StoryEditor
VLADO KOVAČEVIĆ

'ZBOG POBJEDE NAD AMERIČKIM WUNDERKINDOM SAM ZAVRŠIO U MREŽI RUSKIH SPLETKI' Naš velemajstor prisjetio se pola stoljeća starog trijumfa nad Fischerom

 
 Marko Todorov / CROPIX

Nekoliko se stvari neočekivano poklopilo kada smo nazvali našeg šahovskog velemajstora Vladu Kovačevića. Prvo, proslavio je upravo 78. rođendan. Znači da je više od 70 godina prošlo otkako je kao dječak u Kaštel Novom, na očevu inicijativu, gurnuo prvu šahovsku figuru.

Drugo, baš taj četvrtak odgođen je, kao uostalom i sva veća sportska događanja, ovogodišnji Turnir kandidata koji se igrao u Jekaterinburgu u Rusiji, a koji bi iznjedrio novog izazivača aktualnom šahovskom prvaku svijeta, Norvežaninu Magnusu Carlsenu. Time je, potišteno priznaje, ostao uskraćen i glavne razbibrige u ovo turobno vrijeme izolacije.

Izolacija je i razlog zašto s našim šahovskim velemajstorom, piscem, sportskim novinarom, urednikom i srednjoškolskim profesorom nismo mogli popričati uživo. Sjesti jedan nasuprot drugog preko šahovske ploče kako temi priliči. Nije svaki dan da se slavi pedeset godina od njegove povijesne partije s proslavljenim američkim šahistom Robertom Jamesom Fischerom. Danas, priznaje, šah ne igra toliko često. S vremena na vrijeme za šahovski klub Solin-Cemex odigra partiju, a ponekad na internetu - brzopotezne partije. U igri se, kaže, lako uzbudi, natjecateljski živac proradi, a visoki tlak mu još više skoči. Supruga se onda ljuti.

- Treba energije i koncentracije za šah, znate, ona s vremenom kopni - žali se velemajstor.

Na turniru mira

Vraćamo se na pravi povod našeg poziva. Okrugla obljetnica njegovog velikog sraza s američkim šahovskim “wunderkindom” Bobbyjem Fischerom. Partija koju su u travnju 1970. odigrali u Rovinju, na Turniru mira, a koja je u povijesti upisana kao šahovska senzacija, slavi “zlatni pir”. Šahovski znalci znaju da ta partija nije čuvena samo po tome što je onda potpuni šahovski anonimus Kovačević nadigrao nepobjedivog Fischera, genijalca i čudaka koji je, pokazalo se kasnije, plesao na tankoj granici između briljantnog i pomračenog uma, već i zbog drame s elementima špijunskog trilera koja se odigravala u pozadini, a veze je imala više s ondašnjom globalnom politikom nego sportom.

A kakav bi to špijunski triler bio da svoju ulogu nisu odigrali Rusi. Na rovinjskom su turniru sudjelovala trojica. Velemajstori Vasilij Smislov, Viktor Korčnoj i Tigran Petrosjan. Svi su oni priželjkivali Fischerov poraz, a ovaj potonji, dotadašnji svjetski prvak, zvan još i “Željezni Tigran” zbog neprobojne obrane koju je igrao, u meču Kovačevića i Fischera imat će jednu netipičnu ulogu. Točnije, njegova supruga Rona Petrosjan koja je u Rovinj došla s njim u pratnji. No, do toga ćemo doći.

Privatni album
Fischer i Minić u Rovinju
 

- Mislilo se u to vrijeme da ako dobiješ jednog ruskog velemajstora onda stvarno nešto vrijediš, oni su bili neprikosnoveni. Svi smo mi izgledali kao amateri u usporedbi s njima. Na turnirima nije bilo zabave ni šetnje gradom za ruske igrače. Nakon svake partije sjedaju u kutu s trenerom i analiziraju svaki potez. Šah se u Rusiji shvaćao vrlo ozbiljno i imali su veliku podršku države, o čemu smo mi mogli samo sanjati. Zato su i bili šahovska velesila - prisjeća se Kovačević.

