Olakšano kretanje Europom ulaskom u Uniju svima je otvorilo brojna vrata, a pogotovo mladima u potrazi za boljim obrazovanjem. Danas je više od 13 tisuća hrvatskih studenata na inozemnim sveučilištima. Iako je tema odljeva mozgova rado istican problem našeg gospodarstva, postavlja se pitanje pristupamo li temi savjesno i imalo proaktivno. Prvi ljetni susret Udruge hrvatskih studenata u inozemstvu prije nekoliko dana ugostio je znanstvenike, poduzetnike i stručnjake različitih industrija, a među gostima su se našli i oni su koji su jednom otišli u inozemstvo u potrazi za drugačijim obrazovanjem. Kako odljev mozgova pretvoriti u dobrobit za zajednicu te koliko interkulturalno iskustvo tek postaje bitno kod nas, bile su neke od tema konferencije na kojoj su se našli hrvatski studenti i članovi udruge iz više od 25 zemalja svijeta. U debatama o ovoj tematici često se ističe uloga države u privlačenju i zadržavanju talenata, no poruka ovih govornika više je sličila motivacijskom govoru za povratak onih koji su otišli ili to tek namjeravaju - ova je država daleko od savršene, ali uz povratak onih koji su stekli dodatna znanja vani ima puno bolje šanse.
Nekolicina gostiju koji svoja znanja iz inozemnih iskustava danas primjenjuju u Hrvatskoj otkrili su za Jutarnji zašto su otišli i zašto su se vratili te što su vani naučili.
DIANA KOBAS DEŠKOVIĆ (46), osnivačica MamForce metode certifikacije odgovornog poslovanja: “Adresa mi ne uskraćuje suradnju sa svijetom”
Dijana Kobas Dešković
Oduvijek sam htjela napraviti MBA u inozemstvu. Još na početku profesionalnog puta prijavila sam se za program na IESE poslovnoj školi u Barceloni i uspješno prošla testiranja. Međutim, druge su mi se prilike istovremeno otvorile u okviru tadašnjeg posla u Plivi. Želja mi je ostala u srcu, a korak bliže njenom ostvarenju bio je General Management Program koji sam prošla 2002. na IEDC poslovnoj školi u Bledu, koji me ohrabrio da se upustim u poduzetništvo. I tako sam s vremenom naišla na IE poslovnu školu u Madridu, koja ima dugu tradiciju edukacije poduzetništva i odličnu globalnu reputaciju. Svoju sam želju ostvarila 2006. Već sam bila poduzetnica, dobila sam djelomičnu stipendiju za žene iz zemalja u razvoju i otišla po svoj International Executive MBA koji se održavao u Madridu i Šangaju. Bilo je to bogato iskustvo. Od upoznavanja brojnih ljudi kojima je poznavanje po tri strana jezika sasvim uobičajeno do rada na vrlo otvoren, interaktivan i primjenjiv način. Napokon sam mogla staviti neka prijašnja znanja u relevantan kontekst i spoznala sam pravu moć networkinga. Iako sam u više navrata dobila priliku za rad u inozemstvu, moja je odluka o ostanku rezultat okolnosti, prvo kao dogovor unutar novonastale obitelji, a kasnije zbog posla koji sam si uspjela posložiti da dovoljno dobro živim od njega, da mi je uvijek izazovan i interesantan te da mi zagrebačka adresa ne uskraćuje suradnju s ostatkom svijeta.
BORIS FILIPOVIĆ (35), suvlasnik Lohuis Filipović poliklinike u Zagrebu: “Učio sam od pionira na području plastike lica, od autora udžbenika”
Boris Filipović (prvi lijevo)
Tijekom specijalizacije u više sam navrata otišao u SAD i Njemačku. Svaki se put sveo na tri do četiri mjeseca, dok nisam odabrao subspecijalizaciju 2015. i otišao na dvije godine. Gotovo godinu i pol proveo sam u Nizozemskoj, a ostatak u Americi i učio o metodama i pristupima koji se ovdje i ne primjenjuju. Učio sam od pionira u području plastike lica, od stručnjaka koji su pisali udžbenike iz kojih ostali uče. Iako mi je cjelokupno iskustvo koje sam stekao bilo predivno, ostanak vani bio je opcija samo ako se pretvorim u robota. U životu ne postoji samo posao, a da sam ostao vani, na to bi mi se svodili dani. Konkurencija je iznimno velika i teško je ponuditi tržištu nešto zaista novo, ali to sam mogao u Hrvatskoj te dati prostora i drugim prioritetima. Svi mi imamo taj psihološki i sociološki moment koji je iznimno važan i počeo sam cijeniti neke druge stvari u domeni društvenog i emocionalnog života za koje možda prije nisam ni znao da postoje. Prošle su dvije godine otkako sam se vratio, otvorio polikliniku sa svojim mentorom u kojoj primjenjujemo sve metode koje sam imao prilike naučiti. Energija stvaranja oduvijek mi je bila privlačna, a danas to i činim. Do sada smo organizirali kongrese posvećene apneji, uljepšavanju, tumorima kože, a za sljedeću godinu planiramo prvi put u Hrvatskoj kongres sasvim posvećen operacijama nosa. I nije uvijek lako, ali mi idemo dalje.
