Crna plijesan sazdana je od nekoliko različitih gljivica koje se razvijaju na stropovima, zidovima i u metalnim zaštitnim cijevima za električne kabele u ruiniranim objektima Černobilske nuklearne elektrane i raste prema radioaktivnim česticama raspršenima oko elektrane.
Ranija istraživanja to već potvrđuju, a znanstvenica Neli Ždanova nedavno je otkrila da se plijesan približila samom izvoru radijacije – prostorijama objekta u kojem se nalazio eksplodirani reaktor, piše BBC.
Nakon eksplozije reaktora br. 4 Černobilske elektrane 1986. godine, ustanovljena je zona isključenja u radijusu od 30 kilometara od reaktora kako bi se ljude zaštitilo od radijacije i raznih zdravstvenih tegoba koje ona može prouzročiti.
Dok su se ljudi klonili zone isključenja, crna ju je plijesan kolonizirala. Istraživanje koje je Ždanova provela sugerira da gljivične hife crne plijesni naoko privlači ionizirajuća radijacija, kao što sunčeva svjetlost privlači biljke.
Međutim, Ždanova drži da je taj radiotropizam – afinitet plijesni naspram zračenja – paradoksalna pojava. Ionizirajuća radijacija puno je snažnija od sunčeve svjetlosti. Sličnija je baražnoj paljbi radioaktivnim česticama koja melje DNK i proteine. Može izazvati štetne mutacije, uništiti stanice i ubiti organizme.
Uz to, Ždanova je pronašla 36 drugih vrsta običnih gljiva, daljnjih srodnika, koje rastu oko Černobila.
Njezina su istraživanja doprinijela razumijevanju potencijalno nove osnove za život na Zemlji – one koja buja zahvaljujući radijaciji, a ne sunčevoj svjetlosti. Nacionalna uprava za zrakoplovstvo i svemir (NASA) čak je razmatrala da svoje astronaute umota u gljivice kako bi se lakše oduprli galaktičkom kozmičkom zračenju i solarnoj radijaciji.
Crna plijesan koja raste u Černobilu crna je zato što su njezine stanice pune melanina, molekule koja se može naći posvuda i koja određuje boju čovjekove kose i kože. Kao što tamnija koža čovjeka štiti od ultraljubičastog zračenja, Ždanova sumnja da melanin gljivice štiti od ionizirajuće radijacije.
Visoke koncentracije melanina nisu pomogle samo gljivicama. Žabe koje žive u jezerima oko Černobila u svojim stanicama također imaju puno melanina. Zato su crne i mogu lakše preživjeti u negostoljubivom području oko nuklearne elektrane.
Jekaterina Dadačova, nuklearna znanstvenica na Medicinskom fakultetu "Albert Einstein" u New Yorku u Sjedinjenim Američkim Državama, otkrila je 2007. da černobilske gljivice nisu samo radiotropične, već da im radijacija pomaže da povećaju svoje brojeve. Gljivice s mnogo melanina, poput onih u reaktoru br. 4 Černobilske elektrane, rasle su 10 posto brže kad su bile u blizini radioaktivnog cezija. Dadačova i njezini suradnici otkrili su da gljivice s mnogo melanina koriste radijaciju kako bi ubrzale svoj metabolizam. Ona je taj proces nazvala "radiosintezom".
"Energija ionizirajuće radijacije otprilike je milijun puta veća od energije bijele svjetlosti koja se koristi u fotosintezi", kaže Dadačova. "Zato vam treba vrlo snažan pretvornik energije, a mi smatramo da je upravo to ono što melanin može – pretvoriti ionizirajuću radijaciju u razine energije koje su upotrebljive." Radiosinteza je, za sada, samo teorija.
U novijim istraživanjima Dadačova i njezini kolege počeli su identificirati putove i proteine koji bi mogli stajati iza bržeg rasta gljivica izloženih ionizirajućem zračenju. No ne pokazuju sve melanizirane gljivice radiotropizam. Ždanova je 2006. utvrdila da je samo devet od 47 vrsta prikupljenih u Černobilu raslo prema izvoru cezija-137, piše BBC.
Slično tomu, znanstvenici iz Sandia National Laboratories 2022. nisu našli razliku u rastu dviju vrsta gljivica – jedne melanizirane i jedne nemelanizirane – izloženih UV zračenju i ceziju-137. Ipak, iste je godine ponovno zabilježen porast rasta gljivica pri izloženosti zračenju, ali u – svemiru.
Uzorci gljivice Cladosporium sphaerospermum, iste vrste koju je Ždanova pronašla u Černobilu, u prosincu 2018. lako su se oduprli galaktičkom kozmičkom zračenju na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Štoviše, rasli su čak bolje nego na Zemlji, kaže Nils Averesch, koautor studije.
Averesch još nije uvjeren da je povećani rast C. sphaerospermum u svemiru posljedica iskorištavanja zračenja; mogao bi biti rezultat nulte gravitacije, kojoj gljivice na Zemlji nisu bile izložene. On i kolege testirali su zaštitni učinak melanina tako što su postavili senzor ispod uzorka gljivica na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Kako su gljivice rasle, količina blokiranog zračenja je rasla, a čak je i tanka mrlja plijesni u Petrijevom tanjuru djelovala kao učinkovit štit. Averesch napominje da bi radioprotektivni učinci gljivica mogli biti posljedica i drugih komponenti života, ne samo melanina.
Ipak, ta su otkrića otvorila nova rješenja za zaštitu života u svemiru. Kina i SAD planiraju graditi baze na Mjesecu, a SpaceX cilja poslati misiju na Mars do kraja 2026. Ljudi koji bi ondje živjeli morat će se štititi od kozmičkog zračenja, no voda, plastika ili metal kao zaštitni omotači preskupi su i preteški za lansiranje.
Zbog toga NASA-ina astrobiologinja Lynn J. Rothschild predlaže “mikro-arhitekturu”: namještaj i zidove od gljivica koji bi se mogli uzgojiti na Mjesecu ili Marsu. Takva bi rješenja smanjila troškove i, ako se potvrde nalazi Dadačove i Averescha, mogla služiti i kao samoregenerirajući štit od galaktičkog kozmičkog zračenja, piše BBC.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....