Zvuči li vam ovo čudno, samo zbog toga jer je drukčije? U vrijeme kada svi mladi govore kako će „preko granice“ u jednom smjeru, onom izlaznom, pojava da se netko „izvana“ vratio kući je stvarno raritet, piše Slobodna Dalmacija.
Kada je još uz to osoba koja se vraća u Hrvatsku doktor znanosti, visokoobrazovana osoba koja je vani mogla napraviti veliku karijeru, znanstvenu, osigurati se financijski, pa da ne nabrajamo dalje, onda dobivamo osobu o kojoj moramo nešto i kazati.
Zapravo i upitati se zbog čega bi se u ovakvim vremenima netko poželio vratiti kući, odakle svi njezini vršnjaci odlaze. U potrazi za nečim boljim. Onim što je 31-godišnja Doris Matošić, sportska psihologinja i doktorica znanosti iz područja psihologije sporta, sve to ostvarila.
Kako to? Zbog čega?
- Postoji jednostavan odgovor i onaj drugi, malo kompliciraniji, pa sada, možemo s obje strane to prokomentirati - s osmijehom će Doris.
Ajmo onda jednostavno za početak.
- Najjednostavnije i primarno, obitelj i želja za dolaskom kući. Dosta smo povezani, i nakon deset godina života u SAD-u i Engleskoj došlo je vrijeme kada sam podvukla crtu i vratila se kući - odgovara Doris.
Ali mladi upravo odlaze iz Hrvatske u želji da tamo gdje ste bili naprave nešto slično, kako bi onda glasio komplicirani odgovor?
- Možemo onda od temelja, poveznice s obitelji i želje da se vratim. Istina, mogla sam ostati u SAD-u ili Engleskoj, mogla sam živjeti u bilo kojoj europskoj državi, ali opet odluka je bila izuzetno čvrsta, nisam se baš dvoumila. Pogledala sam malo „iza sebe“, sabrala sve u jedno i donijela pravu odluku. Vidjela sam da me fokus isključivo na poslovni život ne ispunjava u potpunosti i da je došlo vrijeme da se fokusiram i na onaj privatni dio života koji mi se nalazi u Splitu - pojašnjava dr. sc. Matošić.
Da bi sve nekako sveli u prave okvire, kažimo da je 2006. godine Doris Matošić krenula u SAD na studij, potom je u Illinoisu magistrirala, a doktorsku disertaciju napravila u Birminghamu u Engleskoj. Objavila je veliki broj znanstvenih članaka u velikim svjetskim časopisima vezanim za sportsku psihologiju (npr. Journal of Sport & Exercise Psychology, Scandinavian Journal of Medicine and Science in Sports, International Journal of Sport & Exercise Psychology itd.), autorica je ulomka knjige Sport and Exercise Pychology Research: From theory to practice, sudjelovala na prestižnim kongresima, gdje je prezentirala svoje radove. I danas objavljuje radove, iako je „izvan europskih tokova“ i recenzent je uglednih znanstvenih časopisa iz područja psihologije sporta. Povratkom u Split vrata nisu zatvorena.
Počelo je sve 2006. godine, veliki val mladih sportaša, posebno plivača, odlazio je na studij u SAD. Bio je to trend, pa iako se već gotovo ostavila plivanja, nije bila toliko u sportu, i Doris se priključila kolegama i krenula „preko bare“.
- Mislim da sam već krajem trećeg srednje odlučila završiti s plivanjem. Plivala sam u Jadrana, bila i državna prvakinja, ali posljednjih šest mjeseci tog razdoblja nisam imala neke velike rezultate. No, ipak, krenula sam prema SAD-u, rezultati koje sam imala u sportu i odlične ocjene u školi pomogle su da dobijem stipendiju, pola-pola, pola od sporta, pola zbog akademskog uspjeha. Prva stanica mi je bilo Sveučilište Bridgeport, tamo sam odlučila studirati psihologiju, te sam dodatno slušala matematiku i prirodne znanosti (kemija, fizika, biologija op.p).
Sportski rezultati su mi bili dobri, sudjelovala sam i na NCAA sveučilišnom prvenstvu, ali ono važnije je da sam akademski dio odradila izvrsno i s visokim prosjekom ocjena, što mi je otvaralo mnoga vrata. Diplomirala sam psihologiju, posebno me zanimala sportska psihologija kao grana - govori Doris.
Mnogi tako i završe svoj obrazovni put, gledaju prema poslu i ostanku u SAD-u ili povratku kući. Mali je broj onih koji se odluče za stepenicu iznad, prema nečemu višem. Malo je onih istraživački raspoloženih.
