Radioaktivne čestice iz američkih nuklearnih pokusa provedenih 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća otkrivene su u uzorcima meda prikupljenima s lokacija udaljenih i po par tisuća kilometara daleko od poligona na kojima su nekad detonirane atomske bombe, pokazalo je novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications.
U jeku hladnog rata, Sjedinjene Države detonirale su stotine atomskih bombi na poligonima u saveznim državama Nevada i Novi Meksiko. Testiranja su imala brojne neželjene posljedice - poljoprivrednici su znali pronaći mrtvu stoku na svojim farmama, a područja koja su se nalazila niz vjetar od poligona u narednim su desetljećima zabilježila znatno češće pojave raznovrsnih karcinoma kod svojih stanovnika.
Atmosferska ispitivanja su se s kontinentalnog dijela SAD-a preselila na udaljene pacifičke otoke, a u konačnici su u potpunosti obustavljena 1963., sporazumom između SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenog Kraljevstva koji je zabranio testove u atmosferi, u svemiru i pod vodom.
No, čak i više od šest desetljeća kasnije, tragovi eksplozija još uvijek se mogu otkriti u ekosustavu. Geolog James Kaste sa Sveučilišta William & Mary u Williamsburgu zadao je svojim studentima zadaću za ljetne praznike - donesite uzorke lokalno proizvedene hrane kako bi ih testirali na radioaktivni cezij.
Jedan student donio je uzorak meda iz Raleigha u Sjevernoj Karolini, čija je koncentracija cezija-137 bila 100 puta veća nego u svih ostalih uzoraka. Kaste je posumnjao da pčele u istočnom dijelu SAD-a koncentriraju cezij iz nuklearnih testiranja kad skupljaju peludna zrnca, i stoga je osmislio novo istraživanje kako bi provjerio tu hipotezu.
Kaste i kolege prikupili su 122 uzorka lokalno proizvedenog meda s raznih lokacija na istoku SAD-a, i otkrili povišene razine radioaktivnog cezija u čak 68 uzoraka. Najveća zabilježena razina bila je na uzorku s Floride, kod kojeg je očitano 19,1 bekerela po kilogramu meda.
Detektirana razina nije opasna - prosječna banana ima oko 15 bekerela, te je Kaste naglasio za ScienceMag kako uopće nije zabrinut zbog te radijacije. “Sada jedem i više meda nego kada sam započeo istraživanje,” kazao je. “Imam i djecu, i njima dajem med.” Američka Agencija za hranu i lijekove opasnim smatra tek količine radijacije veće od 1200 bekerela po kilogramu.
No, iznimno je zanimljivo vidjeti kako i šezdeset godina nakon testiranja radioaktivni cezij još uvijek kruži u okolišu. Kako cezij ima slična kemijska svojstva poput kalija, biljke ga često znaju greškom koristiti u svojem rastu i razvoju. Cezij koji biljke umjesto kalija stave u svoja peludna zrnca pčele predano skupljaju i nenamjerno koncentriraju pri izradi meda - zbog čega je prisustvo cezija najlakše otkriti kod ove namirnice.
Jedino je zabrinjavajuća činjenica da je današnja razina radioaktivnog cezija u okolišu SAD-a vjerojatno tek sjena onoga što je bila u prošlosti, zbog slabljenja radijacije kroz godine. “Razine cezija u medu vjerojatno su bile deset puta veće tokom 1970-ih,” napomenuo je Kaste.