Bez trkačke pripreme, ako se ne računa onih doslovce jedinih pet kilometara što ih je istrčao nekoliko dana uoči utrke, Fran Skračić u nedjelju je istrčao Hendrix, polumaraton čija trasa vodi uz obalu Save. Nije trčao sam, jer ne vidi. Fran je imao pomoć, s njim je trčao poznanik Marko Jakšić.
Iako nepripremljen, utrku je istrčao za nešto manje od dva i pol sata. Doduše, cijeli je život u sportu, u srednjoj školi se bavio atletikom, išao je na europska i svjetska natjecanja na 100 i 200 m, skakao je i skok u dalj. Posljednjih sedam godina trenira Bukyo Ryu Ju-Jitsu.
Kad mu je, ničim izazvano, palo na pamet probati polumaraton, kolegica iz borilačkog kluba Katarina Jakšić ponudila mu je pomoć svog brata, trkača, jer 21 kilometar je puno, teren je neravan i za onoga tko ne vidi prilično zahtijevan.
Gubitak vida
“Nisam od rođenja potpuno slijep, imam vizualna sjećanja, mentalne mape, mjesta kojima sam nekada prolazio mogu po sjećanju proći i danas sam. Vrlo dobro si mogu vizualizirati okolinu. Mogu, primjerice, vizualizirati kad mi pratnja kaže da su stepenice ili da je šoder ili kakva trava, mogu zamisliti kakav je to teren otprilike. Znam što su zemlja, trava i blato… Bio sam u izviđačima, a svako ljeto za djetinjstva sam provodio na Kornatima. U pubertetu sam, pak, ljeta provodio po festivalima, kampiranjima. U to doba sam još nešto vidio, jako malo, ali dovoljno da sam mogao manje-više samostalno funkcionirati”, govori Fran Skračić.
Povezani smeđim pojasom, s kojim inače veže svoj kimono, istrčali su skupa u nedjelju Fran i Marko polumaraton. “Savio sam pojas dva, tri, puta, tako da bude kraći i deblji, na svaki kraj sam zavezao čvor. Desnom rukom sam držao jedan kraj, dok je Marko sa svojom lijevom držao drugi kraj i tako smo trčali. Ako bi išli lijevo rekao bi mi: ‘Skrećemo lijevo’ i dodao je li to oštro lijevo, pod kutem od 90 stupnjeva ili blago lijevo, malo bi me po ruci dotaknuo, gurnuo ulijevo, a kad smo išli desno povukao bi pojas udesno i po tome sam ga pratio. Upozoravao bi me na lokve, kamenje, jer na nasipu je svačega, i zemlje i blata i makadama…”
Važno je, govori Fran, na vrijeme dobiti uputu. “Ne smije biti ni prerano niti prekasno. Evo, da vam objasnim na primjeru stepenica. Kaže on meni: ‘Stepenica prema gore!’, ali to treba reći taman u trenutku da, kad dignem nogu, s tim korakom stanem na stepenicu. Da ne zagazim dolje, nego, dakle, korak i pol prije stepenice, da ne dižem nogu u prazno. A ne smije biti ni prekasno, jer onda ne stignem dići nogu i spotaknem se. Bitno je da me na vrijeme upozori kad naiđemo na lokvu, udubinu, brijeg, blato, šoder…”
Vid je sasvim izgubio 2010.
“Znao sam da će se to dogoditi, ali ne i kad točno. No, bio sam spreman, nije mi to bila prevelika drama. Jednostavno sam znao da će to doći, prihvatio sam tu činjenicu, nisam previše ni razmišljao o svemu tome”, govori Fran kojeg prijatelji zovu Vid, upravo zato što - ne vidi. “Nije to zločesto, ništa negativno, nadimak je nadimak. Ovaj moj baš ima smisla”, komentira.
Kratke pripreme
Koliko mu je bilo godina kad je oslijepio? Zamisli se i računa… “Ostao sam bez vida 2010., a 1988. sam rođen. Znači, imao sam otprilike 22 godine, ako sam dobro izračunao. Tri puta mi je rapidno skočio očni tlak i razorio očne živce. Zato sam oslijepio. Moram biti pozitivan, nema mi druge, mogu ili sjediti doma, plakati i kukati, ili biti pozitivan, smijati se i živjeti život. Volim glazbu, volim slušati punk, izlaziti, ići na koncerte, festivale, volim sport, prirodu, planinarenje. Premda za planinarenje nemam baš često priliku, ali uvijek kad imam odem…”, kaže.
“Mnogo slušam audio knjige, razne žanrove. Volim krimiće, ali znam poslušati i literaturu iz psihologije, filozofije, medicine… Kad imam vremena nazovem neke ljude da vidim tko ide gdje, dogovorim se s njima ako me baš zanima neki koncert, festival”, dodaje.
Tri dana prije Hendrixa Fran i Marko našli su se kako bi isprobali mogu li to njih dvojica zajedno izvesti. Tada su se, zapravo, prvi put i sreli. “Otrčali smo pet kilometara, čisto da Marko vidi kako je to voditi nekog slijepog. A vodio me super, kao da svaki dan odradi trening s nekim slijepim. Pitao me kako se to radi, rekao sam mu da ja držim jedan kraj, a on drugi i ulovio je odmah…”
Marko Jakšić ističe: “Fasciniran sam povjerenjem koje je Fran imao u mene. To nije mala stvar, pustiti se tako nekome da te vodi. Jer, ova utrka ide po dijelu nasipa koji nije utaban, ima dosta graba, ima čak i stepenica na nekoliko mjesta. Nas troje smo bili u ekipi, sestra, on i ja, tako smo se držali od početka do kraja. U jednom trenutku je zbog moje nepažnje, kad smo zaobilazili rampe, skoro otklizao niz nasip. Tu sam ja bio nespretan.”
Fran dodaje: “Čuo sam da u tim dugim utrkama nakon određene kilometraže dođe kriza, pa mi je u jednom trenutku prošlo kroz glavu kolika li će biti ta kriza”. No, naposljetku je gotovo i nije osjetio. “Možda minimalno…”, dometne.
“Navikao sam imati jako naporne treninge, naučio sam kroz moje borilačke treninge da je najbolje kad radiš i ne razmišljaš koliko si napravio i koliko imaš do kraja. Na isti način sam i trčao, nisam uopće razmišljao koliko sam prešao, koliko je ostalo… Uživao sam. Što je teže i napornije, to je veći izazov i samim tim mi je draže…”
Školovanje
Živi s ocem, ali samostalno funkcionira. U Puli je završio preddiplomski studij predškolskog odgoja, a u Zagrebu diplomirao bibliotekarstvo i informatologiju. Zadnjih mjesec dana uza sebe ima crnu labradoricu, Nikitu. “Prekjučer je napunila tri godine. Vesela je, pozitivna i voli raditi. Kako je rekao njezin instruktor, ona je k’o vojnik. Sve odradi, a jako je brza. Kažem: ‘Sjedni’, ni ne dovršim riječ, a ona je već sjela.”
Kod njega je stigla kao Nikita, no od milja ju zove Nik. “Pas vodič najviše energije troši kroz rad, jer zajedničko hodanje traži i od mene i od psa jako puno koncentracije. Još nismo sasvim blisko povezani, treba nešto vremena. Još ne idemo u duge šetnje i ne istrčavam ju, ali doći će i to.”