Zovem se Leon i tek su mi dvadeset i dvije godine, a čini mi se kao da sam proživio cijeli jedan život. Dok ovo pišem, moj mali sin mirno spava u svom krevetiću. Ljubav prema njemu daje mi snage da izdržim. Sve je počelo prije dvije godine. Bio sam na drugoj godini studija prava, redovito davao ispite, izlazio, družio se s vršnjacima.
Živio sam samo s ocem. Majka mi je umrla kad mi je bilo deset godina. Grčevito sam se borio kako bih zadržao njezin lik u svom sjećanju jer bio sam premalen kad ju je teška bolest otrgnula od nas. Moj je otac nikad nije prebolio. Brinuo se o meni, ali zatvorio se u svoj svijet uspomena i nikad više niti jedna žena nije ušla u njegov život. Eto, tako sam odrastao gotovo sasvim sam. Vjerojatno sam zbog toga i bio nesiguran u društvu djevojaka. Privlačile su me, ali nisam uspijevao ostvariti pravu emocionalnu vezu s njima.
Na nagovor mog najboljeg prijatelja Nike otišao sam s njim jedne večeri na zabavu k jednoj njegovoj prijateljici. Dao sam sve ispite te sam pošao s njim ne očekujući ništa posebno. Zabava je bila u golemoj raskošnoj kući, glazba je treštala, a alkohola je bilo u izobilju. Te večeri popio sam tri viskija, što je za mene bilo puno jer nisam podnosio alkohol. Bio sam polupijan i bilo mi je dosadno. Upravo sam htio krenuti kući kada sam ugledao nepoznatu djevojku kako sjedi na stepenicama s čašom u ruci. Nasmiješila mi se.
- Bog! I tebi je dosadno? Mrzim ovakve tulume, ali što drugo da čovjek radi subotom navečer? Sjedni malo pokraj mene - rekla je.
Imala je ugodan glas, velike, gotovo djetinje plave oči, a najljepši na njoj bio je dugi slap crvene kose. - Ja sam Leon, a ti? - upitao sam je sjedajući pokraj nje. - Sara - rekla je kratko i pružila mi čašu.
Otpio sam velik gutljaj pića što mi je palilo grlo i učinio nešto netipično za sebe: uronio ruku u njezinu plamenocrvenu kosu. - Odakle ti ovakva kosa, Sara? - upitao sam ne očekujući odgovor.
Ilustracija
Nasmijala se, podigla mi rukom bradu i rekla:
- A odakle tebi ta preslatka faca? Sagnula se i poljubila me uzbudljivo i strastveno. Imala je pune usne, divne čvrste grudi i, što je bilo presudno, otvoreno je pokazivala koliko me želi. Kao opčinjen njome, zaboravio sam na sve oko sebe. Ljubili smo se strastveno ne obazirući se na društvo oko sebe. U jednom je trenutku ustala, uzela me za ruku i prošaptala:
- Idemo gore, znam jedno skriveno mjesto. Prepustio sam joj se i krenuo za njom. Gore na katu ušli smo u jednu sobu, a Sara je za nama zaključala vrata. - Ovdje nam nitko neće smetati - rekla je i priljubila se uz mene.
Bez zaštite
Osjetio sam njezino toplo tijelo na svome i sasvim poludio od želje. Za nekoliko trenutaka ležali smo sasvim goli na postelji. Oboje smo bili uzbuđeni, oboje smo željeli isto.
U jednom je trenutku upitala: - Imaš zaštitu, zar ne? Promrmljao sam nešto nerazumljivo jer sada nisam mogao misliti na to. Iako sam uvijek bio oprezan i koristio se prezervativom, ovaj put ga nisam imao kod sebe. Ma sve će biti u redu, pomislio sam lakomisleno i uronio u beskrajno more užitaka što mi ih je Sara pružala. Ostatka večeri gotovo se i ne sjećam. Vodio sam ljubav sa Sarom dva ili tri puta, a potom opušten i umoran zaspao. Probudio me Niko kad je vani već svitalo.
- Hajde, stari, diži se, idemo kući. Baš sam se namučio dok sam te pronašao. Što se ovdje događalo? Ovo izgleda kao pravo bojno polje - rekao je smijući se.