On je, s druge strane, bio samouk. Učio je iz rijetkih šahovskih knjiga koje je mogao dobaviti. Odlaske na turnire je financirao radeći kao nastavnik u srednjoj tehničkoj školi, a poslije i kao novinar pa urednik na Hrvatskom radiju. Šah je ozbiljno počeo igrati u poodmakloj dobi, za šahista barem, kada je krenuo u prvi razred gimnazije u Splitu. Fischer je, uzgred, s toliko godina već imao velemajstorsku titulu. Školski kolega ga je izazvao na partiju i očekivano - rasturio. Kovačević, koji poraz nikada nije olako primao, ljetne je praznike, umjesto skitnje i druženja, utrošio čitajući sve knjige o šahovskoj teoriji koje je uspio naći. Najesen je kolegu izazvao na revanš i pobijedio ga u petnaestak poteza. Tu je shvatio da ima žicu. Upisao se u lokalni šahovski klub Mornar. U Splitu je on poslije i diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu (danas FESB), a malo je poznato da je mladi Kovačević zbog šaha propustio karijeru u znanosti.

- Nemoguće! To mi je rekao mentor kad sam mu predao diplomski rad. Trebao sam riješiti jedan problem iz područja elektromagnetskih polja na kojem je on doktorirao. On je našao jedan način za riješiti zadatak, jedan švedski znanstvenik drugi, a ja treći. Nije mu bilo jasno kako sam to uspio, bio sam treći čovjek na svijetu koji je došao do tog rješenja, a ja sam to sve napravio ‘pješice’. Ponudili su mi onda mjesto asistenta. No, uz to je išao ultimatum, ako se želim posvetiti znanosti, moram ostaviti šah. Priznajem, razmišljao sam nekoliko dana. Na koncu sam odbio. Imao bih možda lakši život, znao sam to, ali nisam mogao. Nije mi žao. Šah je, zapravo, vrlo sličan matematici i znanosti, u suštini je to rješavanje problema, ali ima i elemente sporta i umjetnosti - opisuje Kovačević.

Privatni album
Fischer i Gligorić
 

U vrijeme rovinjskog turnira baš je navršio 28 godina. Oženio je suprugu Goranu i imao trogodišnjeg sinčića Davora. Iako prvak Hrvatske, u svjetskim krugovima bio je potpuno nepoznat. Fischer je bio godinu dana mlađi, tri godine uzastopce neporažen i svjetska šahovska zvijezda.

Zahtijevao sunčevu svjetlost

- Fischer je oduvijek bio ćudljiv i mediji su ga zbog toga strašno ismijavali. Morate znati da je to bio čovjek koji je sam proučavao šah od najmanje dobi. Nije stigao završiti ni osnovnu školu. S 14 godina već je bio šahovski prvak SAD-a. Prije svakog turnira je prvo provjeravao rasvjetu u igračkoj sali. Svi su mislili da je lud što zahtijeva jačinu svjetla iznad ploče od 800 luksa, a to je gotovo jačina sunčeve svjetlosti. Poslije sam i ja istraživao i otkrio da cijeli život igram, pišem i radim pod 200 luksa. To strašno umara i iscrpljuje oči i mozak. Znao je on točno što radi - iznosi Kovačević crticu.

Prgavi Amerikanac priredio je predstavu i u Rovinju. Nakon što su mu udovoljili s rasvjetom, došao je s novim zahtjevom. Dodatnih tisuću dolara naknade za sudjelovanje ili će odustati. Organizatori su odbili. Na igranje ga je ipak u zadnji čas pridobio slovenski velemajstor Bruno Parma s domišljatom provokacijom. Banuo mu je u sobu, i rekao: “Bobby, znaš da su Rusi sretni što nećeš igrati?” Fischer je na to kratko odgovorio: “U redu, idemo igrati”. Dovoljno to govori o razini animoziteta između zapadnog i istočnog bloka, SAD-a i Sovjetskog Saveza. Hladni rat, koji je tada bio na vrhuncu, između dviju velesila, vodio se, među ostalim, i preko šahovskih ploča. Rusi su bili šahovska elita, a Fischer je bio velika američka nada. Prvi Amer koji se ravnopravno mogao suprotstaviti ruskoj šahovskoj dominaciji koja je onda trajala više od 35 godina.

