Kanađanka Donna Penner prije gotovo deset godina je bila na operaciji abdomena, no probudila se na stolu, netom prije nego što je kirurg zarezao tkivo. Ona je jedna od rijetkih ljudi koje pogodi fenomen svjesnosti pod općom anestezijom tako da je gotovo sat i pol vremena operacije bila posve svjesna što se događa, a bol je jedva podnijela. Za BBC je nakon toliko godinama opisala kako se osjećala.
2008. godine zakazali su joj dijagnostičku laparoskopiju u Manitobi u Kanadi jer je patila od obilnih krvarenja tijekom menstruacije. ‘Već sam imala iskustva s općom anestezijom i znala da sam da me opet čeka. Nikad ranije s tim nisam imala problema, ali kad sam stigla u bolnicu, postala sam depresivna’, rekla je.
Dok je ležala na operacijskom stolu, medicinsko osoblje oko nje se pripremalo za zahvat, a anesteziolog joj je prislonio masku nakon čega je zaspala. Kad se probudila, i dalje je čula glasove u operacijskoj sali, no odmah je pomislila: ‘Hvala Bogu, gotovo je!’
No, tad je začula kirurga kako govori: ‘Skalpel, molim!’
‘Ništa nisam mogla učiniti. Dali su mi paralitik, što je uobičajeno kod operacije abdomena jer dodatno opušta te mišiće. Nažalost, opća anestezija nije djelovala, ali paralitik je. Uhvatila me panika. Mislila sam da nije moguće da se takvo što dogodi. Zatim sam pričekala nekoliko sekundi, a onda sam osjetila da je napravio rez. Ne znam kojim bih riječima opisala tu bol - bilo je strašno. Nisam mogla otvoriti oči, ustati, pomaknuti prst, reći, ništa’, piše užasnuta Kanađanka.
Kasnije je liječnicima i osoblju bolnice ponovila i neke detalje koje je tijekom operacije čula. Primjerice, čula je doktora kako komentira: ‘Pogledajte joj slijepo crijevo, zbilja je lijepo i ružičasto. Debelo crijevo izgleda dobro, i jajnici izgledaju dobro…’ Tad je već čula i otkucaje svog srca na monitoru, a nju je preplavio golemi strah i jeza.
Tada 44-godišnja Donna kaže da je proživjela pravi pakao: ‘Povrh svega su me intubirali i priključili me na aparat za disanje koji mi je upuhavao kisik sedam puta u minuti. Imala sam 148 otkucaja srca u minuti, a sve što sam dobila su sedam udisaja. Počela sam se gušiti i gušila sam se cijelo vrijeme. Osjećala sam kao da mi pluća gore.’
Kako im je neprestano pokušavala nešto reći, tako je otkrila da može lagano micati jezikom te da je to vjerojatno znak da paralitik popušta. Malo pomalo micala je cijev za zrak u ustima i konačno im privukla pažnju. Međutim, reakcija nije bila kakvu je tražila. Izvukli su joj cijev iz grla pa više nije mogla ni disati. U mislima se oprostila od supruga i djece, a potom je imala vantjelesno iskustvo.
Zvukovi operacijske sale ostali su u daljini, a ona više nije osjećala ni strah ni bol, samo sigurnost, utjehu i sreću. Osjećala je da nije sama i nije se imala vratiti u salu i Zemaljskom životu, no na to nije mogla utjecati. Nakon nekoliko sekundi ovog iskustva već je bila natrag na stolu i čula doktore kako je potiču da diše da bi na koncu sve dobro završilo.
Čim je paralitik prestao djelovati, ispričala je kirurgu i ostalima što se dogodilo. Doktor ju je posjetio u sobi kasnije, uhvatio je za ruke i rekao da zna da je bilo problema. Kroz suze je rekao da mu je žao, a ona mu je prepričavala detalje koje je komentirao tijekom operacije. Također joj nije trebao objašnjavati dijagnozu, ionako je već sve i sama znala.
Penner je tužila bolnicu i dobila odštetu, a odmah nakon operacije krenula je psihijatru zbog duboke traume koje je na njoj ostavilo ovo iskustvo. Danas o tome otvoreno priča jer želi da i medicinsko osoblje i ljudi budu svjesni da se takva stvar može dogoditi bilo kome.