Za tri tjedna, u subotu, 24. veljače, 52-godišnji Buda zaronit će u bazen na Sajmu nautike na Zagrebačkom velesajmu i pokušati učiniti nešto što nije uspjelo još nikome na svijetu. A ako netko i razmišlja o tome da pomakne granicu, taj je zacijelo barem upola mlađi od njega. No, ovaj čovjek ima neuništiv motiv.
Mora samo malo pričekati, nešto sitno preko 24 minute. Onda će biti svjetski rekorder. I ostvariti sadašnji cilj, oboriti Guinnessov rekord od 24:03 minute u statičkom zaronu na dah. To je ono kada zaroniš i čekaš. Izgleda jednostavno, svi to rade. Uzmu dah i zarone. No, ljudi rone kratko, minutu, oni bolji do dvije, a sportaši nešto dulje. Nitko ne ostane 24 minute pod površinom nakon jednog udaha. To je susret sa smrću, utrka za život, ludost i onaj trenutak kada čovjek pomisli da će mu sada režiser života prikazati film o svemu što je prošlo. To je vrijeme za koje uvježbani trkači pretrče četiri, možda pet kilometara. Jamie Oliver sastavi genijalan ručak i postavi novi standard idealnog muškarca i oca. Dvadeset četiri minute je dovoljno za svakog hrvatskog predsjednika da položi prisegu. Budi Šobatu će dvadeset četiri minute pod vodom biti tek vrijeme nakon kojega se natječe za rekord, do tada je sve gotovo nebitno.
Negdje nakon 18 minuta kod Bude se pojave kontrakcije tijela, trbušni mišići se grče, nekontrolirano. Buda se u tim trenucima koncentrira na te kontrakcije i broji ih. Tako se održava svjesnim. Nedavno je izbrojao 128 kontrakcija, a neutrenirana osoba ih izdrži jedva deset. U tijelu se remeti odnos kisika i CO2. Čovjek sam sebe truje. Približava se situaciji kada će izgubiti svijest, kada mu se sve zacrni i odluta. Black out. Mjesto gdje je život na rubu. Svaki zaron znači izvrgavati mozak gubitku kisika, provocirati život. Budimir Šobat Buda će prije zarona, jer tako zahtijeva natjecanje, udisati čisti kisik, iz boce. Napravit će to zbog Saše, kćeri koja se bori s autizmom. Uz pomoć i podršku ronilačkog kluba Nemo Adria koji organizira akciju “Pogled u plavo”, a plavo je boja autizma, želi podići svjesnost o autizmu.
Bolna spoznaja
Želi podsjetiti svijet da je autizam stanje s kojim se mnogi moraju suočavati i da je to težak život. – Hoću da u Centru za autizam gdje Saša odlazi kažu: njen tata je zaronio za nju i svu djecu s autizmom – kaže Buda. Saša ima 17 godina, rođena je s teškim dijagnozama i liječnici su predviđali da će zbog motoričkih problema život provesti u kolicima. Dijagnosticirali su joj cerebralnu paralizu i pretpostavili ono što se događa u većini slučajeva, život u kolicima pogleda usmjerenog u jednu točku. Sandra i Buda odlučili su boriti se protiv toga, ne prihvatiti liječnička predviđanja. Buda, uporan kakav jest, čovjek koji u životu odredi svoje ciljeve i njima se maksimalno posveti, zainatio se i svakoga dana vježbao sa Sašom.
Radio je to da joj pomogne u razvoju motoričkih sposobnosti i da joj se približi u njezinu svijetu. Saša nije podnosila pogled u oči drugih ljudi, a Buda je, da bi je navikao na to, provodio dane doslovce na koljenima. Kretao se četveronoške, bio je svagdje gdje bi Saša mogla pogledati kako bi je naviknuo da gleda ljude u oči. Nije stao zbog krvavih koljena i bolne kralježnice, nastavljao je dalje. Vježbao je, izvodio neugodne vježbe samo kako bi pomaknuo njezino tijelo, naviknuo ga na pokret. Uspio je. Kada je Saša imala tri godine, pozdravili su liječnike i otišli na ljetovanje. Nakon nekoliko dana, jednog jutra, Saša je stajala pred zidom i nije reagirala. Autizam. Tog je jutra nisu mogli dozvati. Od tada joj se pokušavaju približiti svakoga dana, u svakom trenutku.
Prije dvije godine Buda je na svom profilu objavio post koji ustvari sve objašnjava:
Danas je mojoj Saši 15. rođendan.
