Predivan čovjek, dundo Robi, sjajan, dobar i divan Robert, najbolji, djeca ga obožavaju... Takvi epiteti zaista se rijetko pročitaju na društvenim mrežama gdje je generalno puno više kritika i prozivanja.
Pohvalu je prvi javno objavio naš sugrađanin Zvonimir Bašica, oduševljen zaštitarom u školi koju pohađa njegova kći, a koji svako jutro dočekuje djecu i one mlađe pažljivo otprati preko pješačkog prijelaza.
Riječ je o Robertu Kalačiću, zaposleniku tvrtke Securitas, koji je zaštitar u Osnovnoj školi Montovjerna otkad je prvi put otvorila svoja vrata prije četiri godine.
- Sad sam četvrti razred! - šali se simpatični Robi dok sjedimo u predvorju škole.
Ispit za zaštitara položio je 2000. godine i otad radi ovaj posao. Prije je najviše radio za hotele, a jedno vrijeme i na sudu.
Ali, ovdje je najljepše, pitamo ga.
- Prvi dan bilo me je strah. Previše je djece i roditelja, ne daj Bože da se nekome nešto dogodi. Sad nema šanse da bih mijenjao mjesto rada. A normalno je da djecu pazim kad idu preko pješačkog prijelaza, najvažnija je njihova sigurnost. I meni su stariji, kad sam bio mali, pomagali prijeći ulicu - kaže.
Izgleda da vas ne bi mijenjali ni djeca ni roditelji.
- Hvala im na tome, ali to je moj posao - odgovara sa skromnim osmijehom. - Ako se radi sa srcem, onda se sve odradi kako treba. Ako ne radite sa srcem, bježite, pa da je ne znam koji posao u pitanju - mudro napominje.
No, kad se približavaju ljetni praznici, Robi nije ni približno sretan kao učenici.
- Jedva dočekam jesen, da počne škola - dodaje.
Ljeti, naime, radi na drugome mjestu, pa s nestrpljenjem očekuje prvi dan škole i dječje osmijehe. Pedeset i dvije su mu godine, još se nije oženio "kao pametni Konavljanin", ali zato uživa u društvu svojih neputa i nepuće koji žive u Čilipima.
- Još sam ja mlad, oženit ću se s 55. Amen dabogda! - planira naš veseli sugovornik, visok i krupan čovjek meka srca, pa se opet vraća na ljepotu svog posla:
- Ima li što slađe u životu nego kad ti dođe dijete, zagrli te i nasmije ti se - pun ljubavi za učenike koje svakodnevno čuva govori Robi.
Je li teško biti zaštitar?
- Najteže mi je kad pada kiša. Ne izlazim vanka i nema šetnje. Nije lako stajati na nogama, ali kad ovuda prođu učenici i jave mi se s ‘dundo Robi‘, odmah prođe umor. Najljepše mi je ujutro doći na posao, a najgore kad idem ća - kaže.
Otkad je prvi tekst o njemu izašao na portalu, nigdje ne može doći, a da mu ne kažu, prepričava, "evo duše Montovjerne", "došla naša duša", smije se Robi.
Ali, postojalo je vrijeme i prije 2000. godine kada je položio ispit za zaštitara. Dotad je osam godina radio u legendarnoj pekari Orlando koja je u Domovinskom ratu hranila Dubrovčane. Ljudi nikad nisu ostali bez friškog kruha, ni u najteža vremena kad su na Grad i okolicu svakodnevno padale granate. Zaposlio se u pekari kao mlad momak, imao je samo 20 godina, i primili su ga za pomoćnog skladištara. Prije toga je, kako kaže, "odgulio" dvije godine vojske.
- U pekari Orlando počeo sam raditi 1992., u jeku rata, a pokojna je postala 2000. godine. Nije bilo posla, ali se ispostavilo da traže zaštitare, pa sam krenuo u tom smjeru - sjeća se Robi. - Iz pekare otprije 24 godine dosta mojih kolega, nažalost, više nije među živima. Ali, imam jednog prijatelja iz tih vremena s kojim se nađem barem dvaput tjedno na kavi.
Inače sam završio matematičku gimnaziju, počeo studirati na FTVT-u tu u Gradu, ali stalno su bile uzbune, pa ima predavanja, pa ih nema, pa došla vojska, pa sam pošao u vojsku. Čim sam godinu dana ostavio knjigu, bilo je gotovo - govori Robi o vremenu studiranja koje se nesretno poklopilo s onim ratnim.
A koji su mu danas hobiji u slobodno vrijeme?
- Poć‘ u brata i zafrkavat‘ se oko zemlje - kaže o svojoj ljubavi za baštinu. - Nema je puno, imamo malu baštinicu i u njoj se zafrkavam. Uglavnom sadimo ljetne stvari, tikvice, pomadore, balančane, kukumare, pa i jagode, luk, bob, kupus, verzu, cvjetaču... Nema toga vele, sve pomalo. Volim da nisam u gradu i među betonom - ističe o svojim Konavlima i Čilipima.
- Obožavam i sport. Ne bavim se nijednim, ali ga obožavam gledat‘ na televiziji - dodaje. - Najviše nogomet, ali i rukomet i košarku. Hajduk živi vječno!
Još da se oženite, šalimo se.
- Vidim ja ove koji su oženjeni, zašto bi meni bilo loše k‘o njima - prihvaća šalu naš sugovornik Robi. - Volim se našaliti na njihov račun. Ajme, sad će me još više zafrkavat‘! - dodaje s osmijehom "dundo Robi", inače dundo troje neputova. Jako voli malu kćerkicu svoje nepuće, pa mu jedan prijatelj kaže da je on "dundo-đedo", smije se Robi.
- Moj odnos prema ljudima i poslu je u neka prijašnja vremena bio normalan i uobičajen, a sad je, nažalost, iznimka. Prije je to bila normalna pojava. Svak‘ je sa svakim pričao, susjed sa susjedom...
Moja je majka s četiri susjede svaki dan išla u jedne popit‘ kavu, a sad, nažalost, ne znamo tko nam je prvi susjed - govori o ovom današnjem dobu. - Izgubila se ta ljepota, došla su loša vremena. Ajme, počelo je filozofiranje i od mene - prekida samoga sebe. - Znate što, na kraju moram naglasiti da su 99,9999 djelatnika Montovjerne isti k‘o i ja. Ma, nećemo biti sitničavi, napišite 100 posto! - rekao je divni čovjek Robi.