U sobi od desetak kvadrata stojim sam s printerom. U ruci držim poveći malj, a odjeven sam u narančasto radno odijelo preko kojega je navučena hokejaška golmanska pancirka. Na glavi mi kaciga s vizirom, a na podu u kutu prostorije stoji jedno kompjutorsko kućište kojemu ću se uskoro osvetiti za svaki freeze, svaki pad sistema, svaku neuspješnu instalaciju računalnog programa.
Prvo ću se, međutim, obračunati s printerom.
Snažno ga zakucavam maljem, a njegove krhotine lete uokolo i razbijaju se i odbijaju o drvene zidove prostorije. Uzimam potom palicu za bejzbol, mijenjam oružje jer malj mi je pretežak. Njome uništavam ono malo što je ostalo od nesretnog printera i okrećem se kućištu.
Postavljam ga na stol nasred prostorije.
Drvena ploča stoji na nekoliko automobilskih guma, tako da se vibracije mojih udaraca svedu na minimum. I nju sam, kako sam shvatio poslije, rascijepao napola udarajući u elektroničku opremu. S kućištem sam počeo lagano, pajserom.
Htio sam da traje.
Ubrzo sam, međutim, shvatio da će mi trebati razornije oružje, pa sam se vratio bejzbolskoj palici, ispucavši petnaestak udaraca u kućište prije nego što je završilo na podu gdje sam ga odlučio dovršiti. Coup de grâce sam odradio onim maljem, a kada sam završio, scena je bila nadrealna.
Ostaci plastike
Pod prostorije bio je prekriven razno-raznim ostacima printera i kompjutora koje sam, totalno pod dojmom, nastavio šutirati. One rijetke komade koji su još bili prikladni za bacanje uzimao sam u ruke i bacao u željezom pojačan zid. Najzad sam teško oznojen izašao iz prostorije, razmišljajući o tome što se upravo dogodilo.
Posjetio sam prvi zagrebački “Smash room” na Vukovarskoj ulici. Čitao sam ranije o konceptu “soba za razbijanje”. Vani je to ozbiljan hit. Čini se da je era wellnessa, hakla s ekipom ili nogometa na školskom igralištu iza nas. Danas je trendi opuštati se razbijanjem stvari, i to u strogo kontroliranim uvjetima.
Tako se, kažu, možete uspješno riješiti nakupljenog bijesa, stresa i frustracija s posla. Osobno ne živim u teškom stresu, no zakoračio sam ipak u taj prostor čisto da se osvetim gomili elektroničkih aparata koji su me, informatički nepismenog kakav jesam, često mučili u proteklom desetljeću. Koliko mi je samo puta došlo da izbacim kompjutor kroz prozor!
Ušavši u predsoblje, zatekao sam rustičan ambijent. Sivi tapison, tek dva stolca - nekakva bačva koja glumi stol i na kojoj ću potpisati da radim ovo na vlastitu odgovornost - potom siromašna, drvena recepcija iza koje je na zidu izloženo oruđe za razbijanje.
Biraj svoju veličinu
Tu su bejzbolske palice u više varijanti i veličina, zatim nekoliko pajsera i raznih čekića. U kutu predsoblja vidim i lutku odjevenu u zaštitnu opremu te radno odijelo koje sam i sam uskoro navukao na sebe. Prvo sam mislio porazbijati nekoliko monitora.
- Moram još vidjeti hoću li dati monitore u ponudu za razbijanje. Čitao sam da u nekim svojim dijelovima sadrže živu, a to bi moglo biti opasno za korisnika koji razbija - govori mi Tomislav Stanić, čovjek koji stoji iza ovog neobičnog koncepta i tako mi nakratko ruši snove.
- Daj ovamo printer! Daj mi, zapravo, dva printera i jedno kućište kompjutora - kratko sam mu odvratio, hodajući u iščekivanju uokolo predsobljem s bejzbolskom palicom u ruci, a Stanić je otišao iza same recepcije gdje čuva sav otpad koji će Zagrepčani, kako se nada, s užitkom porazbijati. Prije ulaska u sobu, zamišljao sam u slow motionu komadiće tonera, čipova, plastike, matičnih ploča i žičica koji nestaju pod udarcima malja.
Osjećao sam se sigurno pod svom tom opremom, možda tek malo sputano. No ubrzo sam se uvjerio da zaštitna oprema ne sputava u razbijanju elektroničke opreme. Štoviše, itekako mi je dobro došla, jer krhotine plastike i ostalog lete neviđenom brzinom i u raznim smjerovima kad započne sesija razbijanja u sobi. Sve skupa je trajalo 15 minuta.
Nisam se, kako rekoh, tamo došao rješavati stresa, ali fizičku aktivnost sam osjetio upravo u mjeri da ovo razbijanje mogu proglasiti ozbiljnim sportskim iskustvom. Konačno, tu je službeni teren, oprema, vrijeme, pa čak i sudac. Po čemu se to, molim vas, razlikuje od kakvog konvencionalnog sporta?
TOMISLAV STANIĆ (27), OSNIVAČ SMASH IT koncepta: Primamo i grupe, a možete donijeti i svoj vlastiti inventar
Što je “Smash room” i kako si došao na ideju da ga otvoriš?
Ovo je mjesto gdje se možeš doći zezati, ispucati tako da razbijaš stvari. Htio sam ja nekamo ići razbijati pa sam vidio da toga kod nas nema. Vani ima, kontaktirao sam čak ljude izvana, iako nisu htjeli pričati.
Koje će se stvari razbijati?
Imamo elektroničke stvari koje su manje, tipa kućanski aparati, printeri i kućišta od kompjutera. Tu su i staklenke raznih formata. Zasad nemamo bijelu tehniku, a bit će i knauf ploča, tanjura, čaša...
Jesu li to reciklirane stvari?
Naravno, najčešće tražimo takve stvari, nedjeljom na raznim mjestima. Već smo dogovorili s raznim tvrtkama da nam ih dovezu.
Kome je zapravo namijenjen “Smash room”, koji profil ljudi očekujete?
Namijenjen je svima, ali očekujem u većini mlađu ekipu koja će doći ovamo prvenstveno raditi zabave. Zatim poslovne ljude, ali i ljude koji žele nešto razbiti čisto da vide kako to izgleda. To možda poželiš i doma napraviti, iz fore, ali tu je sve kontrolirano. Uvjeti su pravi, imaš hrpu opreme, zaštite. Ne moraš se brinuti oko čišćenja, razbiješ i ideš dalje.
Koliko će koštati korištenje “Smash rooma”?
Paketi su nam do 140 kuna. Imamo tri glavna paketa po cijenama od 50, 80 i 140 kuna. Postoji opcija da si čovjek donese svoje stvari, u tom bi slučaju cijena bila 45 kn. Imamo i tematske pakete, možemo složiti prostoriju u obliku nekog ureda...
Postoji li opasnost u ovoj aktivnosti? Može li doći do ozljede?
Postoji opasnost, ali isto tako, kad odeš na nogomet, postoji šansa da ćeš si izvrnut zglob, da ćeš strgati koljeno. Tu je, po meni, najveća opasnost kad je više ljudi u sobi.