- Sara je bila tu, znaš onu djevojku predivne crvene kose. Gdje je nestala moja ljepotica? - mrmljao sam mamuran od alkohola koji sam popio.
- Crvenokosa Sara? Stari, tebi se baš posrećilo. Svi su frajeri ludi za njom, a ona ode u krevet s tobom. Ne mogu vjerovati! - Vjeruj mi, bilo je prekrasno. Zašto je otišla? Gdje ću je ponovno vidjeti?
- Idemo sada kući. Sutra je možeš potražiti - rekao je Niko ne obazirući se na moje protivljenje.
Niko me odvezao kući, a kada sam ponovno zaspao, moja je koža još mirisala na nju. Probudio sam se oko podneva s glavoboljom te sam otišao do šetališta uz rijeku. U glavi mi je bubnjalo. Pitao sam se što mi je to uopće trebalo. Sare sam se sjećao kao kroz maglu, čak nisam mogao zamisliti njezino lice. Zaboravi, Leone, bila je to još jedna glupost koju si učinio, rekao sam samome sebi i odvezao se tati na ručak.
Tata je te godine otišao u mirovinu i preselio se u vikendicu. Obrađivao je vrt, imao nekoliko stabala jabuka i bio sretan. Volio sam odlaziti k njemu jer je zračio mirom i zadovoljstvom. Tako je bilo i te nedjelje. Kasno navečer vratio sam se u grad, istuširao se i zaspao snom pravednika. Ni slutio nisam da je prvi čin drame čiji sam sudionik bio upravo počeo. Prvih dana nakon noći provedene s njom još sam Saru želio ponovno vidjeti, no ništa nisam znao o njoj. Ni što radi, ni kako se preziva, ni gdje živi. Moj prijatelj Niko nije mi mogao pomoći te sam izgubio nadu da ću je ikad više vidjeti. Te godine srpanj je bio paklen pa smo Niko i ja odlučili otići na more. Svakog ljeta odlazili smo k njegovu stricu i radili kao konobari. Imali smo smještaj, dovoljno vremena za kupanje i još smo dobili nešto novca. Dan prije polaska, upravo dok sam pakirao svoje stvari, netko je pozvonio na moja vrata. Ostao sam bez riječi kada sam ugledao Saru.
- Bog, sjećaš me se? - upitala je.
Bio sam zaprepašten što je vidim, jer od one noći prošla su gotovo dva mjeseca. - Sjećam te se - rekao sam i pozvao je u stan. Ušla je u dnevnu sobu, a zatim se okrenula prema meni i bez ikakva uvoda rekla: - Trudna sam. Te dvije riječi odjeknule se poput bombe.
Gotovo da nisam shvaćao što govori dok nije ponovila: - Trudna sam, a dijete je tvoje, Leone. Krv mi se sledila u žilama jer se tome nisam nadao. Vjerojatno je proradio moj obrambeni mehanizam jer sam gotovo bezobrazno rekao:
- Kako mogu znati da je dijete moje? Koliko se sjećam, ti si mene odvukla u krevet, iako si me te večeri prvi put vidjela. Zar to ne radiš sa svakim koji ti se svidi?
Ne želi pobačaj
Oči su joj se napunile suzama, a u rukama je grčevito gužvala svoju torbicu. - Moraš mi vjerovati, Leone. Ni s kim drugim nisam bila, dijete je tvoje. Nadala sam se da ćeš mi se javiti nakon one noći. Znam, nisi me više želio, ali sada moraš sa mnom podijeliti odgovornost.
- Ništa ja ne moram, draga moja. Dijete može biti bilo čije i ne pada mi na pamet da hranim nečije kopile. Osim toga, ja studiram. Ne želim sebi upropastiti život zbog tebe. Morat ćeš to riješiti sama - rekao sam grubo.
- Ne želim to tako riješiti, Leone, ako misliš na pobačaj. Ne mogu to učiniti, žao mi je. Kažeš da ne želiš upropastiti svoj život. Ne želim ni ja svoj. Imam osamnaest godina i najesen idem u Zagreb. Upisala sam medicinu. Što je s mojim životom? Oboje smo sudjelovali u tome i oboje smo jednako odgovorni.
- Ne, Sara, ja s tim nemam ništa, ne uvlači me u svoje probleme. A sada oprosti, moram se spakirati - rekao sam ljutito i otvorio vrata.
