem u atelijer s crvenim ružem i francuskom kapom. Nisam znala zašto. Natočio nam je dva dobro dimenzionirana viskija, iz kristalnih čaša koje naše mame drže iza stakla, platna su bila pripremljena, on je bio u kuti. Uvijek je u tom atelijeru bilo puno ljudi, a sad smo prvi put bili sami. “Budem te napravil”, rekao je. Jako brzo je napravio tri portreta u tom nekom hedonizmu razgovora što će se ručati, o placu, uvijek se veselio što je kupio fini kelj ili sir i vrhnje... Shvatila sam to kao znak velike prisnosti.
Kako podnosite neuspjeh?
- Nikako. Ne mogu to zamisliti. Neuspjeh u mom poslu nije neuspjeh, to je fijasko.