IZAZOV ŽIVOTA

‘Zbog multiple sam izgubio osjet u nogama, a sad sam odra­dio avanturu od 100 km po Velebitu‘

”Osjećao sam trnjenje u prsima, gubio ravnotežu, hvatala me vrtoglavica... Odustajanje nije dolazilo u obzir”, kaže Marko Kezerić

Zagrepčanin Marko Kezerić upustio se u zahtjevnu planinarsku dionicu Highlander. Velik je to zalogaj i za zdravog čovjeka, a kamoli onog s dijagnozom

U veljači 2016. godine Marko Kezerić mogao je prehodati tek 100 metara. Jedva. U kolovozu 2022. godine prehodao je Highlander - 100 kilometra po Velebitu. I prije sedam godina je, kao i lani, imao multiplu sklerozu, tada se osjećao kao žrtva, danas kao pobjednik. U međuvremenu je bio mladi čovjek koji je s 28 godina morao, kaže, odlučiti hoće li mu teška dijagnoza biti prokletstvo ili blagoslov.

- Izabrao sam ovo drugo - kaže danas Marko, jedan od rijetkih ljudi s ovom, paralizirajućom bolešću središnjeg živčanog sustava, koji se upustio u hrabru borbu s Velebitom.

- Kad je multipla skleroza na velika vrata ušla u moj život, uzela mi je osjet od prsa nadolje, funkcionalnost pokreta, rukopis, nisam mogao osjetiti zagrljaj voljenih. Prošle sam godine iskusio nevjerojatan mentalni i fizički napor, ali i neizmjernu ispunjenost i zadovoljstvo - opisuje Marko kroz što je prošao tijekom pet dana hodanja surovom planinom. Priroda je ono što mu je oduvijek trebalo. Prvi je dan bio i najteži, kad tada nije odustao, znao je da ni neće.

MS zagrljaj

- Točno 35 km kamene staze s ruksacima u prosjeku teškim 18 kg dovoljno me eutanaziralo da nisam mario ni za bika od 900 kg koji se cijelu noć hranio kraj mojeg šatora - kaže Marko. Neće lagati da je bilo lagano. Nije znao hoće li ga i u kojem trenutku podviga bolest nadjačati.

- Često, primjerice, lomim zglobove jer mi fali ta milisekunda u impulsu prilikom hodanja. Imam strahove, ali lako pređem tu stepenicu, zakoračim naprijed neovisno o strahu. Što može biti gore od ovoga što sam već doživio? Oštećenja središnjeg živčanog sustava se ne moraju odmah pokazati, u prvih 30 kilometara, nego se mogu pokazati u 56. kilometru. Najveći strah mi je bilo spavanje zbog "slona na prsima" kad legnem, takozvani MS zagrljaj, to mi izbija dah, a kako se s lošim snom rekuperirati nakon cjelodnevnog planinarenja? Prva dva dana mi je to bio veliki teret, nakon druge noći sam se naučio nositi s tim. Nikako nisam mogao znati što me čeka, jer vježbao sam na 20, 30 kilometara, ali nitko nije mogao znati što će biti u pet dana i 100 kilometara. Ni zdravi ljudi ne znaju kako će se njihova tijela ponašati. Svakodnevno sam osjećao bolest, ali mentalno sam bio toliko dobro pripremljen da sam sve odradio u istom tempu sa zdravim prijateljima. Ja s tim živim. Iako mi trnu prsti pa su i koraci neusklađeni, što nitko ne primijeti. Brz sam, ali dovoljan je jedan krivi korak i odmah uganem zglob. To trnjenje u predjelu prsa sam osjećao, ponekad nisam bio najbolji s ravnotežom, osjećao sam blage vrtoglavice... Odustajanje nije dolazilo u obzir niti mi je palo na pamet. Sve nedaće koje su me snalazile bile su mi premostive. Pa jedva sam hodao, trčati sam zaboravio, a prije odlaska na Velebit trčao sam deset kilometara u komadu - ima se razloga hvaliti.

Prije odlaska svim se srcem posvetio Velebitu. Svakodnevno je trenirao snagu, stabilnost, hodao, doveo se u super formu.

- Jutro sam počinjao zelenim smoothiejem, otišao na posao, hranu nosio na sobom poštujući režim prehrane kojeg sam se držao, došao kući, odmorio se i otišao na sat vremena u teretanu. Vratio sam se doma i bavio se pozitivnim stvarima. Važno je reći da po tadašnjem zakonu nisam imao pravo na lijek što je dodatno otežavalo stvar. Strahovi su mi bili okidač koji me tjerao naprijed. Znao sam da ih želim pobijediti. Kad sam uzeo život u svoje ruke jer, dakle, nisam imao pravo na zdravstveni sustav, tad sam shvatio da ja to mogu. Zadovoljavalo me da imam kontrolu - kaže Marko.

Do multiple je bio potpuno zdrava osoba. Kad je prvi put osjetio utrnuće trupa i otišao liječniku, dijagnostika je, kaže, trajala mjesecima. Kroz to je vrijeme sasvim utrnuo od prsa na dolje. Pokreti su mu se usporili, nije mogao primiti stvari, ispadale bi mu iz ruku. Zaručnici je ponudio da krene svojim putem, odbila je, danas su u braku, imaju psa i sljedećeg će mjeseca postati roditelji. Termin poroda njihovog dječaka na isti je datum, 4. veljače, kao i kad je Marko dobio dijagnozu teške bolesti. Tri dana je bio depresivan, a onda prelomio.

Izbacio žitarice

- Dao sam si zadatak saznati sve što je moguće o neprijatelju. Bio sam na bolovanju, na desktop sam si stavio Schwarzeneggera "I‘ll be back" i odredio si osam satiradnog vremena, tijekom kojih sam istraživao pozitivne primjere oboljelih od multiple skleroze.

- Svima je zajednička bila promjena prehrane i način razmišljanja. Svi su maknuli gluten iz prehrane zbog problema s crijevima, izbacio sam još namirnica za koje sam, prateći autoimuni Wahls protokol doktorice Terry Wahls, saznao da sam intolerantan i odmah potom sam osjetio veliki pomak nabolje. Nakon mjesec dana sam ušao u teretanu i napravio tri čučnja, za mjesec dana sam se vratio na posao te uskoro vratio rukopis. Odmah sam počeo i planinariti i rekao da ću se za godinu dana popeti na Triglav. I jesam, 14. lipnja 2017. godine. I sada najveći podvig u životu - Highlander po Velebitu. Uz vježbanje je najvažnija hrana, dnevno unosim velike količine povrća u tijelo, izbacio sam sve žitarice iz prehrane, prerađenu hranu, a uveo sam iznutrice, meso i zdrave masnoće. Kruh pečem od sjemenki. Također, važno je opuštati mozak, na način koji ga drži i "diže". Informirao se jesam, ali nisam se trovao negativnim vijestima, sjećam se liječnice koja mi je rekla: "Ima ljudi koji će mijenjati svijet, vi ne morate".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. siječanj 2023 15:43