Tina Kolovrat
'Organizirala sam najtiši i najčišći rally na svijetu'
Tina Kolovrat, E.V.A. Blue.
Tina Kolovrat, E.V.A. Blue.
Vrlo je uzbudljivo, seksi, biti dio promjene koja će u roku od dvadeset godina biti stvarnost za sve - kaže Tina Kolovrat o svom poslu i činjenici da se nakon uspješne karijere u kozmetičkoj industriji odlučila posvetiti e-mobilnosti, osnovala tvrtku E.V.A. Blue i - napravila najhot rally na svijetu. Organizirala je najtiši i ekološki najčišći rally na svijetu, Nikola Tesla EV Rally, utrku električnih vozila koja je ove godine u Hrvatskoj okupila 60 Tesla vozila. Sasvim drukčije od svih drugih utrka, ovaj prolazi u potpunoj tišini. - E-mobilnost je način života - kaže Tina objašnjavajući kako je ljudima potrebna voda, hrana i energija za život. - Učinimo li energiju jeftinom i dostupnom, mi kao društvo mijenjamo svijet, mijenjamo sve - govori s neskrivenim oduševljenjem dodajući kako nije riječ samo o automobilima nego E-mobilnost predstavlja puno veći pojam, to je stil života i odnosi se na gotovo sve oko nas. - Avanturisti su oni koji se voze na struju - kaže o ljudima koji iskušavaju nešto novo. - Moraš biti lud da bi se bavio ovim - govori dodajući kako su njoj i njenom suprugu Igoru prije samo nekoliko godina savjetovali da se ne upuštaju u projekte s električnim vozilima. Danas ih imaju na desetke, većinu iznajmljuju ljudima koji dolaze kao turisti u Hrvatsku. - Promjene ne rade velike tvrtke i veliki sustavi, nego tek jedan posto luđaka koji vjeruju da rade nešto dobro za druge i za sebe - opisat će i samu sebe, a pritom izgovoriti vrlo ozbiljnu činjenicu. - Ljudi se mijenjaju jedan po jedan - opisuje kako ideja vožnje na struju privlači nove ljude. - Nakon vožnje Teslom više ništa nije isto - kaže i navodi primjere zaljubljenika u automobile koji odustaju od svojih dotadašnjih izbora, prodaju ih da bi ih zamijenili električnim automobilom. - Na ovogodišnjoj smo utrci kroz Hrvatsku, dugoj 1400 km, napravili neke stvari prvi put na svijetu, primjerice organizirati da se na jednom mjestu istovremeno puni 60 automobila.
Ana Fresl
'Osigurala sam preko 73 milijuna iz fondova EU'
Ana Fresl, EU fondovi.
Dijeliti nečiji san! Tražim samo takve ljude - kaže Ana Fresl o svojih više od dvadeset suradnika s kojima radi u tvrtki Projekt jednako razvoj (PJR). Osvajaju EU fondove, a u nekoliko je godina Ana uspjela napraviti jednu od uspješnijih tvrtki za to područje. Na njihovoj je stranici videoanimacija koja već na početku postavlja vražje pitanje - Osvojili ste natječaj i dobit ćete sredstva? Sada tek sve počinje… a onda u nekoliko minuta objašnjava da je, nakon patnje pri dobivanju sredstava, za što je trebalo biti precizan, dobro čitati, ispunjavati sve zahtjeve, objašnjavati svrhu i ideju, odobreni iznos vrlo teško potrošiti jer je za svaki potrošenu kunu, potrebno imati odobrenje u projektu i odgovarajuću potvrdu. - Ljudi misle da su sve riješili kada imaju savjetnika i da će im novac odmah stići - govori Ana kroz smijeh znajući da ne smije nikoga obeshrabriti. Otkako je napustila siguran posao s u državnoj službi, sa svojim timom imala je više od 600 klijenata, pomogla u 450 projekata, a više od četrdeset projekata dovela do kraja. U novcu, to je bilo više od 73 milijuna kuna bespovratnih sredstava koja su završila u projektima raznih poduzetnika. Ekonomistica s Executive MBA programom Cotrugli poslovne škole, nakon pet godina u agenciji za fondove u Ministarstvu financija shvatila je da je puno više problema na strani poduzetnika kojima treba pomoć nego s ove, administrativne pozicije. Ustvari htjela je više od života i od posla. Nakon prvog zaposlenog došao je drugi, treći, dvadeset i osmi, tvrtka je imala sve ambicioznije projekte, a Ana Fresl postavila je uspješnu tvrtku koja se bavi projektima koji imaju samo pet, ali i one sa 1300 stranica. Svi su joj jednako važni. Kaže da je za uspjeh najvažniji čovjek, osoba koja ima “viziju i jaku želju”. Ostalo se nauči ili stručnjaci pomognu.