VUK VUKOVIĆ (31), osnivač analitičke firme Oraclum Intelligence Systems: “Živim u Zagrebu, firma mi je registrirana u Engleskoj”
Vuk Vuković
Tijekom studija ekonomije u Zagrebu pohađao sam dvije ljetne škole u SAD-u, jednu na Berkeleyju i jednu na Harvardu. Ta su mi iskustva rekla da moram nastaviti studirati vani. Ljetne škole uvijek su lakše od redovnog studiranja, da si ne lažemo, ali to cjelokupno iskustvo života u domu s cimerima, u internacionalnom okruženju, jako puno rada, i još činjenica da sam uspio u takvom okruženju - to je bilo to za mene i morao sam se maknuti iz Zagreba. Sljedeći je korak bio magisterij u Londonu na London School of Economics, gdje sam studirao godinu dana zajedno s tadašnjom curom, danas suprugom. Nakon toga vratili smo se u Zagreb jer, koliko god je London divan grad, nismo u njemu htjeli podizati obitelj. Oduvijek mi je bio plan otići na doktorat pa sam četiri godine nakon povratka otišao na Oxford. Do tada sam uglavnom razmišljao o akademskoj karijeri i njenom unapređenju, ali tijekom boravka na Oxfordu počeo sam češće promišljati o biznisu i primjeni znanja. Tako je i nastala moja firma u kojoj koristimo inovativni pristup anketiranju. Firma je registrirana u Engleskoj, no ja živim u Zagrebu, zbog obitelji, zbog hrane i zato što mogu. Priroda mog posla ne obavezuje me da budem na jednom mjestu, već sve mogu odraditi preko laptopa, a po potrebi lako se zaletim iz Zagreba negdje drugdje. Kvaliteta života ovdje je dobra, pogotovo za djecu i zato smo ovdje.
DINO DOGAN (56), osnivač konzultantske tvrtke Macaklin i dekan Luxembourg School of Business: “Nakon usavršavanja biznis sam pokrenuo sa suprugom”
Dino Dogan
Dosta sam dugo smatrao svoje hrvatsko porijeklo nedostatkom, dok nisam primijetio da vrlo lako ostvarujem poslovne rezultate na tržištima centralne i istočne Europe. Naime, rođen sam u Stuttgartu, u Njemačkoj, tamo sam upisao studij ekonomije i nakon magisterija nastavio sam raditi na fakultetu pet godina. Tada sam obranio doktorsku disertaciju i započeo karijeru u telekomunikacijskoj industriji i kada sam napokon shvatio da raspolažem ovom iznenadnom prednošću, želio sam je što bolje iskoristiti. Poslao sam nekoliko molbi firmama s njemačkog govornog područja koje posluju u Hrvatskoj i vrlo skoro došao na izvršne pozicije telekomunikacijskih tvrtki u Hrvatskoj. Započeo sam s tadašnjim Vipnetom, kasnije sam otišao u Telekom Austriju i naposljetku se našao u Hrvatskom Telekomu. Tih je deset godina koje sam proveo u Hrvatskoj bilo vrlo zanimljivo - radio sam za strane firme, koje to meni zapravo nisu bile. Međutim, moj je cilj uvijek bio osamostaliti se jednoga dana i pokrenuti vlastiti biznis. To sam i napravio prije deset godina sa svojom suprugom. Ni manje ni više nego ovdje u Zagrebu. Silno volim raditi u međunarodnom okruženju i to činim i sa svojom firmom i akademskim obvezama. No Hrvatska mi je danas baza jer je zaista divna zemlja za život.