I sve, ali sve što radim, nekako je vezano za nju. Postoji trenutak u životu kad moraš prestati biti najvažniji sam sebi i kad trebaš nekog voljeti kao što nikad do tada nisi.
Meni je 3. 10. 2000. došla ona. Od trena kad se pojavila na svijetu, počela je trenirati. Rođena je doslovno bez imalo motorike i prognoza je bila da će cijeli život ležati i gledati u jednu točku. Imala je točno 45 dana kad smo Sandra i ja počeli vježbati motoriku s njom. Svaki dan najmanje 4 do 5 sati. Svaki dan. Svaki dan. Svaki dan.
Trening života
Ne postoji niti jedan sportaš koji je ikada toliko trenirao kao ona. Samo djeca svuda po svijetu koja su rođena s takvim problemom.
Sjećam se, jednom sam se probudio i nikako nisam uspijevao otvoriti oči i početi vježbati s njom. Pomislio sam prvi i posljednji put - možda da preskočimo trening.
Tad sam se ugasio i rekao sam sebi: “Imaš jedan život, nema reprize i jednog dana kad dođe tvoje vrijeme za smrt, pogledat ću se u ogledalo i reći sam sebi, bio si govno ili bio si čovjek.
Motoriku smo završili, sad se borimo s autizmom i dalje treniramo svaki dan, ali malo drugačije.
Ona mi nikad ne može reći ne mogu, boli me, nije mi dan, a ja i dalje stišćem.
Zato prema sebi nemam niti malo obzira niti empatije kad radim svoje treninge. Niti jedan dan nisam preskočio trening, nisam treneru rekao ne da mi se. Nemam obraza to napraviti, bez obzira na rezultat na natjecanju. Ne znam hoće li ona ikad razumjeti što ja to treniram i što radim, ali ako tražim od nje da se svaki dan bori, moram i ja isto, pa i više. Zato je svaki moj black out, udah manje, gladovanje, umor posvećen njoj. Ako ona nikad neće razumjeti, razumjet će svemir pa onda i ona, jer sam siguran da postoji ravnoteža među zvijezdama”, napisao je Buda na svom profilu.
Do krajnjih granica
Buda je prije nekoliko godina napustio svijet body buildinga i prebacio se pod površinu vode. Shvatio je da nije dobar na natjecanjima jer ne voli pozirati i pokazivati svoje tijelo. Cijeni svoje nekadašnje kolege, čestita im što nastavljaju, ali ne želi raditi nešto što mu je neprirodno. Ozljeda ramena bila je samo točka kada si je rekao da neće nastaviti. Izabrao je ronjenje, otišao je pod površinu. Prvo je sam zaronio na moru, spustivši označeni konop. Dosegnuo je dubinu od 40 metara. Naravno, htio je još. Sa sportom je to gadno, ljudi koji se navuku ne prestaju. Što god da rade, nitko neće stati samo zato što su nešto osvojili.
– Imao sam sreću da su mi pukla oba bubnjića istovremeno. Objasnili su mi poslije da bih, da mi je pukao samo jedan, vjerojatno bio poremećen centar za orijentaciju i da bih lako moguće nastavio prema dolje, misleći da izranjam. To me spasilo – govori smijući se. U ronjenje je otišao nakon što je upoznao Gorana Čolaka, kojega se smatra najboljim svjetskim roniocem, a on ga je odveo treneru, prof. Ivanu Drvišu. - Buda je izuzetan. Neusporediv je kao prijatelj, a veliki je potencijal i otkriće kao sportaš – kaže Drviš dok zapisuje nešto u bilježnicu. Pritom dodaje kako je možda neobično da je Buda sa 52 godine potencijal, i kaže kako je šteta što se nije ranije posvetio ronjenju.
