StoryEditor
VELIKI INTERVJU

‘Zagreb je 80-ih bio avangardan. Danas se na ulici okreću za mnom - s čuđenjem‘

Autorica najluđih pokrivala za glavu u Zagrebu, kapa i turbana govori o izazovima u industriji
Mirjana Dugandžija i Ruža Hodak
 Neja Markičević/Cropix

Više se čudiš što nisi propao, nego da jesi, i to u svim varijantama ovog našeg posla slobodnog umjetnika - kaže Ruža Hodak, dizajnerica, autorica najluđih pokrivala za glavu u Zagrebu, kapa i turbana, a i odjeće, koja se otvara i zatvara na najčudnijim mjestima, s patentima, remenima, tilom i grubim suknom, i ponekom zihericom. Avangardne i urbane. Crno-bijele, a ako treba i najcrvenije.

Razgovaramo u njenom malom vrtu koji vas odmah zašarmira. Djelo je njenog muža, priznaje, jer ona je više fokusirana na posao koji, začudo, još uvijek nekako ide. Okružene smo bambusima, hortenzijama, pelargonijama crvenim i roza, nekoliko vrsta paradajza koji vise u grozdovima i uskoro će dozrijeti, nekoliko benjamina, a tu je i kadulja, bosiljak, čempres, marelica... Travnjak čine sićušna "stabalca" kućne srećice. "Za nju sam najviše zabrinuta, ako počne venuti, što to znači?", pita se.

Jako lijepo utočište nakon što ste napustili svoj dugogodišnji atelijer u Ilici...

- Nije se njemu ništa dogodilo, ali mislim da Ilica i središte grada dugo neće živjeti nekadašnjim životom i ja sam se, jednostavno, nakon 13, 14 godina pokupila iz prolaza Obrtničke komore i došla u svoju kuću u Črnomercu. U njoj već imam atelijer u kojem šivam, a jednu ću prostoriju pretvoriti u show room. Uplašila sam se, a i odlučila da ne želim sjediti tamo i čekati nešto što doći neće.

Biste li rekli da se bavite odjećom, modom, skulpturom ili samom sobom?

- Ne bih rekla da sam se ikad bavila modom, ja sam se više bavila odjećom, i to po principu 1 na 1. Dakle, za poznatog kupca. Nisam se priklanjala tržištu. Nisam radila kampanje. Meni je to kao križarski rat. Kampanjama ljudima proizvodiš nove potrebe, a njima treba samo zadovoljiti postojeće. Promijenio se odnos prema kupnji, kupca su razmazili šoping centri, 24 sata moraš biti prisutan, imati stotine kartica, ja to nisam imala...

Bilo mi je zadovoljstvo da ljudi odjećom sebe naglase, podvuku. A kad radim za sebe - onda radim odjevne skulpture. Radim, dakle, praktični dio, za novac, ali i izložbe, kojima je cilj da iznenadiš, šokiraš, fasciniraš. A sad je korona izazvala i treći - povratak crtanju, liniji, staroj ljubavi. Na 55. zagrebačkom salonu, koji upravo traje, izloženi su mi crteži.

Mladih dizajnera ima puno, Zagreb voli modu - ali sad se bore za goli opstanak.

- Gledajte, oni su se okrenuli velikim brojkama, i u proizvodnji, i u prodaji i broju dućana... u odijevanju ne radi se više o zadovoljavanju potreba čovjeka, nego samo o robi. Mene to nikad nije zanimalo. Radila sam u Kamenskom gdje nas je bilo 2500 zaposlenih, pa u butiku gdje nas je bilo desetak, pa sam onda shvatila da tu vrstu autoriteta koji nisu uvijek utemeljeni ne mogu podnositi... što sam starija to teže. I može se živjeti prema svojim afinitetima, osim ako baš ne želiš imati krevet za 10, 20, 30 hiljada eura. Nevjerojatno koliko neki ljudi teško rade da bi imali jako puno skupih stvari. Ne razumijem to.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Zagreb je bio jako modno zanimljiv... i imao svoje amblematske butike, Natašu, Mateja, Gumzeja.

- Ja sam onda stvarno mislila da ćemo mi biti kao Berlin danas! Nisam nostalgična u smislu - sve je prije bilo bolje, ali, tada, bili smo zbilja avangarda. Ja danas izgledam kao 'čudo' i ljudi se za mnom okreću... a tad si bio 'jedan od'. Mislila sam da ćemo uskoro moći nositi krinolinu! Mora se priznati da smo poseljačili. Ali zato volim sama sa sobom ludovati. Jednom sam zamolila muža da mi na majicu odštampa lik Igora Mandića. I razmišljam, mogu li to javno pokazati... Kad, u Frankopanskoj, ide Igor prema meni!

