PAVE I MARICA

Život Bućanovih: Naš reporter u posjetu paru čija je vedrina pobijedila strašni virus

 Ante Cizmic/Cropix
‘Ti meni pričaj o smrti, a ja ću tebi o životu, i baš me zanima čija će priča biti bolja‘

Ti meni pričaj o smrti, a ja ću tebi o životu, i baš me zanima čija će priča biti bolja.

Priča o koroni, a od dolaska tog svjetski poznatog virusa u naše krajeve evo je prošla godina dana, od prve dojave bila je priča o smrti. U svim svojim strašnim oblicima, smrt je postala jedino što se nudi s naslovnica i ekrana, i to smrt drugih, kako bismo mi ostali lakše podnijeli život koji je iznenada postao nepodnošljiv.

- Ti meni pričaj o smrti, a ja ću tebi o životu, i baš me zanima čija će priča biti bolja - moto je Pavla Bućana, zvat ćemo ga Pave jer tako ga i njegova Marija zove, a nju ćemo zvati Marica, kako joj i Pave tepa.

Dočekali su nas bez maske. Uzbuđeni i cijepljeni. Dobro, Pave je bio uzbuđen, njemu je dolazak novinara bio kao da mu državna delegacija dolazi u posjet, a Marici je bilo svejedno. Točnije, bilo joj je svejedno sve dok nije vidjela do koje mjere je Pavi drago, a onda je i ona popustila.

Došli smo razgovarati o godini lake smrti, a cijelo smo vrijeme razgovarali o godinama dobrog života.

image
Ante Cizmic/Cropix

- Kad sam čuo za koronu, oko sebe sam vidio mnogo uplašenih lica. A ja nisam ni trepnuo - govori Pave.

Pamti, kaže, epidemiju tifusa u Splitu pa je znao što nas čeka. I kako se braniti od psihoze koja se među narodom počela širiti i brže od covida.

- Ja sam bio spreman. U glavi, to je najvažnije. Kad je glava na mjestu, za sve ostalo je lako - jednostavna je Pavina logika.

Bezgranično vjeruje liječnicima. Podjednako onima po bolničkim odjelima, kao i onima u laboratorijima. Niti jednoga trenutka nije sumnjao da će čovjek brzo pronaći cjepivo protiv virusa. Teško je pobijediti čovjeka.

- Od prve sam znao da će tako biti. Kako sam znao? Čitam, pratim, gledam, eto kako - poručuje.

Poremećeni program

U čitavom domu, a Pave i Marica štićenici su Doma za starije osobe "Vita" u Strožancu pokraj Splita, jedini je pretplaćen na novine. Neinformiranost ubija brže od bolesti.

- Nisu mi jasni ljudi, a i ovdje ih ima, koji misle da sve znaju i da im nitko nije potreban. Oni misle da stoje na vrhu planine, da su nešto posebno, a zapravo su pred ponorom i samo je pitanje trenutka kad će u njega pasti. Zamislite da ste prvašić koji počne podučavati učiteljicu, eto tako se oni ponašaju - slikovito će Pave.

- Jeste li gotovi?! - čuje se ženski glas iz pozadine.

image
Ante Cizmic/Cropix

Dolazak novinara poremetio je domski program. Zbog nas je pomaknut termin tombole. A i mjesta za središnjim stolom društvene prostorije smo zauzeli. Logično je da su stanari nervozni. Mjesecima nisu mogli vani, prvo iz svojih soba, potom iz zgrade. Mjesecima im nitko nije mogao doći u posjet, ni djeca ni prijatelji. Mjesecima ni oni nikuda nisu mogli otići, ni u trgovinu ni u šetnju. A sad im Pave i novinari pametuju umjesto da igraju tombolu.

- Mi se niti jednoga trenutka nismo osjećali kao u zatvoru. Treba prihvatiti gdje si došao, ovo je kuća zajedničkog života, a poštivanje kućnog reda je za naše dobro. Vlasnici i osoblje doma ionako samo poštuju direktive odozgo - prstom pokazuje prema stropu.

Smatra da ne treba tražiti krivce za ono što se dogodilo, nego rješenje da sve brže prođe. Da Vili Beroš znade Pavu Bućana obožavao bi ga, i u Stožer bi ga pozvao.

Pave je iz Mravinaca, a Marica, rođena Uvodić, s Klis Kose. Prvi put ju je ugledao na stanici. Čekala je autobus da je s Majdana prebaci kući. Ona, mlada krojačica. On, mladi mehaničar. U braku su već 54 godine. Za Valentinovo joj je izradio i ljubavnu karticu.

- Imamo i kuću u Mravincima, to smo moja Marica i ja sami izgradili. Prizemlje, kat, dvorište, da vidiš... A tek položaj... Split nam je na dlanu... - opisuje Pave, a Maričine oči pune se suzama.