Jednom ga je prilikom Čolak pratio dok je ronio po bazenskim stazama svladavajući udaljenost. Kada je izronio, umoran, vjerujući da je došao do kraja svojih mogućnosti, Čolak mu se samo nasmijao i pitao ga: “Zašto si već izronio?”. Buda kaže da mu je bilo užasno neugodno što oduzima vrijeme svjetskom roniocu i onda mu ovaj otvoreno pokaže da nije zadovoljan. To je jedna od stvari koje ti kažu pri ulasku u bazen – kada pomisliš da si došao do kraja svojih mogućnosti, onda sigurno imaš još pola vremena od onoga koje si proveo pod površinom i ništa ti se neće dogoditi. Samo, ljudi to ne znaju i ne računaju na to. Suočavaju se s panikom. Kao trener u teretani, Buda je uvijek došaptavao – hajde, možeš ti to. Ovdje se ne računa na volju. U jednom me trenutku pitao, je li mi teško držati dah i tada mi je potpuno promijenio pogled na situaciju, naveo me da primijetim da mi je teško. – Pod vodom se ništa ne radi na upornost, samo na to koliko ti tijelo dopušta. Imam desetak black outa, a onda mi je trener rekao da to nema smisla, opisuje Buda. – Što misliš pokazati, da si hrabar? To već znamo – prepričava jedan od Drvišovih savjeta nakon kojega je mijenjao pristup. Uostalom, ronilac mora izroniti priseban. To znači da će ga dočekati pravila protokola koja kažu da mora ili pogledati suca u oči i izgovoriti: I’m OK ili dodirnuti žutu ploču, krug promjera 30-ak centimetara. Mnogi ne uspiju, izrone potpuno ošamućeni. – Isuse, što svi ovi ljudi rade u mom dnevnom boravku? – kaže Buda da se jednom pitao nakon izrona.
Roniti je teško
Zbog toga vjeruje da je sada bolji nego što bi bio da je mlađi dvadeset godina, jer sada ima potrebnu mirnoću. – Trudiš se ne razmišljati, baš ni o čemu. Neko sam vrijeme razmišljao o Saši, onda sam shvatio da me to uznemirava, sada pokušavam ne razmišljati. Trudim se žmiriti, jer se oči prirodno otvaraju i koncentriram se na vodu koja mi dodiruje samo lice. To je sve - opisuje svoje pokušaje da se riješi bilo kakvih misli. Roniti je teško, vježbanjem se tijelo navikava udahnuti što više zraka i što sporije ga trošiti. – Da, možda je čudno jer u svakom trenutku možeš prestati, ne moraš se toliko mučiti. Dovoljno je samo podići glavu, napraviti koji pokret i vani si, ali ipak ostaneš. A kada si ispod površine, kao da si u ringu i netko te mlati pune tri minute. I onda te nastavi mlatiti, sljedeće tri. A ti ne odeš, nego želiš ostati još, još tri minute – govori. Samba, nekontrolirani pokreti tijela, tresenje ruke je nešto uobičajeno. Ronilac to najčešće ni ne primijeti.
Pratnja, trener je jako bitan, Buda kaže da je sretan što ima Drviša. On ga uči svemu što treba znati, vodi ga do toga da se usudi izazvati svjetski rekord. Činjenica da ima 52 godine u njegovu slučaju očito nije problem. Prošle je godine u Splitu sudjelovao u medicinskom istraživanju tjelesnih sposobnosti koje su vodili američki liječnici i znanstvenici. Pokušavaju smisliti način kako pomoći ljudima na podmornicama kada se dogode nesreće kao što je bila na ruskoj podmornici Kursk prije 17 godina kada se utopilo svih 118 članova posade. Tada je izdržao bez zraka 21:3 sekunde. Tada je zapisao na svom Gym by Buda fb profilu, a to učini kako bi obavještavao grupe koje trenira u teretani, gdje je kada ne održava treninge.
“Istraživanje je imalo za svrhu ispitivanje kako ljudski organizam reagira na ekstremne uvjete bez kisika. Bilo je veoma zahtjevno pa i bolno, već 2 dana imam jaku upalu mišića u cijelom tijelu. Ležao sam na stolu više od 5 sati i surađivao sa svim doktorima koji su bili uz krevet. Na kraju ispitivanja smo imali zadatak udisati čisti kisik 20 min i onda zadržati dah što je dulje moguće. Nikad se još nisam susreo s toliko boli toliko dugo vremena, ali uspio sam pobijediti samog sebe i držati dah 21 minutu i 3 sekunde što je najbolji rezultat u svijetu ikad. Kad sam to čuo, pobjegao mi je mali osmijeh i sjetio se da sam kao i svaki klinac i svaki sportaš poželio biti najbolji na svijetu – želio sam biti heroj ulice, bar jedan dan bar jedan sat”, napisao je. Njegova krvna slika govori da je na rubu anemije, ali usprkos svemu, uspijeva se natjecati. Sada to više nije ni sportski poriv. Želi učiniti još nešto za svoju Sašu, zato će 24. veljače na Sajmu nautike zaroniti u bazen. – Vjerujem da mi je zapisano da to učinim. Jednako tako je bilo određeno da Saša neće završiti u kolicima – kaže uz osmijeh. Da, postoji mogućnost da ne uspije to učiniti na Velesajmu. Učinit će to onda prvom sljedećom prilikom. Jednostavno, on je takav.
