Prije šest, sedam godina preselila sam se iz stana u kuću. I koliko god se ona stara izreka da "kuća traži slugu, a ne gospodara" pokazala točnom, brojne su prednosti takvog života. Prije svega, vlastito dvorište. No, oduvijek mi je smetalo što na dvorišnim vratima nemamo zvonce. Ne znam točno koji je razlog tome.
Više i ne brojim koliko sam puta propustila dostavu neke pošiljke, a često online naručujem razne sitnice, jer se u tom trenutku, iako sam cijeli dan "dežurala", nisam našla na dvorištu, a oni su, vidjevši da nema zvonca te da su vrata zaključana, samo ostavili obavijest o preuzimanju paketa od sljedećeg dana. Pa čak i ako su znali da smo doma (parkirani automobil, upaljeno svjetlo i sl.).
S vremenom smo s kvartovskim poštarom uspostavili prijateljski odnos (za što je, usput rečeno, bila dovoljna čaša hladnog soka po najvećoj ljetnoj vrućini), pa već zna što treba napraviti. Srećom, nemamo psa.
Isto tako, brojni su me prijatelji u početku zvali na mobitel, čekajući da dođem po njih i otključam dvorišna vrata. Možda bi netko pomislio da je to dobra taktika za nepozvane goste, razne "trgovačke putnike" ili, pak, grupice koji se vozikaju ili šeću kvartom, nudeći odvoz starih televizora i bijele tehnike. Ali, ove potonje ni to nije spriječilo da ne uđu u dvorište u potrazi za... tko zna čim. No, to je sasvim druga priča.
S obzirom na to da je riječ o zvonu za dvorišna vrata, ne razmišljamo o provođenju struje kroz dvorište do plota, nego o jednom od modela bežičnih zvona. U trgovinama se mogu kupiti pojedinačni dijelovi bežičnih zvona već od 50-ak kuna, jednostavni setovi od 70-ak kuna te pametni modeli sa senzorom pokreta i kamerom povezani Wi-Fi vezom i aplikacijom za mobilni telefon. No, oni su više namijenjeni kao zvono na kućnim vratima, jer pretpostavljam da bi se malo tko, s obzirom na to da se njihove cijene penju i na više od 1500 kuna, odlučio postaviti ih na uličnu stranu dvorišnih vrata, na metar od prolaznika. Mi se definitivno ne usuđujemo.