- Teško mi je napraviti neku paralelu, u SAD-u je više od 3200 sveučilišta, međutim gledajući programe tamo i naše programe ovdje, mogu kazati da studij psihologije u Hrvatskoj ima svoju specifičnu težinu, kvalitetno se radi. Iako baš ne mogu generalizirati tu situaciju, jer sam se sa studijem psihologije upoznala samo na svom sveučilištu. No, mogu procijeniti usporedbu s programima ovdje temeljem suradnje s kolegama iz Hrvatske i stručnog ispita koji sam u Hrvatskoj polagala kako bih dobila licenciju za samostalan rad. Tako da ovdje mogu raditi s ljudima, licencirani sam psiholog, i sportski psiholog - kaže Doris.
No, kako rekosmo, nije ostala na samo sveučilišnom studiju, ubrzo je stigla ponuda za znanstveni magisterij, i to na sasvim drugom mjestu, od Bridgeporta, gradića u Connecticutu, nešto sjevernije od grada New Yorka, preselila se u saveznu državu Illinois, gdje je na tamošnjem Illinois Stateu otvorila novu priču. I vidjela razliku u samom mentalitetu Amerikanaca.
- Razlika je nebo-zemlja, sasvim drukčija sredina, način življenja, ponašanja. Nakon toliko godina života u Americi doživiš mali kulturološki šok. Nisam baš toliku razliku očekivala. No, moj cilj je bio magisterij, baš specijaliziran oko psihologije sporta, koji sam nakon dvije godine uspješno završila. Za vrijeme magisterija sam radila kao asistentica u nastavi i predavala predmete na dodiplomskom studiju kineziologije na Illinois Stateu, odradila stručnu praksu u području psihologije sporta, te paralelno volontirala kao pomoćna trenerica plivačkog tima na sveučilištu Illinois Wesleyan. Tamo sam razvila mnoge vještine i stekla iskustvo.
Koji je onda vaš forte, što biste više željeli?
- Pa znanost me uvijek privlačila, tu nema spora, osim toga objavila sam veliki broj znanstvenih radova, sudjelovala u raznim projektima. No, i rad u praksi je poseban izazov. Recimo, sada radim u praksi, imam priliku sve ono naučeno u teoriji primijeniti kroz razne radionice i individualna savjetovanja. Tako da mogu kazati da sam postigla balans između te dvije grane i s tim sam izuzetno zadovoljna.
Sljedeća stanica profesionalnog napredovanja, ali i preseljenja bio je u Englesku 2013. godine, kada je Doris Matošić započela svoj doktorski studij.
- Ponuda je bilo i u SAD-u za doktorati, ali Birmingham je zapravo bio na pola puta do povratka kući. Njihova ponuda mi se jako svidjela. Osim toga, to Sveučilište Birmingham je rangirano kao peto najbolje na svijetu u području sportskih znanosti, koje uključuje i psihologiju sporta. Uz to, dio je Russell grupe fakulteta u Velikoj Britaniji koja ima najbolje istraživačke programe i predavače. Takvu priliku nisam željela propustiti. Uz to, mogla sam se posvetiti znanstvenom djelovanju na polju sportske psihologije, ali i dobiti potvrdu o primjenjivosti u praksi.
Ali ste mogli osjetiti i razliku u kvaliteti življenja između SAD-a i Engleske.
- I to iz prve ruke, velika je razlika. Za mladu osobu koja s 18 godina krene od kuće, razvija se, sazrijeva, onda sve kritički možete i ocijeniti. Recimo, život u Americi vam se svodi na ritam kuća-posao, sve se svodi na karijeru. Mladi u SAD-u koji se odluče na taj korak žele odmah zaraditi novac kako bi recimo u kasnijim godinama, u mirovini, počeli putovati, upoznavati svijet oko sebe. Ali do tada im je privatni, društveni život sveden na razinu više poslovnog funkcioniranja. Izgleda sve kao industrija. Dok je u Engleskoj malo drukčiji životni ritam, zna se kad se radi, organizacija je na visokoj razini, a kad je vrijeme za opuštanje. Englezi ipak dopuštaju sebi taj privatni život, izlazi se vani, uglavnom petkom je vrijeme za druženje. Oni traže taj balans između poslovnog i privatnog života. Za razliku od Amerikanca, po životnom stilu su malo bliži našem načinu življenja.
Osjećate li neki hendikep s obzirom na to da živite u Hrvatskoj, a opet imate dosta poslovnih veza vani, objavljujete znanstvene radove, surađujete sa časopisima...?
- Da živim u Americi ili Engleskoj bilo bi mi sve dostupnije, uvjeti za rad bi bili neusporedivi. S diplomama koje imam vrata su mi otvorena na mnogim mjestima, sigurno bih mogla konkurirati za mnoga radna mjesta, pogotovo kada je riječ o znanstvenim institucijama. No, za sada tu imam dovoljno izazova koje želim svladati, kući sam i tu sam najsretnija.