Romana Radočaj
'Od djedovine sam uredila robinzonski kamp na Mrežnici'
Romana Radočaj
Romana Radočaj
- Ljudi žele da jedina buka koju čuju budu zvuk slapa i ptica. Žele pobjeći od laptopa, svojih mobitela, posla, gradske histerije, vrućine asfalta, svega u čemu žive - kaže Romana Radočaj, 25-godišnja studentica turizma, o ljudima koji dolaze u njezin kamp Leskar. Romana je uzela djedovinu i zgrabila svoj život. Umjesto da kao mlada osoba živi upoznajući svijet i sebe, odlučila je napraviti biznis, stvoriti si danas život koji će imati sutra. Uredila je robinzonski kamp na Mrežnicii pozvala sve koji žele barem nakratko živjeti sasvim drukčije od uobičajenog da provedu vrijeme kod nje.
Dvije godine bile su joj potrebne da ishodi sve dozvole, a već dvije su prošle otkako radi u svom kampu. Naravno da je sve bilo komplicirano, iako je trebalo biti jednostavno.
- Propisi su predviđali otvaranje robinzonskih kampova na obali, na mjestima kao što su izolirani otoci, ali ne u unutrašnjosti - govori. Administracija je ionako samo jedan od testova uspješnosti i upornosti poduzetništva pa je Romana sve savladala i na kraju otvorila kamp. Sagradila je tri jednostavne kućice i osigurala prostor za mnoštvo šatora, što joj je omogućilo dovoljnu posjećenost da shvati kako radi pravu stvar. Privukla je ljude koji baš žele svoje raskošne urede, gomilu gadgeta i suvremeni život barem na kratko vrijeme ostaviti sa strane i povući se u prirodu koju inače gledaju samo na filmovima. Žonglira između obaveza u kampu, ganjanja sredstava kako bi nabavila kosilicu, pijesak za teren za odbojku, umrežila se s agencijama za avanturistički turizam pa čak i rastjerala kišu ako je potrebno.
Ana Šerić
'Kad Bukovca staviš u paprenjake, imaš jestivu umjetnost'
Ana Šeric, BITE ART.
Ana Šeric, BITE ART.
Imaš li keks s Bukovcem, moraš zagristi u taj Bukovčev vrat - kaže Ana Šerić, autorica projekta koji joj je postao profesija, paprenjak u posebno dizajniranoj ambalaži, s malim reprodukcijama slika nekoliko umjetnika koje se pojavljuju, naravno, nakon što se zagrize Bukovčev vrat. Ili glava Ane Kolege, Hrvoja Majera, OKO, Marka Tadića, Ivana Rabuzina i spomenutog Bukovca. Ana je umjetnica, završila je Studij multimedije na Akademiji likovnih umjetnosti, a inače je novinarka, snimateljica i montažerka te, evidentno, poduzetnica. - Ljudi žele voljeti umjetnost, žele je shvatiti iako im se ponekad čini da je to teško - kaže Ana, koja je svoj biznis kreirala na umjetničkom konceptu provokacije i igre suvremenom umjetnošću. Počelo je s Edible artom, predimenzioniranim božićnim kolačima na kojima su bile reprodukcije umjetničkih djela, nastavilo se projektom “Neka jedu kolače”, njenom reakcijom kolačima na likovna djela, da bi na zajedničkoj izložbi “Važno je zvati se Ana” nudila umjetničko djelo-tortu na kojoj je pisalo “Tko umjetnost radi ne boji se gladi”. Nakon što su pojeli tortu, pojavile su se polaroid fotografije kao dokaz da je konzumiran art.
Na kraju se pojavio Bite Art, čiji je dizajn prepustila Design Bureauu Izvorka Jurić, Dubravka Novotni i Lidija Drobac s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta napravile su recepturu, a izradu paprenjaka prepustila je Franja cateringu. I u svakom je dijelu bila do kraja, pa čak i u proizvodnji. Sve je pregovore vodila sama, sve zamisli i ideje razrađivala s partnerima dok paprenjake i umjetnost nije prepustila - njihovu životu.