Ljubazno ga oslovim, otkopčam kaput, pitam mogu li to nositi. 'Ma kako ne, na tako prominentnim grudima...!' I tako sam došla na promociju njegovog 'Predsmrtnog dnevnika'. A sad, idući po gradu doživljavam čuđenje, negodovanje... Jednom, idem Ilicom, a prema meni neki tip, mislim, hoću li kompliment dobiti, a on... 'Pi*ka vama svima materina!' Kako - vama? Što misli? Onda shvatim da zbog turbana misli na muslimane.

Zastrašujuće, grozno.

- Da, osjetiš agresiju prema sebi, ničim izazvanu, nego je ona već ovdje... treba je samo ispoljiti na nekome tko je istureniji, bojom kože ili izgledom ili odjećom. Ružno ti se, vulgarno, obrate... poslije premijera više se ne vraćam kući tramvajem, naprosto me strah, zadnje dvije-tri godine.

Ali, i vi volite privući pažnju, volite da vas gledaju... ne recite da ne!

- Meni je to toliko normalno, čak se i susprežem u izrazu. Na jednoj premijeri sam imala takvu kapu, e da, onu koju ste i vi primijetili, visoku i zašiljenu poput biskupske... kad sam uzela taksi, morala sam se na koso voziti. Mislila da ću morati kamion iznajmiti. Da, želja mi je da se ta moja ideja vidi. A tko će ih nositi nego ja? Neki misle gle, babac, hoće se pokazivati... A ja bih bila i luđa, da me okolina ne sputava. Ljudi su u izrazu sve mirniji, minimalističkiji, a ja volim uzbuditi njihovu maštu!

Radili ste u Kamenskom, propalom socijalističkom tekstilnom divu.

- I to - muška odijela. Bila sam modni kreator za muško odijelo. Pojma nisam imala o tome kad sam došla, ali onda se iznenadite, to odijelo tako očvrsne figuru, kao i uniforma, izvuče iz muškarca sve najbolje... odjeća ti uvijek pomaže, ona je najjača neverbalna komunikacija.

Pa da, i vrijeme kad su žene nosile odijela širokih ramena zvalo se "women power". Koje biste odijelo preporučili muškarcima da ih učini muževnim?

- Pa recimo, tamnoplavi blejzer... Daje čvrstoću, a opet ta tamnoplava boja nije tako stroga kao crna. I ja sam nosila muške sakoe, ali karirane, 'landlordovske'... te štosove. A danas su sakoi preuski, a kad je tebi neka stvar uska, ti, ako si i mršav, izgledaš debeo! Jer si sapet u tome! Muškarci danas izgledaju kao debeli ili tanki crvi jer, su svi u 'valovima' tih uskih sakoa... A kad imaš prst komocije, stvar izgleda sasvim drugačije.

Nije lako s vama, ništa vam ne promakne.

- Inače sam izrazito vizualni tip, kažem za sebe skener! A kad smo išli u Italiju, kupovati materijale, govorila sam sebi da sam kaj 'pes na tartufe'. U ćoškovima velikih magazina znala sam naći čuda. Jednom mi je žena donijela materijal koji košta 400 eura po metru za haljinu... a rekla sam, ak' ne bu dobro, bumo nekaj drugo napravili. Ne pravim dramu oko materijala, znam se sa svime snaći, nekad kažem da je to 'partizansko nasljeđe'...

Kreirali ste u Kamenskom i ženske bluze s volanima i čipkom... nespojivo s vama.

- Nije nespojivo, reći ću vam zašto. Danas dizajneri uglavnom rade kolekcije u koje se ljudi moraju ukalupiti, moraju smršaviti, utegnuti se... to je meni koma! A mi trebamo osluškivati ljude, i raditi za njih, da im život bude lakši i ljepši. Da, radila sam bluze s volanima, čipkom... što stvarno nisam ja. Ali, žene to vole. Najveća mi je potvrda bila kad sam u njima vidjela radnice Kamenskog. Pravi dizajn je dizajn za stvarne ljude. Nekad mi ljudi dođu u dućan, vide kako sam ja odjevena, pa jauknu - joj, ja ne bi to! Nema problema, idemo skroz drugačije! Na mnogim ljudima koji se oblače kod mene to se i ne vidi. I to nije loše.

Ideja ne nedostaje?

- Imam i previše ideja, a to je problem kao i kad ih nemaš. Ideja ideju stiže, koju odabrati? Kad radiš za tržište, možeš imati jednu ideju cijeli život, i ona radi za tebe. Cijeli život isto? Umrla bih drugi dan! Ja želim istresti iz sebe gomilu tih maštarija... podataka koji su se tko zna kad u tebe utisnuli, i sad svijest i podsvijest izlaze u nekoj tunici ili crtežu. Ili začudnom nakitu koji je, na primjer, nosila Vlatka Kolarević u svojim intervjuima.

