Mama, tata, kupite mi “kajganku”, nađite mi nekog da me nauči note, rekao je jednog dana, tada četverogodišnji Petar Žukina, danas vrlo živ, gotovo hiperaktivni dvanaestogodišnjak iz Donje Stubice.
Nije tada Petar znao čitati i pisati, ni o školi još nije pošteno razmišljao. Zbog sličnosti s jednom drugom, dječjem mozgu puno bližom rječju, kajdanku je prozvao “kajgankom”, no vrlo je dobro već tada znao da želi “čitati note”.
Njegovi roditelji, Ljiljana i Nenad Žukina, na prvu su, logično je, pomislili da je riječ o nekom od sitnih i prolaznih dječačkih hirova kakvim su skloni dječaci u formativnim godinama. Uostalom, nitko u bližoj i daljoj obitelji nije imao nikakvih dodirnih točaka s glazbom, osim štu mu je pokojni djed Ivan strastveno pjevao u lo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....