Fischer je turnir otvorio besprijekornim pobjedama, a Kovačević - katastrofalno. Tri poraza zaredom. Bio je utučen, obeshrabren i pitao se što li ga je tjeralo da se upusti u šahovsku karijeru. Dan prije njihove partije, Fischer je pobijedio čuvenog njemačkog velemajstora Wolfganga Uhlmanna. U ravno 20 poteza.

Privatni album
Zatvaranje Turnira mira
 

- Znao sam odmah na početku da se nemam čemu nadati. Igrao sam s crnim figurama, a Fischer, kao da nema dovoljnu prednost, s bijelima. Nije me bilo strah, ali nisam se htio osramotiti. Njega se u to vrijeme smatralo nepobjedivim. Strahovali su i Rusi. Smatrao sam da će to biti nula za mene, a nadao se izdržati barem 20 poteza kao Uhlmann. Time bih spasio obraz. Remi bi bio dar s neba. Tako sam razmišljao - prepričava Kovačević što mu je prolazilo glavom ususret meču.

Noć prije meča je proučavao partiju Fischera i Uhlmanna. Nijemac je igrao francusku obranu. Bio je poznat kao najbolji poznavatelj tog otvaranja na svijetu, a ipak je izgubio. Kovačević je neobjašnjivo slutio da se tu nešto krije, ali cjelonoćno proučavanje nije urodilo plodom. Nije vidio nikakvu paklenu kombinaciju niti novi potez. Ponekad bi mu rješenja teških pozicija došla u snu, kaže. Budio bi se onda usred noći i zapisivao. Sada to nije bio slučaj. Sutradan, sat prije početka, nazvao je suprugu, gotovo spreman da pospremi kofere i vrati se kući.

- Bio sam očajan, mislio sam da gubim vrijeme. Supruga je bila bolesna doma sa sinom. Imala je spondilozu, reumatsku upalu kralježnice, a nije mi htjela priznati da je u bolovima i da je sin dan prije pao, udario glavom i da su išli u bolnicu. Slagala me, rekla je da je sve u redu, da su dobro, i ja sam se umirio. Dan-danas zbog toga preuzima zasluge - prepričava Kovačević kroz smijeh.

Došao je deveti dan Turnira mira. Amerikanac i Hrvat sjeli su za stol u igraćoj sali. Fischer je bio visok, mlad, svježe izbrijan, u crnom odijelu i tankoj crnoj kravati. Kicoš. Kovačević se sjeća da je bio uljudan, pravi sportaš, pružio mu je ruku i meč je počeo.

Francuska obrana

- Fischer je otvorio potezom e4. Mislio sam u tom trenutku odustati od francuske obrane. Nisam je nikada igrao, ali u meni je proradio inat i rekao sam - igram isto što i Uhlmann! Nakon devetog poteza u meni se dogodilo nešto neobjašnjivo. Ponavljam, cijelu noć sam gledao tu poziciju i nisam vidio ništa, a onda kao da mi je netko upalio lampicu. Prosvjetljenje. Sve mi se posložilo u glavi i sve sam vidio jasno. Povukao sam potez damom - priča uzbuđeno, kao da je opet tamo.

Fischer, koji je dotad munjevito i samouvjereno vukao poteze uhvatio za glavu. Podcijenio je nepoznatog šahista iz Hrvatske. Razmišljao je dobrih 35 minuta što je Kovačeviću dalo do znanja da je u problemima. U tom si je trenutku obećao da će, ako mu Fischer ponudi remi, odbiti. Nije mogao vjerovati - ima šansu za pobjedu. Zbog uzbuđenja i napetosti ustao je od stola, kako šahisti već običavaju u višesatnim partijama, i pustio Fischera da razmišlja. Dok je protezao noge hodajući po sali pokraj njega se provukla Rona Petrosjan, supruga “Željeznog Tigrana” ruskog velemajstora Petrosjana i nešto promrmljala. Kovačević, kako nije poznavao ruski, nije uspio razaznati što je rekla, ali njezin ton, sjeća se, bio je upozoravajući. Tu je već, i ne sluteći, bio u mreži ruskog spletkarenja.

- Bio sam toliko glavom u partiji da tome nisam pridavao pažnju. Vratio sam se za stol i pogledao ploču.Znao da Fischer nije pacer i da mi neće samo tako prepustiti. Krenuo sam ‘računati’ i vidiokombinaciju koju sprema. Lukavu žrtvu dame kojom bi se cijela igra dramatično preokrenula u njegovu korist. Tada sam promijenio svoju strategiju i pronašao jedan fantastičan potez - govori.

