- Kako smo se upoznali? Gerald je bio model za aktove. Da, pozirao mi je gol-golcat... - kaže 54-godišnja Alice Laidlaw o početku ljubavi sa svojim suprugom Geraldom.
- Bila sam na večernjem satu umjetnosti u lokalnoj školi, a nakon sata mi je prišao i zavodnički me pitao želim li ga počastiti šalicom čaja. Rekla sam: “Pardon? Ja?” No bio je nepopustljiv. Na sljedeći je sat došao s bombonijerom, pa potom s buketom cvijeća... Pravi je škotski šarmer.
Alice i Gerald Laidlaw bit će zasigurno glavna atrakcija najvećeg svjetskog okupljanja ljubitelja spačeka, 23. po redu, koji se po prvi put održava u Hrvatskoj, i to u Samoboru, od 30. srpnja do 4. kolovoza.
U svojoj Josephine, jarkožutom spačeku s plavim i ljubičastim detaljima, u Samobor su stigli prije tri dana. Malo su uranili jer se, kažu, žele odmoriti i uživati u gradu. Utaborili su se kod bazena Vugrinščak. Sve što trebaju imaju u svom spačeku. Stol, stolice, tanjure, čaše, zdjele, hranu, malu plinsku bocu, plinsko kuhalo, čajnik, kazetofon, ljestve, vazu s cvijećem...
A malenu prikolicu Gerald je doradio tako da bude temelj na kojem će podignuti svoj šator. Za to im treba samo pet minuta. Ustaju oko osam sati, na izvoru malo dalje od bazena napune kanistre vodom pa popiju čaj i doručkuju. Zatim kratko plivaju na bazenu pa cijeli dan šeću gradom, ručaju, ali izbjegavaju kremšnite jer je Gerald dijabetičar. Druže se sa spaček-fanovima u samoborskom 2CV Pubu Fontana, a onda odaberu neki restoran za večeru pa se vrate u šator na prikolici.
Put do Hrvatske
- Ovo je naš dom na kotačima. Nemamo problema pri pronalasku mjesta gdje ćemo stati i podići šator jer, iskreno, mislim da se ljudima ne da natezati s nama. Izgledamo kao nevolja na kotačima. Kada nas vide u ovom šarenom autu, samo se nasmiješe i odmahnu rukom - smiju se Škoti koji su iz Glasgowa 16. srpnja krenuli u avanturu.
Uputili su se preko Dovera, Dunkirka, proputovali su cijelu Belgiju, Luksemburg, prošli kroz Njemačku, Austriju i Italiju do Trsta, pa kroz Istru, do Umaga pa do Rijeke i potom do Samobora.
Njihova Josephine, Citroën 2CV6 Special, radi besprijekorno kao šivaća mašina, kažu. Josephine je model iz 1986., benzinac, ima rezervoar od 25 litara.
- Vozimo se njome već tri godine i nijednom nas nije iznevjerila. No ako što zapne, uvijek sa sobom imam superljepilo - smije se 76-godišnji Gerald, koji je Josephine, kao dar za svoju suprugu Alice, stvorio iz olupine. Slagao ju je punih 18 mjeseci.
Kupio je olupinu spačeka od prijateljice za 100 funti. Josephine nije imala ni pod, interijer je bio uništen... Bio je to samo kostur automobila. Sve je dijelove Gerald zasebno kupovao. Većina je stigla iz Njemačke, gume su iz SAD-a, prikolica je iz Francuske, a šator iz Australije. Gerald je na Josephine ugradio i više od pet pari farova, neki su originalni, neke je uzeo s motocikla. Sve je sam prebojio i podstavio sjedala da bi bila mekša jer Alice ima problema s kralježnicom.
Iako se ne vidi na prvu zbog krovnih nosača, koji, kada su na cesti, nose šator, Josephine je kabriolet. No krov rijetko spuštaju jer, kažu, otkrili su da je “prirodna klima” puno bolja kada samo malo otvore staklo iznad šajbe, svojevrsni šiber.
Truba s bicikla
Mnogo je neobičnih stvari na ovom spačeku - od raznih ukrasnih naljepnica pa do autotrube, koja se nalazi s vanjske strane vozačeva prozora i zapravo je skinuta s bicikla.
- Hah, jedne godine nisam prošao na tehničkom jer mi nije radila truba. Rekli su mi da je moram imati. Bilo kakvu. I ja sam to doslovno shvatio. Skinuo sam trubu s bicikla, stavio na prozor i prošao tehnički - smije se Gerald, koji je prije Josephine imao još par spačeka koje je sam uredio. Jedan danas vozi njegova kći, a drugi unuk.
- Uvijek spačeki! Zaljubio sam se u njih tek početkom 90-ih, kada sam ih ugledao na sajmu automobila, jer sam shvatio da se na njih možeš osloniti i jednostavno ih je popraviti. Rezervnih dijelova imate posvuda - zaključuje Gerald, koji je dosad bio na pet svjetskih susreta spačekista.