Gledala me nekoliko trenutaka, a tada tiho rekla: - Dobro, Leone, bit će kako ti želiš.
Sara s bebom
Prkosno je podigla bradu i izišla iz stana. Zatvorio sam za njom vrata i duboko udahnuo. O, Bože, toga sam se uvijek bojao, pomislio sam. Trebao sam nečiji savjet. Nisam kroz to mogao proći sam. Nazvao sam Niku i sve mu ispričao.
- Ma daj, stari, ne uzrujavaj se. Ne može ti dokazati očinstvo. Osim toga, sigurno je bilo i drugih. Zašto bi ti podmetnuo svoja leđa. Ne brini se toliko. Cura će to sama riješiti. Brišimo na more, to ti je moj savjet - rekao je Niko, koji je uvijek za sve imao rješenje.
Tako sam i učinio. U grad smo se vratili potkraj rujna, a predavanja su počela u listopadu i sve se činilo kao prije. Na Saru više nisam mislio. Vjerovao sam da se riješila neželjenog djeteta. Pamtio sam je kao iskustvo jer nikad više nisam bio niti s jednom djevojkom a da se prije toga nisam zaštitio. Još uvijek nisam imao čvrstu emocionalnu vezu, ali svojim sam životom bio zadovoljan. A onda se jednoga dana u travnju cijeli moj svijet srušio. Upravo sam se bio vratio s fakulteta i pripremao ručak kad je zazvonilo zvono. Otvorio sam vrata i gotovo se onesvijestio kad sam pred sobom ugledao Saru. Stajala je preda mnom držeći u naručju bebu.
- Ovo je tvoj sin. Zove se Jan. Dobra je i zdrava beba. Moji su me roditelji izbacili iz kuće i ja se ne mogu brinuti o njemu. U ovoj su torbi njegove stvari, rodni list i upute kako ćeš ga hraniti. Izvoli - rekla je i gurnula mi u ruke mali smotuljak.
Bio sam toliko šokiran da se nisam mogao ni pomaknuti. Sara se okrenula i bez ijedne riječi sjurila niz stepenice. Bože, taj trenutak nikad neću zaboraviti. Činilo mi se da se zemlja otvara pod mojim nogama. To ne može biti istina, pomislio sam. U tom trenutku začuo se bebin plač.
Pogledao sam u to malo zgužvano lice i zavapio: - Nemoj plakati, molim te, samo nemoj plakati! Ljuljao sam to malo stvorenje dok se nije umirilo i zaspalo, a tada ga oprezno spustio na kauč. Zgrabio sam mobitel i nazvao Niku.
- Pomozi mi! Ne znam što ću, Sara mi je ostavila dijete - rekao sam u jednom dahu kad sam čuo njegov glas. - Smiri se, odmah dolazim - rekao je moj prijatelj. unuk i djed Bilo je to utješno jer bio sam izvan sebe od panike. Na svu sreću, imao sam Niku koji je uvijek znao što treba učiniti. Došao je brzo, pogledao maloga koji je mirno spavao, nasmijao se i rekao:
- Stari moj, nema greške, ovaj mali je tvoj. Čestitam! - Idiote! Zar si zato došao? Pomozi mi, ne znam što ću s ovim paketom. A ona je otišla i ostavila mi dijete. Jesi li ikada čuo takvo što?! - Doista nisam. A sada budimo ozbiljni i razmislimo. Moraš se riješiti klinca. Mislim da za to postoje dječji domovi i centri za socijalnu skrb. Oni će se pobrinuti za maloga - rekao je Niko samouvjereno. - Znao sam da ćeš nešto smisliti. Hvala ti - rekao sam pun zahvalnosti i posegnuo za telefonom. Na žalost, u centru za socijalnu skrb rekli su mi da se moram strpjeti do jutra.
Na moje jadikovke da ne znam što bih s malim, ženski glas mi je hladno rekao: - Upotrijebite maštu, mladi gospodine. S malom djecom je lako, samo treba strpljenja. Onda mi je glupača spustila slušalicu. Kiptio sam od bijesa, a da stvar bude još gora, začuo sam ključ u bravi. To je mogao biti samo moj otac koji je povremeno dolazio u grad. U tom trenutku i mali se probudio i počeo vrištati iz petnih žila.