Pješak na polje e3. Kako je vukao potez povezao je u tom trenutku slučajni susret s gospođom Petrosjan i ono što mu je uputila.  Vjerojatno ga je, kaže, pokušala upozoriti na tu žrtvu dame koju je Fischer spremao. Nije mu onda još bilo jasno zašto. Fischer nakon tog poteza pješakom nije imao protuigru i bio je dokrajčen. Partija je potrajala još kratko kada je Fischer ustao od stola.

- Bio je vrlo korektan. Ustao je, junački mi stisnuo ruku i rekao ‘very good’. Samo to. Znam da su neki novinari poslije pisali da je poraženi Fischer u ljutnji prevrnuo stol, porušio figure, ali nije tako bilo. Bio je on, usprkos svemu, pravi sportaš i džentlmen - hvali ga.

Fisher je predao partiju. Obojica su potpisali formular, ceduljicu koju svaki šahist drži uz ploču i bilježi odigrane poteze. Kovačević jedva da je stigao potpisati svoj formular jer je Petrosjan već bio uz njega i izvlačio mu formular iz ruke. Govorio je: “Za Moskvu, za Moskvu”. Bila je to velika pobjeda nad nepobjedivim Fischerom, a partija se hitno morala poslati za štampu u Moskvu da Rusi vide kako je taj nepobjedivi Amerikanac ipak od krvi i mesa. Ruski su mediji slavili Fischerov poraz.

Iako je izašao kao pobjednik u partiji koja je potresla svijet, još uvijek ga je kopkao susret s Ronom Petrosjan. O čemu je tu zapravo bila riječ, Kovačević je saznao tek deset godina kasnije kada je ruski velemajstor Viktor Korčnoj, koji je također igrao u Rovinju, objavio knjigu “Šah je moj život”. Tamo je napisao da Fischera na tom turniru nije pobijedio Kovačević, već ruski tim koji je Hrvatu, posredstvom Rone Petrosjan, došapnuo pobjednički potez i upozorio ga na Fischerov plan.

Nesportske metode

Kovačeviću glas zatreperi kada se prisjeća kako su Rusi pokušali preuzeti zasluge za njegovu pobjedu i slijepo odbijali priznati da ih je “neprijatelj” nadigrao. Fischer je, naime, rovinjski turnir na kraju nadmoćno osvojio, a Kovačević mu je jedini nanio poraz. Velika je sramota da to ni jednom ruskom velemajstoru nije pošlo za rukom.

- To govori o tome da Rusi nisu prezali ni od nesportskih metoda. Nikada se nisam svim silama trudio to demantirati jer sam znao da sam sam došao do rješenja. To neka ide njima na čast. Donekle sam i shvaćao njihovu nervozu. Fischer je bio velika prijetnja. Dokazao je to u Reykjaviku 1972. u turbulentnom “meču stoljeća” kada je pobijedio ruskog velemajstora Borisa Spaskoga, preoteo mu titulu i time prekinuo rusku vladavinu. To su bile partije u koje su bile uprte oči svijeta. Takvu popularnost šah možda više nikada ne doživi - pripovijeda.

Na pitanje kako šah danas stoji i čini li mu se da vraća svoju popularnost, Kovačević odgovara: “U svjetskim relacijama da, ali u Hrvatskoj i ne baš”.

- Situacije je takva da prvih stotinu šahista svijeta od toga može živjeti. Veliki turniri donose neke novce, ali u Hrvatskoj, čini mi se, šah je pao na najniže grane otkako se ja sjećam. Nema potpora, a u novinama se više i ne piše o šahu, nemamo komentatore koji to prate - kaže.

Ali ipak, kontriramo, sjetimo se mi naših velikih partija koje su odigrane. Kovačević se smije. Podsjetilo ga je to kako je jednom prilikom, 19 godina nakon partije s Fischerom, kada je već bio debelo iskusan velemajstor, išao na turnir u New York i na aerodromu se susreo s organizatorom. Predstavio se “Kovačević, drago mi je”, a organizator je samo rekao “ne valjda onaj Kovačević koji je dobio Fischera”. E, baš taj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 05:33