Iako ima 76 godina, ne namjerava se tako skoro odreći svoje vozačke dozvole jer, kaže, vozi gotovo cijeli svoj život. Sa 16 je naučio voziti, s 18 se priključio vojsci, gdje je radio kao vojni mehaničar, a po povratku iz vojske radio je kao vozač kamiona. Kada god nije na cesti, mirno pozira mladim umjetnicima, već 35 godina. Alice, koja radi ulja na platnu slikajući žive modele i, odnedavno, morske pejzaže, priznaje da joj je Gerald omiljen model jer se potpuno uživi u svoju ulogu. Isprva joj je bila čudna njegova ljubav prema spačekima, ali sada su i njoj dragi.
Uvijek u pokretu
- Radije bih bila s nekim tko je zainteresiran za nešto, čak i ako su to spačeki, nego da po cijele dane sjedi pred televizorom, pije pivo i gleda utakmice. Gerald je uvijek u pokretu, mozak mu radi sto na sat, a spačeki su njegova strast - zaključuje Alice, koja se savršeno nadopunjuje s Geraldom iako su između njih 22 godine razlike.
Zajedno su već šest godina. Alice je ovo prvi brak, a Geraldu drugi. S prvom suprugom Wendy, koja je u 50-ima preminula oboljevši od raka dojke, imao je četiri kćeri te je još dvoje djece posvojio. Danas ima i 13 unučadi i jedno praunuče.
- Volio bih jednom, prije nego što umrem, organizirati putovanje za cijelu obitelj. Možda unajmim londonski double decker da svi stanemo u njega - smije se Gerald, koji je svoj djeci iz Samobora poslao razglednice. Kod kuće nemaju televizor, samo radio. Nemaju internet ni mobitele, samo fiksni telefon.
- Trudimo se živjeti što jednostavnijim stilom života. Ako nešto želimo saznati, odemo u knjižnicu - objašnjava Alice. Na ovom putu ona je navigator, koristi samo karte. Prepustila je volan Geraldu da si dâ oduška, jer dok je ona oprezna vozačica, on je brz i žestok. Potegne spačeka i do 70 km/h.
Basnoslovne ponude
Policija ih je samo jednom zaustavila, prije koju godinu u Italiji, i to zato što su imali spaček u kamuflažnim bojama. - Htjeli su nam provjeriti identitete, da nismo slučajno teroristi ili neki sumnjivci. No provjerili su nam registraciju i brzo nas pustili - kaže Gerald, kojeg ljudi stalno gnjave s ponudama za Josephine.
- Jedna mi žena u Londonu sat vremena nije dala mira nudeći mi basnoslovne novce. No Josephine nije na prodaju. Ona je naša - dodaje grleći Alice.
Svake godine nekamo putuju. Prošle su bili u Njemačkoj, no ovo je prvi put da su zajedno na dužoj turi i na okupljanju spačekista.
- Cijelu smo godinu štedjeli za ovaj svjetski susret spačeka u Hrvatskoj. Ovo je putovanje naša beba. Ljudi obožavaju naš auto. Na cesti nam mašu, trube, gdje god ga parkiramo, ljudi se žele slikati - kažu mi.
Dan ranije na parkiralištu kod bazena Vugrinščak sprijateljili su se s francuskim parom koji je na turi po svijetu već godinu dana. Prije nego što su se zaputili dalje, poklonili su im cvijeće. Zato na vanjskom sjenilu iznad šajbe stoji vaza s tri ruže.
- Kod nas u Glasgowu uvijek pada kiša. Konstantno. Ove vaše ljetne temperature oko 35 stupnjeva na suncu meni su idealne - kaže Gerald pod vunenom kapom. On i Alice nose kiltove, pa ih ovih dana u Samoboru ne možete ne uočiti.
- Sve zanima nosimo li gaće ispod kilta, ali ja vam to ne mogu otkriti, to je škotska tajna - smije se Gerald.
Dok je Geraldu ovo prvi posjet Hrvatskoj, Alice se sjeća kada je kao djevojčica od 12 godina prolazila kroz Hrvatsku na putovanju Europom na koje ju je poveo otac.
- Prolazila sam Hrvatskom 1978. Putovala sam s ocem iz Grčke, preko Makedonije, i prolazili smo istočnim dijelom Hrvatske. Tako su mi lijepa sjećanja ostala. Bezbrojna polja suncokreta dokle god mi je pogled sezao. Ljudi su radili u polju, a moj im je otac, sjećam se, bacio par paketa cigareta kroz prozor.
Sjećam se da nas je ugostio jedan stariji par koji je imao ogroman voćnjak s marelicama i kruškama. Ljudi su bili siromašni, ali vrlo skromni i sretni. Sprijateljila sam se s djevojkom mojih godina, koja je bila oduševljena mojim sandalama jer je ona tada imala neke koje joj je majka napravila, pa je gotovo zaplakala od sreće kada sam joj ja poklonila svoje. Bila sam oduševljena Hrvatskom i tim jednostavnim, neopterećenim načinom života. Danas se mnogo toga promijenilo, ali ljudi su i dalje srdačni - zaključuje Alice.