Podigao sam ga želeći ga utišati. Kad me otac ugledao s bebom u naručju, stao je i upitao ozbiljnim glasom: - Možeš li mi reći što se ovdje događa, Leone? - Neka mu je cura uvalila dijete i tvrdi da je njegovo - odgovorio je Niko umjesto mene smijući se. Očito se zabavljao, ali mom ocu to nije bilo zabavno. - Tebe sam pitao, Leone. Odgovori mi. - Istina je, tata. Doista ne znam jesam li otac tom djetetu. Bio sam s njom samo jednom, kunem ti se. Danas ga je jednostavno donijela i ostavila, a u rodnom listu navela je mene kao oca. Ne mogu se brinuti o njemu, tata, pa to je smiješno.
- Nije smiješno, Leone, tužno je. Uvalio si se u to i sada moraš snositi posljedice. Budi muškarac i prihvati odgovornost. Daj da ga pogledam - rekao je tata.
Uzeo je malog koji je i dalje urlao. Zagledao se u njega, a lice mu je obasjala nježnost kakvu do tada nisam vidio kod njega. - Nahrani svog sina, Leone - rekao je i pružio mi ga.
- Isti takav si ti bio kada si se rodio. Na tvome mjestu razmislio bih trebaš li ga se odreći. Zapamti, očinstvo je prekrasno, ali za to treba zrelosti i odgovornosti.
Besana noć
Tata je izašao iz sobe, a meni nije preostalo ništa drugo nego nahraniti i umiriti maloga. Učinio sam to nespretno, vodeći se uputama koje mi je ostavila Sara. Niki je sve to ispočetka bilo zabavno, a tada se ozbiljno pozabavio problemom promjene pelena. Obojica smo bili u goloj vodi kad je mali konačno bio presvučen i nahranjen. Mirno je spavao dok smo nas dvojica slomljeni sjedili na kauču. - Čuj, stari, to je simpa za dan-dva, ali ne možeš glumiti taticu. Imam ideju. Odnesimo ga u dom za napuštenu djecu. Oni će se pobrinuti za njega - rekao je Niko.
- Ne znam, užasavam se takvih mjesta. Ta su sirotišta tako tužna i depresivna. Taj malac nije kriv ni za što. Možda je bolje da pričekam do sutra. Otići ću u centar za socijalnu skrb i tamo sve riješiti. Možda će ga dati nekome na posvajanje.
- Dobro, stari, ti si tata - rekao je Niko smijući se.
- Idem, taj me tvoj klinac strašno umorio. Bog, vidimo se sutra! Mahnuo je na pozdrav i izašao iz stana. Ostao sam sâm s bebom koja je mirno spavala. Zagledao sam se u njegove rumene obraščiće i malene ruke koje je čvrsto stisnuo. Osmjehivao se u snu. Bio je tako malen i bespomoćan. Na nesreću, idila nije dugo potrajala. Nakon dva sata ponovno je bio budan, ponovno ga je trebalo presvući i nahraniti. Proveo sam besanu noć, a ujutro u osam već sam bio u centru za socijalnu skrb. Bio sam neispavan i konfuzno sam pokušavao objasniti starijoj gospođi o čemu je riječ.
- Uzmite ga, dajte na posvojenje, bilo što, ja ne znam što bih s njim - rekao sam zdvojno i stavio Jana s nosiljkom na njezin radni stol.
- Iako ovdje piše da ste vi otac, ne možete ga dati na posvojenje. Gdje je djetetova majka? Bez nje ne možemo učiniti ništa. Pronađite majku i tek nakon njezina pristanka možemo pokrenuti postupak posvojenja - rekla je gospođa prilično neljubazno.
- Vi ne razumijete, draga gospođo. Ja se ne mogu brinuti o njemu. Smjestite ga u dom za siročad dok mu se majka ne pojavi.
- Dakle, takvu bešćutnost nisam dugo vidjela. Odričete se svoga sina i dajete ga u dom u kojem će odrastati bez ljubavi. Kakav ste vi to čovjek! Sramite se! Prestanite biti sebični i mislite na ovo malo biće koje vas treba. Odnesite ga kući, riješite nesporazum s njegovom majkom i sve će biti u redu. Oprostite, imam i drugih slučajeva koji doista trebaju moju pomoć - rekla je stara vještica i ispratila me do vrata. tri generacije Ponovno sam se našao na ulici noseći svoga sina i torbu s njegovim stvarima.
