‘Zbog dijagnoze ne mogu pričati, mislili su da sam retardiran, a onda su mi riječi logopedice promijenile život‘

"Kad sam imao tri i pol godine, moji su roditelji shvatili da sam drugačiji. Pretpostavljam da sam se igrao igračkama na različite načine od druge djece. Primijetili su da sam potpuno prestao pričati. Njih je to zabrinulo, ali mene nije - ja sam imao većih briga. Primjerice, kotače na mom posebnom autiću koji sam volio vrtjeti i vrtjeti. Ili način na koji bi sunce sjalo u blagovaonici na drvenim podovima. Ili bih prskao vodu iz crijeva na takav način da vidim kako se razbija u pojedinačne kapljice. Bile su to dragocjene tajne koje sam čuvao za sebe. Također sam tajio koliko mi je bilo teško u stvarnom svijetu. Bilo je tako zbunjujuće i glasno, i nije bilo pravila koja su mi imala smisla. Vjerojatno sam bio potpuno derište, ali to nije bilo namjerno. Moji bi me roditelji pokušavali uvući...