Kada vaše dijete napuni 20 mjeseci, može se koristiti žlicom i vilicom. Može baciti loptu. Može pronaći vaš najdraži ruž za usne i nahraniti s njime psa. Može baciti vaš telefon u WC i nasmijati se tome.
Zapravo, kada je staro 20 mjeseci, vaše dijete raditi toliko stvari da ste se sigurno pitali: Što se događa u njegovoj preslatkoj, ali frustrirajućoj glavi? Koliko ono zapravo razumije svijet oko sebe i svoje mjesto u njemu?
Prema novoj studiji sa sveučilišta École normale supérieure u Parizu, prenosi Time, vaše dijete zna više nego što mislite.
Istraživači su otkrili da su 20-mjesečna djeca već sposobna prakticirati sofisticiranu formu razmišljanja koja se zove metakognicija. Prema dr. Sidu Kouideru, jednom od autora studije, metakognicija se najbolje može opisati kao 'instinkt' od vlastitom znanju, odnosno neznanju. To je nešto što odrasli ljudi stalno rade - procjenjuju je li problem s kojim su suočeni presložen da bi ga riješili.
'Postoje poznate nepoznanice. Što želim reći, postoje stvari za koje znamo da ne znamo', svojevremeno je rekao Donald Rumsfeld. Znanje da nešto ne znamo? To je metakognicija - intuicija da ste u krivu ili da ste nekako pogriješili.
Prethodno se smatralo da djeca ovu vještinu razviju tek kasnije u životu, no Kouider i njegovi suradnici su utvrdili da bebe s 20 mjeseci već 'znaju kada nešto ne znaju i sposobni su tu činjenicu komunicirati svojim njegovateljima' kako bi mogli riješiti problem. Njihovo shvaćanje funkcioniranja njihovog okruženja i njihovog mjesta u njemu je sofisticiranije nego što su njihovi roditelji ili edukatori mogli ikada zamisliti.
'U prijašnjim su studijama istraživači samo proučavali ono što djeca mogu verbalno prenijeti. Budući da bebe ne mogu verbalizirati razumiju li nešto ili ne, istraživači su pretpostavili da nisu imali mogućnost izraziti nesigurnost ili tražiti od njegovatelja pomoć', kaže Kouider.
Kouider i njegovi suradnici su tu pretpostavku smatrali krivom budući da se već pokazalo da neke životinje kao što su miševi i majmuni mogu nadzirati svoju razinu nesigurnosti kada rješevaju probleme u laboratoriju.
Kouiderov tim osmislio je neverbalni test pamćenja kako bi utvrdili hoće li bebe tražiti pomoći kako ne bi pogriješili. Djeca su morala zapamtiti lokaciju igračke skrivene iza jedne od dvije kutije stavljene na stol. Nakon promjenjive zadrške od tri do 12 sekundi od djece se tražilo da pokažu kutiju iza koje se nalazila igračka. Kada su vidjeli gdje je igračka skrivena, bebe su uspjele riješiti problem bez traženja pomoći.
No, kada je zadatak bio nemoguć za izvršiti - na primjer, kada je igračka skrivena bez da su djeca vidjela gdje - bebe su konzistentno gledali prema svojim roditeljima koji su sjedili u neposrednoj blizini tražeći pomoć.
Zašto je metakognicija važna? Kouider kaže da su ove informacije relevantne roditeljima i svim onima koji su zainteresirani za ranu edukaciju.
Metakognicija omogućava ljudima da aktivno traže nove informacije te da adaptiraju svoje strategije učenja specifičnim situacijama. Kada djeca razumiju da ne znaju sve i kada znaju gdje trebaju tražiti odgovore na pitanja koja imaju, mogu početi stjecati znanje brže i to bez opetovanog ponavljanja istih grešaka.
Umjesto toga razviju strategije za pronalaženje odgovora na nove probleme u budućnosti. Nauče da se trebaju poslužiti vanjskim izvorima kako bi odgovorili na zagonetke u životu. Roditelji moraju zapamtiti da njihova djeca već od rane dobi mogu učiti i dovoditi u pitanje stvari i u tome ih trebaju podržati. To naravno znači da moraju igrati aktivnu ulogu u djetetovu razvoju, a ne ga samo staviti ispred ekrana. To znači da čak i kada se igrate s djetetom, ono uči o učenju.
'Postoje dva načina podučavanja novih stvari djetetu', objašnjava Kouider. 'Prvi je jednostavno dati im informaciju. To je uobičajeni način podučavanja. Drugi i bolji način je naučiti dijete kako učiti. Naučite ga kako pronaći odgovore umjesto da mu ih dajete.'