Divovski solarni baloni dostižu visinu od 21 kilometra, promjera su šest do sedam metara, mogu se napraviti na školskom igralištu i završavaju u stratosferi, drugom sloju zemljine atmosfere. Uglavnom u zraku provode 14 sati pa se spuštaju zalaskom Sunca. Njima se služi i Daniel Bowman, glavni znanstvenik u Nacionalnom laboratoriju Sandia, koji ih u stratosferu šalje s pričvršćenim mikrofonima kako bi snimali okolne zvukove.
I snimili su do sad, piše CNN, površinske kemijske eksplozije, grmljavinu, sudaranje oceanskih valova, propelerske letjelice, gradsku vrevu, suborbitalna lansiranja raketa, potrese, mlazne letjelice, teretne vlakove, ali i zvuk kojem je podrijetlo nepoznato.
- U stratosferi postoje misteriozni infrazvučni signali koji se javljaju nekoliko puta na sat na nekim letovima, ali je njihov izvor potpuno nepoznat - naglasio je znanstvenik Bowman. On se za istraživanje niskofrekventnog infrazvuka, fenomena nečujnog ljudskom uhu, zainteresirao još tijekom studentskih dana. Prvi korak k tome bilo je korištenje vremenskih balona koje bi sam izradio. Na njih su Bowman i njegov prijatelj stavljali kamere kako bi snimali "crno nebo iznad i Zemlju ispod".
Sljedeći cilj mu je bio pričvršćivanje infrazvučnih snimača kako bi snimio zvukove vulkana, ali mu je mentor Jonathan Lees, profesor na Sveučilištu Sjeverna Karolina, savjetovao da na njih postavi mikrofone jer nitko to nije učinio barem pola stoljeća. Daniel Bowman je poslušao. Sa suradnicima je proveo istraživanje u kojem su koristeći NASA-ine balone, druge pružatelja usluge letenja i solarne balone koje su sami napravili, otkrivali zvukove stratosfere.
- Svaki balon je napravljen od plastike, transportne trake i ugljene prašine. Koštaju oko 50 dolara za izradu, a tim od dvoje ljudi može napraviti jedan za oko tri i pol sata. Jednostavno ga iznesete van na sunčan dan i ispunite zrakom, a on će ponijeti koristan teret na 21 kilometar visine - konstatirao je Bowman i dodao kako takav balon može napraviti grupa srednjoškolaca.
Prašina od drvenog ugljena koristi se unutar balona kako bi ga potamnila, a kad sunce obasja tamne balone, zrak u njima se zagrijava i postaje poletan. Jeftin i jednostavan DIY dizajn (op.a. ‘do it yourself‘) znači da istraživači mogu pustiti više balona kako bi prikupili što više podataka.
Rezultati njegova istraživanja objavljeni su na 184. sastanku Američkog akustičkog društva u Chicagu, a Bowman je rekao da je lansirao nekoliko desetaka balona između 2016. i travnja ove godine. Najdulji let trajao je 44 dana. Radilo se o NASA-inom balonu s helijem koji je 19 dana prikupljao podatke sve dok se baterije nisu potrošile. Velike nadmorske visine koje postižu, omogućavaju im veći domet detekcije zvukova, ali i smanjuje buku oko njih.
Trenutačno je znanstvenicima najveći problem identifikacija tajanstvenih zvukova.
- Postoje mnogi letovi sa signalima čije porijeklo ne razumijemo. Oni su gotovo sigurno zemaljski, možda dio turbulencija, udaljena jaka oluja ili neka vrsta ljudskog objekta poput teretnog vlaka, ali ponekad je teško reći što se događa zbog nedostatka podataka - naveo je Bowman za CNN.
Moguće je da bi se verzije solarnih balona punjenih helijem mogle koristiti i za istraživanje drugih planeta.