Bio sam umoran te sam sjeo na jednu klupu. Uzeo sam malog u naručje i rekao: - Eto, Jan, nitko te ne želi. Život ti nije baš sjajno počeo, zar ne? Majka te ostavila, a ja ne znam jesam li ti otac. Što ćemo nas dvojica? Idemo kući, poslije ćemo već nešto smisliti. Kod kuće sam ga okupao i nahranio, začudo brzo i prilično spretno.
- Ovo nam sve bolje ide, mali - rekao sam, a zatim ga stavio u auto i odvezao se ocu u vikendicu.
- Tata, pomozi mi. Ne znam što da radim. Htio sam ga ostaviti u domu za nezbrinutu djecu, ali mi ga je ipak žao. Kad bih barem znao je li moj… - Pa to je barem jednostavno. Zatraži DNK analizu pa ćeš biti siguran. Bi li se tada tvoji osjećaji prema njemu promijenili? - upitao je tata zagledan u svoj ribički štap. Sjedili smo na obali rijeke nas trojica, tri generacije Kovača, pomislio sam i to mi se svidjelo.
- Kada bih znao da je moj sin, naravno da ga se ne bih mogao odreći. Ali tata, kako ću sam, ne znam mogu li ja to - rekao sam tužno.
- Možeš ti to, sine, možeš. Djeca izvuku iz svakoga ono najbolje u nama. Vidjet ćeš. Tatin je mir prešao na mene. Vratio sam se s Janom u grad i već sutradan otišao s njim k liječniku. Pregledao je maloga. Bio je savršeno zdrav. Dao mi je raspored cijepljenja, a potom su nam obojici izvadili krv radi utvrđivanja očinstva. U tom trenutku činilo mi se da sam pola posla obavio. Još sam trebao samo pronaći Saru. Sljedećih dana hodao sam gradom noseći Jana sa sobom i raspitujući se o njoj. Kad sam konačno stigao do njezine majke, bio sam sasvim iscrpljen. Pa ipak, bio sam sretan jer sam očekivao da će mi ona nekako pomoći. Na žalost, bila je to ogorčena žena koja nije željela ni čuti za svoju kćer.
- Ne znam gdje je Sara i ne zanima me. Vidim, ostavila vam je svoje kopile. Žao mi je, ali ne zanimate me ni vi ni to dijete. Idite sada! - rekla je i zatvorila mi vrata pred nosom.
- Tvoja baka je prava vještica - rekao sam Janu koji je počeo plakati.
- Ionako te ne bih njoj ostavio. Idemo kući, mali. Eto, tako je počeo moj život s Janom. Zapustio sam studij, prijatelje, nisam imao vremena ni za što osim za Jana. Na svu sreću, imao sam stan, a otac mi je financijski pomagao. Nestrpljiv sam iščekivao potvrdu o mom očinstvu.
- Nema greške, mladi gospodine, vi ste mu otac - rekao je liječnik. Iako sam duboko u srcu to slutio, ipak me ta potvrda pogodila. Nisam ga mogao ostaviti, ne sada kad smo se zbližili, kad je imao samo mene.
- Eto, sine, sada je sve jasno. Iako su okolnosti neobične i iako je sve to malo prerano, drago mi je zbog tebe. Taj mali, unatoč svemu, imat će dom. Savjetujem ti da potražiš nekakav posao, a pravo možeš studirati i uz rad. Ja ću ti pomoći koliko mogu. Pazit ću svoga unuka vrlo rado. Vješt sam u tome, vidjet ćeš. I ne brini se toliko, nisi sam, uspjet ćemo nas trojica - rekao je moj tata držeći u naručju Jana, ponovno sretan nakon toliko godina od mamine smrti.
