- Ja sam Evgenija. Dolazim iz Irpina kod Kijeva, blizu Buče, a za Buču ste čuli... – započela je 37-godišnja Ukrajinka dok smo na suncu ispijale kavu.
Svakome od nas njezin grad je itekako bio poznat već u prvim danima ruske invazije. Vijesti odande počele su stizati tek krajem ožujka kada su se Rusi povukli ostavivši iza sebe zastrašujući broj mrtvih civila. Pred očima nam je još uvijek tenkovska kolona prema Kijevu, što je jedan od onih jezivih prizora iz ovoga rata koje gotovo nitko nije ignorirao.
Čak je i američki predsjednik Joe Biden nekidan rekao kako je mislilo da će ukrajinska prijestolnica pasti za nekoliko dana.
Uz Evgeniju Bakhtihareievu društvo su nam još činile Julija Palatna, Olena Dyba, a sve nas je okupila Viktorija Balan iz Udruge za ukrajinsku kulturu Dalmacije “Cvit” koja već godinama živi u Splitu i do početka rata imala je namjeru razvijati kulturne i društvene odnose između Ukrajinaca i Hrvata.
Danas, barem u Splitu, “Cvit” okuplja jednu od možda najvećih nacionalnih manjina, a vrlo brzo prometnuo se u humanitarnu organizaciju.
Viktorija nas je odlučila upoznati s tri majke, visokoobrazovane žene koje su se u zbjegu iz domovine stjecajem različitih okolnosti zatekle u Dalmaciji. Kaže kako su se mnoge Ukrajinke, nakon prvog vala izbjeglištva prošlo ljeto vratile doma, one čiji krajevi nisu okupirani i gdje je relativno mirno. Mnogi tinejdžeri patili su za svojim domom, za vršnjacima i školskim prijateljima, a obitelji nisu više imale gdje stanovati, nije bilo posla...
Evgenija Bakhtihareieva: "Nikad nežu zaboraviti histeriju, gužvu, paniku..."
Evgenija ima tu sreću da s dvoje djece i kćeri muževe sestre živi kod svekrve u Kaštelima. Ne, muž nije Hrvat, on je napola Tatarin s Krima odakle se mlada obitelj već 2014. nakon ruske aneksije poluotoka iselila u Irpin. Muževa majka je za jednog ljetovanja na Čiovu, prije sedam godina, upoznala drugog supruga, a slučaj je htio da on bude Željko Šoletić kojega mnogi poznaju kao pjevača nekadašnjeg vrlo popularnog sastava "Delfini".
– Znate, Irpin je bio idealno mjesto za život mladih obitelji, s novim stanovima, s vrtićima i školama, s puno zelenila i borove šume. Mnogi su imali posao u Kijevu, a stanovali su ekološkoj sredini. Tu se doselilo i mnogo prozapadno orijentiranih obitelji iz Donbasa gdje je rat sve od 2014. trajao, uglavnom su to školovani i sposobni ljudi. Upravo su ta predgrađa Kijeva i cijela oblast prema Bjelorusiji neposredno nakon ruske invazije bila pakao na zemlji. Još nisu izbrojene sve žrtve...
Evgenija je u Irpinu ostala samo desetak dana nakon početka rata, i to u nenormalnim uvjetima, često bez struje i grijanja.
– Djeca su spavala odjevena. Sjećam se da smo se u nekom trenutku okupili kod susjeda koji je osigurao peć. Nismo znali kuda bježati ni što raditi. Moj sin je uzimao svaki dan hormonsku terapiju i muž se nekako probio do ljekarne, a usput je pokupovao sve namirnice koje je mogao, valjda sve što je vidio. Tako smo imali hrane za nekoliko dana, neki u našoj ulici nisu ni to. Nismo znali kako izići iz grada jer svi su putovi bili minirani i uništeni. Radi djece, sina osmogodišnjaka i šestogodišnje kćeri, najzgodnije je bilo krenuti autom prema Kijevu, no to je bilo potpuno neizvedivo. Inače, moj muž je liječnik, danas je angažiran za vojsku. Krenuli smo kada je eksplodirao kamion blizu naše kuće i kada su već bile uništene sve komunikacije, ostali smo bez signala na mobitelima i bez ikakvih vijesti. Naš gradonačelnik je rekao da jednim vlakom možemo iz Irpina prema Kijevu iz kojeg je više vlakova išlo za Zapad i riješila sam da s djecom idem – govori Evgenija, inače akademska slikarica koja svake subote u Kaštelima održava slikarske radionice za male Ukrajince, što je za njih ujedno i toliko potrebna terapija.