Kuća je prazna. Djece nisu imali.

- Ona je moje dijete, a ja sam njezino - tiho će Pave.

Grli Maricu.

- Ne boj se, dok budem mogao hodati, bit će nama dobro.

- Oćete li više?! - prekida nas glas iz pozadine.

image
Ante Cizmic/Cropix

Pave se pravi da ne čuje, pa se pravimo i mi. Koronu je imao, ali kao da nije. I on i Marica su prošli bez većih simptoma. Ipak, cijepili su se.

- A valjda jesmo, ušpricali su nam neku tekućinu, valjda je cjepivo, nije to rakija ili vino pa da mogu prepoznati - smije se.

U vino se razumije. Kao mali, a imao je samo četiri godine, upao je u turanj s 1000 litara vina. Poput Obelixa.

- Naravno da volim vino, a napio sam se samo jednom, 29. studenoga 1952. godine. Išli smo od kuće do kuće, obilazili cure, i u jednoj su nas prevarili, podvalili su nam rakiju. Ležali smo na sve strane, tek poslije nekoliko sati su me odnijeli doma - veselo će.

Dobro raspoloženje nije ga napustilo ni 2000. godine kada mu je bio dijagnosticiran rak dojke. Liječnici su ga, kaže, vodali po sobama splitske bolnice i tako dizali raspoloženje ostalim pacijentima. I 2005. godine, kada mu je dijagnosticiran tumor prostate, nije bilo drukčije. A 2016. je oslijepio.

- Dijabetes je kriv, ali nije dugo trajalo, tek nekoliko mjeseci, operirao me dr. Kajo Bućan i sve riješio - ravnodušno će, kao da o jučerašnjem obroku priča.

- Alo, šta to nije dugo trajalo?! - još se jednom javlja ženski glas iz pozadine.

Još ga jednom ignoriramo. Daleko smo od kraja. Vraćamo se u ljeto 1948. godine.

- Zanat sam počeo učiti 15. srpnja 1948. Šest sam sati radio, a šest sati učio te sam poslije trideset godina radio kao poslovođa održavanja rudarske mehanizacije - prisjeća se Pave.

image
Ante Cizmic/Cropix

Sjećanje na rat

Nema datuma koji ne pamti. Recimo, 26. rujna 1943. godine dan je kada su mu Nijemci ubili oca. Strijeljali su ga.

- Došli su u selo i pokupili sve muškarce što su ih našli, najmlađi je imao 14, a najstariji 76 godina. Za sobom su ostavili 56 malene djece, siročića. Takva je bila sudbina toga dana - kaže Pave kojemu je bilo 10 godina.

Bilo ih je 17 u obitelji Bućan kad se mali Pavao rodio. A u kući u Mravincima više nema nikoga. Tek jedna stara bicikla u podrumu čeka. Kao podsjetnik na dječju osvetu.

- U mojih susjeda živio je jedan Nijemac, okupator. I mene je, ne znam zašto, posebno cijenio. Dao mi je da se vozam na njegovoj bicikli, tko je onda imao biciklu, a ja sam mu je odnio i nikad nisam vratio.

Pamti, rekosmo, Pave svašta. I ratove i bolesti. Nevolju koja navali poput grabežljivca. Uhvati i ne pušta.

- Čini mi se da je korona za pučanstvo nešto najgore šta se moglo dogodit, nikad se cijeli svijet nije našao u istoj muci. Ali za pojedinca ne bi tako trebalo biti. Uostalom, zar nisam ja ugrožena skupina, i to najugroženija, a vidi me! - lupa se šakom o prsi.

Godinu koja je prošla ne smatra izgubljenom, dapače, da piše dnevnik zapisao bi da je to bila još jedna dobivena godina s njegovom Maricom.

- Kad će tooombooola?!

image
Ante Cizmic/Cropix

Dom je topao, mirisan i okićen. Unutrašnji svijet suprotan izvanjskome. Roza protiv sive. Pavlova priča protiv novinarove.

- Ne može se živjeti vječno. Ono što dolazi mora se prihvatiti, a oni koji misle da će uvijek biti dobro, varaju se. A ni strah nije loš. Uostalom, koji se to zec ne boji lovca, samo hoće li biti uhvaćen, to je pravo pitanje - mudro će Pave.

A kad zapne, kad u grudima stisne, kad san neće na oči, a tmurne misli ispune prostoriju, tu je Marica. Njegova, gladi joj ruku, spasiteljica.

- Sunce, budi vesela - tješi je.

Zna on da je njegova priča bolja. A sad će i tombola, jedva čekaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. veljača 2021 15:58