Bilo je to prije godinu dana. Našao sam posao konobara u jednom noćnom baru i upisao izvanredni studij. Tata je noću čuvao Jana, a ja danju. Bio sam umoran i neispavan, ali ipak čudnovato smiren i sretan. Dijete zbilja probudi u vama svu ljubav koju imate, za koju niste ni znali da postoji. prvi rođendan Cijeli se moj svijet vrtio oko Jana. Veselio sam se njegovu prvom zubiću, prvim riječima koje je izgovorio, bdio nad njim dok je puzao. A kako sam samo bio ponosan kad je prohodao! Janov prvi rođendan proslavili smo u tatinoj vikendici. Nas trojica bili smo prava obitelj. Kako je vrijeme odmicalo, prestao sam misliti na Saru i nadati se njezinu povratku. Uostalom, nisam to više ni želio.
Nisam mogao ni zamisliti da se odvojim od Jana, koji je postao dio mene. S Janom sam sazrio, odrastao, naučio se nositi s problemima. Polako sam davao ispite i veselio se životu sa svojim sinom. A onda se iznenada, kao grom iz vedra neba, pojavila Sara. Vraćao sam se s Janom iz šetnje kad sam je ugledao kako sjedi na stepenicama pred zgradom u kojoj sam stanovao. Sledio sam se i čvrsto prigrlio Jana.
- Zašto si došla? Odlazi, on te više ne treba! - rekao sam joj grubo, bez pozdrava. Pogledala me očima koje su plivale u suzama, a tada pružila ruke prema Janu. - Nećeš ga ni dotaknuti! - prosiktao sam bijesno pokušavajući proći pokraj nje.
- Leone, molim te, dopusti mi barem da ga zagrlim. On je moj sin kao i tvoj. Preklinjem te, dopusti mi da ga poljubim - rekla je Sara kroz suze. Jan je pružao ručice prema njoj smijući se nevino. Nisam to mogao podnijeti, nisam od kamena. Ipak mu je bila majka. Vidio sam da istinski pati.
- Dobro, uzmi ga, ali samo kratko. Vrijeme mu je za spavanje.
Sara ga je nježno uzela u naručje i poljubila u glavicu. Ramena su joj se tresla od plača, a kada se malo smirila, čuo sam je kako govori Janu:
- Oprosti mi, sine, ali morala sam otići. Nisam imala izbora. I moraš znati da te mama nikad nije prestala voljeti. Svaki dan mislim na tebe. Bez tebe ne vrijedi živjeti. Mama je tu, sve će biti dobro.
Gotovo sam joj oteo Jana i rekao: - Idi sada. To je sve što ću ti dopustiti. Izgubila si pravo na njega kad si ga ostavila i otišla. On je moj sin i dobro nam je i bez tebe.Ušao sam u kuću uzrujan njezinim dolaskom. Kad je Jan zaspao, postalo mi je jasno što bi to moglo značiti. Mogla bi tražiti skrbništvo nad njim i mogla bi ga i dobiti. Bio sam izvan sebe od straha da ću izgubiti sina. Na žalost, moje su se slutnje obistinile.
Sara je pokrenula zahtjev za skrbništvom nad Janom. Bio je to mučan proces u kojem su se smjenjivali socijalni radnici i psiholozi koji su kopali po našim životima. Na žalost, zakon je, barem kod nas, još uvijek skloniji povjeriti tako malo dijete majci. Sara je napustila studij, zaposlila se kao medicinska sestra, imala je odgovarajući stan i mogla se brinuti o Janu. Tako su odlučili. Zapravo, formalno smo dijelili skrbništvo nad svojim sinom, ali Jan će ubuduće živjeti s majkom. Imam ga pravo viđati kad god to poželim, ali to mi ništa nije značilo.
Ispraćaj sa suzama
Onoga dana kad je presuda postala pravomoćna i kada je Sara došla po Jana, mislio sam da ću umrijeti. Plakao sam dok sam joj ga predavao, a kada su otišli, jaukao sam od boli u tišini svoga praznog stana.
Dugo je trebalo da shvatim da se s time moram suočiti. Posjećujem ga svaki dan, sudjelujem u njegovu životu i u svemu što mu se događa dok odrasta, a tako će i ostati. Sara i ja uspjeli smo izgraditi prijateljski odnos jer oboma nam je najvažniji Jan, koji sada ima oba roditelja. Nisam izgubio svoga sina jer svaki dan imam priliku pokazati koliko ga volim.
I još nešto: uvijek ću biti uz njega, što god da se dogodilo.
TEKST JE OBJAVLJEN U ČASOPISU 'MOJA TAJNA', BROJ OD STUDENOGA:
