PANDEMIJSKE ČERGE

Životni zaokret naše umjetnice: ‘Tuširamo se na plaži, a za posao nam treba samo jedna sitnica‘

Tea Jurišić
 Privatni Album
Ludwig je odmah otišao do Düsseldorfa i vratio se s prinovom - kaže Tea, koja je s Ludwigom sjela u kamper i otad njime putuju Europom

Sve je počelo nevinim surfanjem po webu, pretraživanjem stranica s rabljenim automobilima i nostalgičnim uzdisanjem za ljetom. Tea Jurišić (30), naša poznata street art ilustratorica, i njezin dečko Ludwig Glöcklhofer dugo su tražili limene ljepotane, ali u zraku je uvijek visjelo pitanje - skrivaju li hrđu ispod lima, koliko su prošli i koliko će im popravci zadati glavobolje. A onda jednog dana - bingo.

U oglasu se pojavio dobri stari Mercedes 207d, stacioniran u Düsseldorfu. Zaljubili su se odmah, jer vlasnik je na auto postavio kabinu i uredio ga u duhu osamdesetih. Kupuj!

- Ludwig je odmah otišao do Düsseldorfa i vratio se s prinovom - kaže Tea, koja je s Ludwigom sjela u kamper i otad njime putuju Europom. Trenutno uživaju na Peloponezu. Nisu odmah odlučili živjeti u njemu.

image
Privatna arhiva

Plan je bio da ga koriste povremeno, lutaju cetinskim krajem, ali jednog dana odlučili su, kako nam govore, "reći dosta restrikcijama, lockdownu, mjerama i novom (ne)normalnome", pa su se trajno zaputili u toplije krajeve.

- Život u autu je jeftiniji i uzbudljiviji, a ne kršimo nikakve mjere protiv pandemije - kaže Tea Jurišić.

I uvijek smo doma, dodaje. Međutim, nije počelo dobro.

- Prvih mjesec dana bili smo oduševljeni, sve dok nismo otkrili da je dobar dio kabine truo. Jadni naš Mercedes na nekim je dijelovima imao drvo unutar zidova koje se doslovno pretvorilo u prah. Naravno, to je prouzrokovao najveći neprijatelj kamp kućica - voda. Nismo plakali, nego obavili dvomjesečnu sanaciju, promijenili cijelu izolaciju unutar kabine i obnovili drvene ploče. Limena bebica tada je konačno bila spremna - kaže.

Božić na obali Korčule

Sredinom prosinca krenuli su po južnoj Dalmaciji, obišli čitav Pelješac i Korčulu, Dubrovnik i najjužnije točke Hrvatske. Vrijeme je, govori, bilo očajno, bura, kiša, jugo. Odlučili su prijeći granicu.

Kako je to izgledalo s obzirom na nova pravila vezana uz koronavirus, pitam je.

- Božić i Novu godinu smo proslavili na osamljenim obalama Korčule, čekajući da se otvore grčke granice. Naravno, to se nije dogodilo, pa smo obavili PCR test, u dan i pol prošli smo kroz BIH, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, Makedoniju i Bugarsku, dok napokon nismo došli do jedine otvorene granice - otkriva.

image
Privatna arhiva

Svaka granica imala je svoje specifičnosti. Na granici Albanije i Kosova na autocesti su ih dočekale krave, a u isto vrijeme s druge se strane neki vozač priključivao na cestu iz krivog smjera. U Bugarskoj su prošli kroz ogromnu limenu kutiju koja je čitav auto temeljito izvana poprskala dezinficijensom. Koronaška logika.

- Ulazak u Grčku je izgledao kao da smo pobijedili na maratonu. Otvorili smo vino, nazdravili i zaspali uz cestu. Čitav sljedeći dan smo proveli na autocesti do konačnog odredišta - Peloponeza - govori.

Znači li to da ostaju na Peloponezu?

- Tu smo, ukorijenili smo se. Vraćamo se kad se otvore kafići - smije se naša sugovornica.

- Ostajemo neko vrijeme, obilazimo čitav poluotok, tolike prirodne ljepote kakve su ovdje teško se mogu opisati riječima. Na nekim mjestima ostajemo jedan, a na nekima tjedan dana. Svakodnevno upoznajemo različite zanimljive ljude, Nijemci su u većini, putuje mnogo Švicaraca, a putuju i Mađari, Nizozemci, Englezi. U modernim kamperima, u starim VW bullijima, ekspedicijskim kamionima, prenamijenjenim vatrogasnim vozilima, pa čak i na biciklima sa šatorima.

Trenutno smo parkirani pokraj velike olupine broda Dimitrios, društvo nam čini Nijemac Jan koji biciklom ide do Himalaje, pokraj nas je mlada obitelj s četvero male djece koja ide do Turske, a u novom Citroënu iza našeg kampera dvoje je Mađara kojima je cilj voziti sve do Aljaske. Šarena ekipa, puno iskustva i zlatne preporuke i savjeti - opisuje šaroliko društvo ova umjetnica.

image
Privatna arhiva

Posao na daljinu

Tea Jurišić poznata je hrvatska umjetnica i ilustratorica, izlaže, bavi se street artom, ali radi i za mnoge komercijalne naručitelje. Kako to uspijeva na putu?

Za takav način života te paralelno i rad potrebna je jako dobra veza. Ona i Ludwig, naime, mogli bi se ubrojati u digitalne nomade, kakvih je sve više.

- Kupili smo SIM karticu najboljega grčkog operatera na preporuku mojeg prijatelja i nismo požalili jer imamo internet u koju se god rupu zavučemo. To je jedan od razloga što ostajemo u Grčkoj, inače bismo vjerojatno pokušali voziti do Turske, pa i dalje. Moj san je uskoro vidjeti Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan. U ovom trenutku nekoliko poslova koji zahtijevaju da fizički prisustvujem ne dopuštaju mi da odjezdimo na hipijevsku rutu do Azije - navodi. Povezala ih je, među ostalim, i ljubav prema uličnoj umjetnosti, kojom se i zajednički bave.

- Naslikali smo nekoliko murala na Peloponezu, u Rijeci i na jugu Hrvatske. Ludwig je pobornik spreja, a ja se tvrdoglavo držim kista. Kamperom smo krenuli iz južne Bavarske i usput stali u Rijeci, gdje sam bila pozvana da oslikam zid u Vodovodnoj ulici kao dio kulturnog programa Rijeka 2020. Ukrasili smo napušteni kompleks u Kuparima jednog sivog dana početkom siječnja, već tjedan dana je tvrdoglavo padala kiša, pa smo odlučiti oslikati što više napuštenih zidova na području. Bio je to minimaraton sprejanja i bojenja.

image
Privatna arhiva

Prvi poluotok Peloponeza nudio je prekrasne pješčane plaže, a na jednoj smo oslikali trošnu, drvenu kabinu za presvlačenje. Odlučila sam da vizualno mora biti prikazana neka poveznica s područjem, tako da danas na kabini možete vidjeti naslikanu jednu od najpoznatijih helenističkih skulptura - Bacača diska, u japankama, koji umjesto diskom, zamahuje plastičnom loptom za plažu. U kamperu imamo nekoliko sprejeva, litre bijele boje i pigmente koji se zatim miješaju s njom. Ne planiramo unaprijed, no kad naiđemo na dobar zid, ukrasimo ga - kaže.

Ledeni tuš

Na pitanje o prednostima i manama ovakvog načina života odgovara da je stvar prije svega u prilagodljivosti.

- Mane se lako mogu pretvoriti u prednosti, što ovisi o tome koliko ste fleksibilni. Primjerice, nemamo tuš u autu, ali primijetili smo da je Peloponez pun tuševa na plažama koji funkcioniraju, tamo punimo spremnik, pitku vodu i tuširamo se. Jako sam zimogrozna, no primijetila sam da se moje tijelo polako naviknulo, a volim osjećaj blaženstva nakon dobrog tretmana hladnom vodom.

Veliki test je i konstantno biti zajedno u tako malom prostoru, ali kada jednome pukne film, tu je bicikl, a Peloponez je velik, tako da se lako možemo odmoriti jedno od drugoga. Očeličili smo se ovakvim načinom života i kada se vratimo doma, ništa posebno nam neće trebati. Život u kamperu nas čini skromnijima - detaljno objašnjava Jurišić i odgovara nam na pitanje što za nju znači pojam digitalni nomad, kako izgleda njezin klasičan radni dan.

- Posao izrade ilustracija za razne klijente i obavljam jutrom, a moja velika ljubav - tradicionalno slikanje i crtanje - često traje ostatak dana. Biti digitalni nomad, za mene je revolucija jer ne postoji stil života na koji smo inače navikli - posao od sedam do pet - nego sama krojim svoj raspored, a ured je svaki dan druga plaža, planina ili polje. Moje sveto trojstvo su internet, laptop i tablet za crtanje. No, za mene će ipak do kraja života analogni pristup biti na tronu.

image
Privatna arhiva

Volim miris papira, pogrešku koja se ne da baš tako lako ispraviti kao što se to može u programu, volim teksturu i svjež, stvaran izgled akvarela. Nadolazeći mjeseci zahtijevaju puno crtanja i slikanja na terenu, a šećer na kraju godine je tromjesečna rezidencija Cite Internationale des Arts u Parizu, kojoj se veselim poput malog djeteta - priznaje.

Na takvim putovanjima nema uobičajenog dana, no neka će se rutina ipak uspostaviti.

- Ja se budim prije zore, doslovno s pijetlovima, ako ih ima u okolici. To mi je tatina genska ostavština, najbolje i najproduktivnije funkcioniram rano ujutro, obavim gotovo sve svoje poslove dok se Ludwig ne probudi i tada u miru pijemo kavu. Nakon kave i doručka nastupa on, vadi i instalira mobilno solarno napajanje i postavlja ga pred auto. Uložili smo u litijsko-ionske baterije koje nam omogućavaju i više nego što trebamo, mogli bi možda i opskrbiti par okolnih kuća.

On se većinom brine da su naši kanistri s vodom puni, da je auto u tip-top stanju, već ga je upoznao u dušu koliko ga je popravljao. Zatim gledamo kamo dalje. Volimo mirnu obalu, ako je moguće bez previše ljudi, parkiramo se, istražujemo područje biciklom ili se penjemo na obližnju planinu. Ako nam je područje u redu, ostajemo nekoliko dana jer ja volim crtati i slikati u miru. Ako nas posluži vrijeme, vadim svoj rasklopni stol vani, crtam i sunčam se kao gušter - opisuje.

Situacija nije uobičajena nigdje, pa ni na Peloponezu. S prvim toplim danima inače bi se pojavili i prvi turisti. Sada je sve tiše, mirnije.

- Parkiranje na divlje, bilo gdje. Bojažljivo smo došli u Grčku očekujući da će nas mrko gledati ako se negdje parkiramo bez pitanja. Dosad smo bili po maslinicima, obali, doslovno na plažama, parkirani na planini i pokraj puteva. Nitko nikada nije rekao ni riječ, ljudi nas vide, pozdrave, čak dođu i pokucati, jedno kratko 'kalimera' (dobro jutro) i popričaju s nama.

Zaključili smo da nismo mogli odabrati bolje vrijeme za dolazak jer nema toliko turista kao ljeti, pretpostavljam da je tada situacija potpuno drukčija. Nitko se ne buni na par kampera. Koristimo aplikaciju koja je veoma korisna u traženju dobrih mjesta za parkiranje, iz nje se može saznati gdje se nalaze voda, plin i ostali resursi koji život znače - dodaje.

Ronilački geni

Život uz more puno znači. Naime, Teu Jurišić i Ludwiga Glöcklhofera povezala je i ljubav prema ronjenju.

- Upoznali smo se na ronilačkom izletu prije pet godina, tada sam još ljeti radila s ocem u našem ronilačkom centru u Baškoj Vodi. On je bio s prijateljima u Brelima, upoznali smo se, popričali i to je bilo to. Rijetko smo se čuli nakon toga. Dvije godine poslije motorom je išao na festival u Rumunjsku i na povratku navratio k meni. Od tada smo nerazdvojni. Baš ovih dana gledamo da upikiramo nekakvo ronjenje na Peloponezu - kaže.

image
Privatna arhiva

Za kraj govorimo ovoj umjetnici kako smo nedavno, prije nekoliko mjeseci, u Slobodnoj Dalmaciji čitali zanimljivu priču o njezinu djedu, Anti Jurišiću. Koliko je utjecao na njezinu kreativnost, pitamo. - Još više je utjecao na moju volju i motivaciju za radom. To je čovjek koji u svojim devedesetima još zarađuje za svoju obitelj, izrađuje nakit i vodi svoj muzej školjaka u Baškoj Vodi, kolekciju riba, školjaka, meduza, pa čak i fosila iz svih dijelova svijeta.

Otkad znam za sebe, nisam ga vidjela da sjedi. Ako dođem u muzej, on je ispred, šetucka i u isto vrijeme ispunjava križaljku. Kao mala djevojčica, u crkvi sam vidjela samo jednu figuru koja je uvijek stajala pokraj oltara, a to je bio Ante, moj dida. Kad god uhvati priliku, on je s našim drvenim brodom na pučini. Dida nije kreativan samo u vizualnom smislu, njegov cijeli život je kreativan, a to možete primijetiti u načinu na koji govori, svira harmoniku, pjeva i živi punim plućima - zaključuje naša sugovornica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. svibanj 2024 07:19