– Nikada neću zaboraviti taj dolazak na željeznički kolodvor. Imala sam samo jednu torbicu u jednoj i kćerkicu u drugoj ruci. U gradu je bio kaos. Ljudi su pristizali na kolodvor i tada smo doznali da nas je previše za jednu kompoziciju. Nama koji se nismo uspjeli ukrcati rečeno je da će kroz nekoliko sati krenuti i drugi vlak. Među nama je bilo majki s djecom i starih ljudi, a vojska je pokušavala regulirati gužvu. Tada su nas počeli nadlijetati ruski avioni i raketirati željeznički kolodvor. Ljude su vojnici počeli tjerati u pothodnike i ispod mostove i naredili su nam da isključimo mobitele kako signal ne bi navodio projektile.
Histerija, plač, nitko ništa ne razumije, svi samo čekamo, možda nekih pedeset minuta. Zatim su nam objasnili da za pet minuta moramo svi izići i ukrcati se u novi vlak. Zamislite tih pet minuta, tu gužvu, paniku... – prisjeća se Evgenija.
Pred njom su u tom trenutku bila tri i pol dana putovanja do granice s Mađarskom. U vlaku, koji u normalnim okolnostima iz Kijeva do 600 kilometara udaljenog Lavova ide oko pet sati, provela je puna 24 sata. Putovali su u mraku, ugašenih mobitela.
– U kupeu predviđenom za četvero bilo nas je desetero. Djeca su spavala, a mi odrasli smo najveći dio putovanja proveli na nogama izmjenjujući se za sjedište. Vlak nije vozio glavnom prugom već okolnima zbog naše sigurnosti i zato je sve skupa toliko potrajalo. Nisam uopće znala gdje idem. Odlučila sam se za Ušgorod pred mađarskom granicom Zahony i otuda smo, preko Budimpešte gdje smo imali prenoćište, konačno stigli u Kaštela...
Evgenija je svjesna koliko je imala sreće. Kaže da su odavno htjeli doći u posjet svekrvi, ali su sređivali stan i plan je bio da doputuju baš prošlo ljeto.
Naravno, muž joj nedostaje, djeci pogotovo. Uspjela ga je nedavno posjetiti u Kijevu jer je dobio dopust. Njihov Irpin je razrušen, muž je auto darovao dobrovoljcima...
– Mama, kako je doma u Ukrajini, kako je tata, jesi li ga čula – to pitaju djeca svako jutro. Kći ponekad plače cijeli dan i ne zna mi reći zašto. Sin se povlači u samoću iako nije takav po prirodi. Oni osjećaju našu tugu i nemir, osjećaju emocije, a ne znaju ih opisati. Ja živim dan po dan. Danas imamo hranu, toplu odjeću i idemo dalje – svjesna je Evgenija da trenutno ne može biti drugačije. Gracilna je, melankolična pogleda, lako ju je zamisliti pred štafelajem kako živim bojama ublažava mrak koji se sručio na njezin dom.
Kakva je njezina i budućnost silom razbijene joj obitelji? Najbolje je što manje misliti i baš kako je rekla, pokušati preživjeti danas i ovdje.
Olena Dyba: "U Split me pozvao grkokatolički svećenik"
Zanimljiva je životna priča 47-godišnje Olene Dybe. Kakav ju je samo niz slučajnosti doveo u naš grad!