Da, zbilja fantazmagoričnom nakitu!

- Ali ona je to odlično nosila! U tome i je stvar, da kad se obučeš više o robi ne misliš, nego radiš, voziš... a ne da na dodjeli Oscara glumica ima haljinu za desetke hiljada eura, a grudnjak si furt nacukava da joj ne padne. Za tu lovu hoću da se osjećam kao u šlafroku! A ne da je šampanjac ispred tebe, a ti ga ne možeš dohvatiti, jer ti haljina ne da. Luksuz je dobro došao, ali ne bumo se ubijali za njega.

Apsolvirali ste povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu.

- I onda imala hospitacijsko predavanje, o Feničanima, i shvatila da ja to ne mogu raditi, ponavljati svaki dan jedno te isto... Iako, iz mog društva većina je išla na FF, bilo nam je lijepo, sjedili smo sa Štulićem koji je svirao u auli, i sav si bio važan, jer si na Filozofskom... ali onda ipak dizajn! Završila sam u roku britva. Ali i danas imam taj stav, ok, idemo se lijepo obući, ali onda pričati o važnijim stvarima... u današnjem svijetu, tako problematičnom, ponekad me i sram reći da sam dizajnerica odjeće.

Omiljeno modno razdoblje?

- Diplomirala sam na art decou. Mentor mi je bio Tonči Vladislavić. I danas mi se art deco najviše sviđa, ne samo vizualno. Žensko tijelo je oslobođeno haljinom, a i žene su sve neovisnije, školuju se... I sama sam uvijek voljela učiti, pa sam prije tri godine magistrirala, na Šuteju, i to je bilo divno, jer sam se mogla ponovno nečim ozbiljnim baviti. Slikarica Paulina Jazvić mi je bila mentorica. I kao mala sam bila divlja, na prvu pričest sam obukla minicu, sve ostale curice su imale šlajere... a tu je bio i moj kraj s crkvom, nije išlo.

Što su roditelji rekli na minicu?

- Roditelji su bili skromni, radnička klasa, k tome su došli uz Slavonije, iz Orahovice u Zagreb, kad mi je bilo godinu dana. Imala sam i dva brata, nije to bilo lako ni prehraniti... ali i mama je imala to u sebi, stalno me poticala, 'daj nešto ludo obuci'. Sad mame više nema, i ja se pitam, je li ona mene poticala, ili nije mogla sa mnom izaći na kraj. Ali... Ja sam imala pusteni crveni šeširić iz Vlaške, to je mama kupila. U Trstu mi je kupila šorc dok ga još nitko nije imao. Sašila mi je midi suknju kad je još nitko nije nosio. To sad ja sa svojom kćeri Sarom radim, puštam joj sasvim na volju.... kod nas je demokracija davno uvedena.

Zagrepčanke su nekad bile na glasu da se dobro oblače.

- Ponekad imaš dojam... gdje su Zagrepčanke? Ne po rođenju, naravno, nego volji da upiješ vrijednosti grada. Vidimo na curama često 'cajkaški' moment, vulgarizme...

Najviše volite izaći u HNK?

- Sva kazališta volim, u HNK zakoračiš u drugi svijet i vrijeme. Volim premijere, jer onda kazališna čarolija dugo traje. Posebno si obučen, pa druženje prije, poslije. Bila sam na jednoj predstavi koja nije bila premijera, i sad, predstava završi, ja sam puna dojmova, pričala bih, komentirala, ali ne... izvolite van. A i HNK je čarolija za sebe, svi šumovi su nestali, ušuška te u onaj pliš... Premda su predstave i bolne...

I ponekad loše.

- Ja se jako uživim, i u zadnje vrijeme mi se čini da mi je kazalište najdraži sugovornik. Volim duge rečenice koje više nitko ne izgovara, osim u kazalištu. Jednom sam se našla na nekoj večeri u društvu pokojnog pisca Nedjeljka Fabrija, bila sam počašćena, ali kako s njim pričati? Tak' pametna kak' on nemrem biti! Kaj ću? Odlučila sam se opustiti, smijali smo se cijelu večer, a kad sam ga sljedeći put srela, rekao mi je da se takve večeri pamte.

Dugo nismo vidjeli gospođu Đurđu Tedeschi, a ona je jedan od modnih amblema našeg grada.

- Zgodno ju je bilo vidjeti, ti predmeti koje je nosila, svi s imenom i prezimenom, naravno, izvrsno izabrani. Hrabrost je to obući. Možda je za moj ukus i malo presavršena. Zimus sam u HNK vidjela jednu mlađu damu, veliku profesionalku svoje struke, uvijek odjevenu sjajno, ali... kad sam vidjela da usred zime ima sandale i gole noge, nisam je više ni gledala. Normalnije bi mi bilo da ima gumene čizme i ličke čarape.
 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. kolovoz 2020 21:34