Smilju (42) i njezinu djecu, desetogodišnju Ane i sedmogodišnjeg Ivana, život nimalo ne mazi. Smilja je zbog cerebralne paralize koja joj se pogoršava praktički zatočena na katu kuće i rijetko može sići niz stepenice kojih do stana ima 20-ak. Zbog toga je Ane preselila kod svoje tete Snježane i njene obitelji, u 20 kilometara udaljene Lipovljane, daleko od brata i od mame.
Smilja i sin Ivan ostali su živjeti u unajmljenom stanu u kojem je, unatoč peći na drva, hladnije nego vani. Umjesto slika, na njihovim su zidovima fleke od vlage.
"Zimi je jako hladno i prozori su nikakvi. Voda je nikakva. Često je mutna, smrdi i nije za piće", rekla je Smilja Knobloch za Provjereno.
Pokojni suprug Ante, Smilja i njihovo dvoje djece oduvijek su živjeli skromno, ali im je život bio lakši dok su svi bili na okupu.
On je, pritisnut nevoljama, prije sedam mjesece počinio samoubojstvo. Bilo je to tek obično nedjeljno poslijepodne. Ane i tata bili su u crkvi, za ručak se spremao roštilj, a onda je sve stalo.
Svaki put kada uđe u šupu u kojoj si je oduzeo život, priča Smilja, gubi tlo pod nogama. Od staroga života ostale su samo fotografije i uspomene. Njezin je Ante brinuo za obitelj, pomagao joj oko svega što sama nije mogla.
"Bio je prije kakav je bio. Dobar je bio, a što se desilo, desilo se. Tu jesam, ostavio me tu... Padam, zapnem, onda padnem. Nema me tko dignuti", rekla je Smilja, kojoj jako nedostaje kćer. Teško se odlučila da je pusti u drugu obitelj, ali svjesna je da je tako bolje.
"Nije joj mogao pokazati za učiti, nisam joj ja mogla pokazati jer nisam znala neka njihove gradiva, a onda je tamo otišla. Tetka ju je uzela k sebi da joj može pomoći, da zna nešto i sad zna, sad je dobra. Čujemo se svaki dan i dolazi kad može", rekla je Smilja.
Ane najviše voli hrvatski jer lijepo piše, ali i drugi joj predmeti dobro idu. Skromno priznaje da bi jednoga dana voljela biti učiteljica.
"Znam se nekada rasplakati oko toga zato što vidim da su mama i brat zajedno, a ja sam tu. Lijepo mi je kod tetke, ali mi fale mama i brat", rekla nam je.
Ane kaže da ne zna je li hrabra, da o tome ne razmišlja. Uvjerena je da će biti ok, ali brine se za mamu. Boji se da ne padne, da joj se nešto ne dogodi i da joj nema tko pomoći. Brine i za brata jer je, kaže, mali.
"Isto mu je teško", rekla je Ane te dodala da o ocu s njim ne priča "jer ne želi da on plače". Ni s mamom o tome ne može pričati: "Ona se odmah rasplače. Ja ne volim kad ona plače, onda ja uvijek plačem."
Zove ih nekoliko puta na dan, a s tetom i tetkom ih posjećuje svakih nekoliko dana. Ipak, u njihov stan zapravo ne voli ići.
"Zašto je to napravio? Mogao je ostati s nama živjeti. To mu svaku noć kažem", kroz suze govori Ane.
U noćima u kojima se ne budi vrišteći u znoju, Ane sanja neke, za nju nemoguće snove. Sanja kućicu, skromnu, samo njihovu. Kućicu u Lipovljanima, blizu tete, da se mama ima na koga osloniti, da se ne mora uspinjati stepenicama, da u njoj nije hladno i da nema vlage. Sanja da je opet pod istim krovom s mamom i bratom.
"Samo mi je bitno da budemo zajedno jer ja sam navikla da budemo u jednoj sobi i svemu što je malo", rekla je Ane u dirljivoj ispovijesti za Provjereno.