– U Split me pozvao otac Janom Jakubov, grkokatolički svećenik koji je od 2021. raspoređen u crkvi Majke Božje na Dobriću u sklopu Križevačke eparhije koja je postala mjesto zajedničke molitve, susreta. Evo i na dan početka rata imat ćemo liturgiju. Svećenik je rođak mog bivšeg muža, podrijetlom iz BiH, ali je Ukrajinac. Njegovi preci doseljeni su na ove prostore još za vrijeme Austro-Ugarske. Pozvao me da mu pomognem jer je naših izbjeglih sunarodnjaka danas puno i mnogi od njih mu se obraćaju za pomoć.
Inače, stigla sam s 24-godišnjom kćerkom, njezinom prijateljicom i psom. Svemu je prethodio bijeg iz Kijeva, isprva na zapad zemlje, a kad su počele i ondje padati granate početkom travnja produžile smo ovamo. Kći dovršava studij režije, pa je zamolila kolege na splitskoj akademiji da barem sluša neke kolegije zajedno s njima, što su joj velikodušno dopustili, a nadam se i da će joj pomoći da snimi diplomski rad.
Ovdje nemamo ništa od opreme – kaže Olena koja je i sama redateljica, a završila je i marketing. U Splitu je zajedno s kćeri pokrenula Ukrajinski teatar. Prva predstava "Vertep" održana je pred božićne blagdane na Voćnom trgu.
– Vježbamo na otvorenom kada nam vremenske prilike to dozvole, najčešće na Sustipanu, inače u crkvi. Tu nas ima mnogo s iskustvom i diplomama, imamo prijedloge za zajedničke projekte, mogli bismo se udružiti i jedni od drugih puno naučiti. Na primjer, nešto bismo mogli raditi za turiste, oni osim mora i sunca, žele još nešto.
Sprijateljili su se, kaže Olena, s Kino klubom Split, u Domu mladih planiraju raditi filmove, snimit će, kaže, priču o ženi koja je došla iz Ukrajine i koja se ne može vratiti doma jer je u okupiranom dijelu. Htjeli bi dovršiti i film o dječaku koji je nastradao kada je naišao na zaostalu minu, iz Mariupolja je, zato smo morali prestati sa snimanjem. To bi, kaže, mogli završiti zajednički jer i Hrvatska ima problema s minama iz rata.
U Sjemeništu je jučer, na dan početka rata prikazan dokumentarac o ratu u Donbasu, ratu koji traje godinama – veli Olena.
Ona bi radila. Sjećanje na odlazak iz rata je traumatično. Najprije se iz Kijeva preselila u obližnje manje selo iz kojeg je sve muško otišlo u rat. Mladi, žene i starci živjeli su uglavnom u podrumu, a njezin 24-godišnji sin kao mali se bavio radioamaterstvom, pa je ostao u zemlji i radi za vojsku.
– Svatko se javio u teritorijalnu obranu, svi muškarci. Ljudi su se samoorganizirali. Mi smo pripremale hranu za vojnike, ali i molotovljeve koktele, rezale smo odjeću i... – prstima će Olena kao škarama u nedostatku riječi. Inače, sve naše sugovornice Ukrajinke više su nego dobro svladale hrvatski u nepunu godinu dana.
– O svemu će još biti filmova, a sada mnogi ne razumiju. Mi branimo svoju kuću. Žele nas ubiti jer smo to što jesmo – zaključila je Olena.
Julija Palatna: "Mali trenira u Hajduka, presretan je, ja baš i nisam"
Julija Palatna u Split je stigla prije nepunih mjesec dana i to slijedeći dvanaestogodišnjeg sina. Čut ćete zašto i kako.
– Dakle, mi smo u Hrvatsku iz Kijeva doputovali lani u ožujku. Željeli smo u Istru. I prvih deset mjeseci smo bili u Puli, imali smo stan koji nam je ustupila jedna Istranka, i to besplatno. Moja dva sina, stariji je sedamnaestogodišnjak, te moja majka i ja željeli smo ostati u Puli.