Iako sve zvuči lijepo, nemojte pomisliti da je povratak kući bio idealan. Kod kuće je nije dočekao nikakav posao, nije joj nitko nudio nikakav projekt, dočekale su je brojne prepreke, od onih birokratskih do onih vezanih za međuljudske odnose. Cijelu 2017. godinu provela je rješavajući svoj status u Hrvatskoj, uključujući priznavanje svih diploma, od one preddiplomskog studija do one doktorata. No, očito niti jedna prepreka nije bila toliko visoka da bi je obeshrabrila. Danas je licencirana za rad u praksi, u sportskoj psihologiji gdje se osjeća najugodnije i trenutno radi u Hajduku kao psiholog u Akademiji.
- Odluka povratka je bila laka, međutim sam povratak je nudio brojne izazove. Naišla sam na mnoga zatvorena vrata. Moje strane diplome su mi bile najveći “nedostatak”. Vani napredujete u skladu s vašim kompetencijama i cijeni se stručnost i rad, dok kod nas sve ovisi o sustavu. Trebalo je ostati uporan i ne odustati, i sad skoro dvije godine nakon situacija je malo bolja. Možda mnogima neshvatljivo, ali sve skupa ovo iskustvo me učvrstilo u odluci da budem kući, u Splitu, i da se tu realiziram i poslovno i privatno.
Posao ti je potreban u životu, volim sve ovo što radim, na neki način egzistencija je izuzetno važna. No više od svega je važno da je čovjek zadovoljan kvalitetom života, onim što recimo ne možete kupiti novcem, i to je ono što trenutno imam tu. Osim tog znanstvenog dijela koji mi je važan, stvarno mi je drago što imam iskustva iz prakse, što sam razvila profesionalne vještine u izravnom radu s ljudima. Moje obrazovanje se potpuno isplatilo, sigurno mogu još puno toga napraviti, ali baš ovdje, kući u Splitu.
Da niste psiholog, da niste otišli u SAD na studij, biste li studirali psihologiju ovdje? Je li to bio prvi izbor?
- Da nisam otišla u SAD, kući u Splitu bih upisala medicinu. Obožavala sam učiti, odlično su mi išli prirodni predmeti, kemija, biologija, fizika, matematika. Medicina bi bila sigurno moj izbor. U SAD-u je malo specifična situacija kod studija medicine, jer prvo upisujete neke općenite smjerove na sveučilištu pa se nakon diplome kreće na njihovu medicinsku školu, stažiranje i učenje u bolnici. Psihologiju, odnosno psihologiju sporta, sam izabrala jer uključuje rad sa sportašima i predstavlja jedan od glavnih i važnijih faktora u izvedbi sportaša. To mi je bilo blisko jer sam i sama bila sportaš.
Neizbježno je pitanje biste li se odselili iz Splita kad bi došla neka velika ponuda? Doris sutra kao znanstvenica na nekom prestižnom Sveučilištu ili ponuda iz prakse?
- Danas je odgovor jednostavan. Ne bih otišla. Vratila sam se kući sa željom da ostanem za stalno. Da u svom gradu ostvarim sve što sam zacrtala, profesionalno i privatno. Dosta sam puta spremala kufere i selila, u malo više od deset godina vidjela mnogo toga, vidjela kako sve funkcionira u tom svijetu kojem mnogi žude i kojem trče. Ima takav život svojih prednosti, ali ima i nedostatke. Upravo su mene ti nedostaci i naveli da se vratim kući.
Kada pogledam unatrag na život u SAD-u i Engleskoj mogu kazati da me zasad ne vuče da se vratim tamo. Ovdje, baš suprotno, mogu „pustiti korijene“ i potpuno se realizirati kao osoba do kraja. Splitu kao ''najsportskijem gradu na svitu'' nedostaje stručnjaka u ovom području, i u praktičnom i u akademskom dijelu. Titule koje sam stekla su moja osobna postignuća koja će mi omogućiti daljnji napredak u karijeri. U to sam potpuno sigurna - zaključila je Doris Matošić
Impresivan životopis, magisterij iz SAD-a, doktorat iz Engleske. Ali život je doma, podno Marjana. Tamo preko se čini „trava zelenija“ i svjetla blještavija, no uvijek ostaje jedno pitanje „je li to ono što će vas ispuniti do kraja“. U današnje doba tehnologija je napredovala, „udaljenosti“ su sve manje. Važno je samo koliko ste zadovoljni sobom i svojim ostvarenjima, piše Slobodna Dalmacija.