Ja sam se zaposlila kao šankerica u hotelu iako sam diplomirala dva fakulteta, na Filozofskom sam završila engleski jezik i književnost, a zatim i marketing, ali naravno da posao nisam mogla birati. Mlađi sin je igrao nogomet u "Uljaniku" i tu ga je vidio skaut "Hajduka".
Kad mu je stigla ponuda s Poljuda, on je bio presretan, a ja baš i nisam. Ali što je tu je, preselili smo se i sad sam opet na početku.
Tražim posao. Stan smo, srećom, našli na godinu dana, blizu je stadiona na Poljudu, što je dobro jer sin svaki dan trenira.
Oba sina pohađaju online nastavu u kijevskim školama, sada je stariji pred upisom na fakultet. Jako je dobar učenik i želi studirati engleski i književnost, kao i ja. U Splitu nema smjera na ukrajinskom, ali u Zagrebu ima nešto pa ćemo vidjeti. Njemu je ponekad teško jer nema društva, sastaje se petkom s dečkima iz Ukrajine, ima ih tu dosta. Teško im je naći prijatelje iz Splita kad ne idu ovdje u školu. Ista stvar je bila i u Puli – govori 46-godišnja Julija. I njezin suprug je, naravno, ostao u Ukrajini.
- Ovo sad nam je opet velika promjena. Cijeli mjesec sam morala vaditi nove dokumente i štošta rješavati. Ovdje su i veliki problemi kojih sam svjesna, znam da je zbog turizma teško naći smještaj. Čuli smo da je u kontinentalnom dijelu zemlje lakše naći stan, da je jeftinije, ali je zato teže naći posao. A nama prije svega trebaju sredstva za život. Država je dala 500 eura jednokratno, ali to nije dovoljno. Znate i sami. Mi želimo živjeti normalnim životom, želimo izgledati normalno, a ne kao žrtve, živimo za djecu i želimo im priuštiti normalno odrastanje unatoč svemu – ponosna je ova crnka širokih plavih očiju.
Viktorija Balan: "Ne razumiju nas ni svi u Hrvatskoj"
- Rusi su htjeli u cijeloj Ukrajini napraviti ono što su učinili u Donbasu. Puno ljudi ne razumije ovaj rat. Ovo nije rat između Bidena i Putina, mi ne ginemo za interese Amerike. Mi ginemo za slobodu jer smo puno stradali u totalitarizmu. Već stotinu godina trpimo, imali ste i vi neku vrstu totalitarizma, ali blage varijante u odnosu na nas. Kod nas su bila ogromna stradavanja, milijuni su umrli od gladomora, naša nacija je najviše stradala u Drugom svjetskom ratu jer Rusi ne štede ljude. Imamo sela koja su ostala bez ijednog muškarca – govori Viktorija, koja u Splitu živi već devet godina i članica je udruge "Cvit".
Prisjetila se prve manifestacije na Rivi kada ju je jedna mlada novinarka pitala koliko će još dana Ukrajinci izdržati.
– Svijet je mislio da smo gotovi, nije bilo vjere u nas, sve zemlje evakuirale su svoja veleposlanstva iz Kijeva... A mi smo izdržali i pobijedit ćemo! Cijena je velika, ali pobijedit ćemo – uvjerena je Viktorija. Kaže da mnogi izbjegli nemaju snage pričati i iznova to prolaziti, jer to sve još boli.
– Vi nešto stariji Hrvati nas najbolje razumijete od svih jer ste prošli rat. A vidim da su neki ljudi ravnodušni. Neki izgovore i ružnu riječ o Ukrajincima, a to nas dodatno traumatizira. Imamo probleme unutar države, ali ćemo je napraviti kako želimo. Imali smo i korupciju i siromaštvo, ali je naša. Prvih pola godine ljudi se nisu mogli pomiriti da se ovo događa u 21. stoljeću, da iz jedne civilizirane države moraju sve napustiti, teško su to prihvaćali. Našoj udruzi trebale bi prostorije u kojima bismo pružali pomoć izbjeglima, od davanja savjeta do psihološke pomoći.
