Časopis New Scientist nazvao ga je “Elvisom Presleyjem nuklearne fizike”. Sicilijanac Ettore Majorana bio je genijalan fizičar, ali i prilično ekscentričan čovjek, a onda je 1938. iznenada nestao i postao junak brojnih članaka, eseja, monografija, knjiga i filmova. Iako je od njegova misterioznog i nikad razjašnjenog nestanka prošlo gotovo 80 godina, Majoranin slučaj i dalje intrigira fizičare i povjesničare znanosti. Tako je prošli tjedan u izdanju izdavačke kuće Springer objavljena knjiga “Ettore Majorana: Otkriveni genij i beskrajni misteriji” (Ettore Majorana: Unveiled Genius and Endless Mysteries) koja baca novo svjetlo na znanstvena postignuća i tajanstveni nestanak sicilijanskog fizičara. Autor knjige je dr. Salvatore Esposito, fizičar iz Talijanskog nacionalnog instituta za nuklearnu fiziku (INFN) u Napulju te dobar poznavatelj Majoranina života i rada.
- Već 20 godina bavim se Majoraninim neobjavljenim znanstvenim radovima. Proučavao sam ih sa znanstvenog i povijesnog stajališta, ali se nisam bavio njegovom biografijom. Međutim, prije nekoliko godina otkrio sam jedan dokument, tzv. dokument Moreno koji je važan ne samo za povijesna nego i biografska pitanja. To me potaklo da počnem istraživati Majoraninu biografiju, a rezultat je moja knjiga - rekao mi je Salvatore Esposito.
Ettore Majorana rođen je 1906. godine u Cataniji u bogatoj i uglednoj sicilijanskoj obitelji. Bio je član slavne rimske skupine fizičara pod vodstvom Enrica Fermija, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 1938. godine, koji je emigrirao u SAD gdje je radio na projektu Manhattan, projektu razvoja atomske bombe.
Bijeg u samostan
Majoranin najveći doprinos fizici su njegovi teorijski radovi o subatomskim česticama neutrinima za koje neki tvrde da su vrijedni Nobelove nagrade. - Brojni su njegovi doprinosi fizici, no sada je najpoznatiji Majoranin neutrino koji se trenutno istražuje na različitim područjima fizike. Vjerojatno je zaslužio dvije Nobelove nagrade, a ne samo jednu. No, to smo spoznali tek nedavno. Majoranin rad bio je daleko ispred njegova vremena da bi ga suvremenici mogli razumjeti, izuzevši Enrica Fermija – rekao je Esposito.
Ipak, iza Majorane je ostalo malo radova jer je proglašen nestalim 27. ožujka 1938., u 32. godini života. Posljednji put viđen je dan ranije na brodu koji je plovio od Palerma do Napulja, a sa sobom je imao putovnicu i ušteđevinu u vrijednosti od oko 10.000 dolara. Kako je Majoranina obitelj bila vrlo utjecajna, u potragu za nestalim fizičarem krenuli su policija, Vatikan, akademski svijet... Uzalud, njegovo tijelo nikad nije pronađeno. No, zato je o njegovom nestanku lansirano mnoštvo zanimljivih teorija. Kako je mladi fizičar imao brojne duševne krize i ostavio iza sebe samoubilačke natuknice, očito objašnjenje bilo je da je život skončao u Tirenskom moru na povratku iz Palerma za Napulj. No, jednom je prijatelju, dan nakon putovanja brodom, poslao poruku “More me je odbilo... Sutra ću se vratiti”. Nakon toga je zauvijek nestao.
Poznati sicilijanski pisac Leonardo Sciascia u svojoj knjizi iz 1975. godine zaključio je da se Majorana kao duboko religiozni katolik nije ubio. Prema njegovoj teoriji, talentirani je znanstvenik predosjećao kako nuklearna fizika ide u smjeru razvoja strašnog oružja te je napustio znanost i sklonio se kod svojih prijatelja jezuita u jedan sicilijanski samostan. Policija je tada pretražila neke samostane, ali Majorani nisu ušli u trag. - Sciascia je napisao lijep roman, ali ništa više od toga. Majoranin rad bio je teorijske prirode i nikako nije mogao utjecati na ishod Drugog svjetskog rata, što je suprotno od onoga što se pojavljuje u romanima o njemu. Poput mene misle i svi fizičari koji su upućeni u problematiku Majoranina rada - ustvrdio je Esposito.
Hitlerov simpatizer
Jedna od teorija jest i da je Ettore Majorana otišao iz Italije u Argentinu gdje je započeo novi život kao inženjer. Nju su lansirali su talijanski fizičari Erasmo Recami i Carlo Artemi tragom dojava da je Majorana viđen u Buenos Airesu šezdesetih godina u jednom hotelu. Posljednjih desetak godina javili su se novi elementi koji potvrđuju tu teoriju. Tako je u listopadu 2010. talijanska Repubblica objavila fotografiju nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna kako u društvu dvojice muškaraca u elegantnim odijelima stoji na parobrodu “Giovana C” kojim je 1950. godine iz Genove otplovio u Argentinu. Nakon Eichmannova hapšenja i smrti, tu je fotografiju preuzeo poznati lovac na nacističke zločince Simon Wiesenthal, koji ju je i prvi objavio. Giorgio Dragoni, profesor povijesti na Sveučilištu u Bologni, ustvrdio je da je jedan od Eichmannovih pratitelja na brodu bio Majorana koji je navodno gajio stanovite simpatije prema nacistima. Naime, Majorana je 1933. godine boravio na usavršavanju na Sveučilištu Leipzig i tada je napisao pismo svome kolegi Emiliju Segreu, inače seferdskom Židovu, u kojem tvrdi kako “nije prihvatljivo da narod koji ima 65 milijuna ljudi dopušta da ga vodi manjina koju čini 600.000 Židova...”. Je li Majorana uistinu bio impresioniran nacistima? - upitala sam Esposita.
Neobičan klošar
- Majorana je bio impresioniran njemačkom organizacijom, ali ništa više. Ne znamo koje je bilo njegovo specifično mišljenje o nacistima, ali znamo što je mislio o fašistima. Svakog 1. siječnja kladio se s prijateljima da će do kraja te godine u Italiji pasti fašistička vlada. Nakon što bi izgubio okladu, opet ju je obnavljao - kazao je Esposito. Postoji i teorija da je Majorana 26. ožujka 1938. godine u Napulju upoznao skitnicu Tommasa Liparija kojem je platio kako bi preuzeo njegov identitet. Zatim se kao Tommaso Lipari uputio u mjesto Mazara del Vallo gdje je živio kao klošar, spavao na ulici i jeo otpatke. Ono što je Liparija činilo neobičnim bilo je njegovo izvanredno poznavanje fizike i matematike zbog čega je često školarcima koje bi sreo na ulici rješavao zadaću. Kada je Lipari 1973. umro, na sprovod je došlo mnoštvo ljudi koji su navodno znali da je klošar zapravo Ettore Majorana.
Prije četiri godine u Italiji je objavljena i knjiga “Ettore Majorana: Nestanak i neopoziva odluka” iz pera fizičareva nećaka Stefana Roncoronija, sina Majoranine sestrične. On je u knjizi ustvrdio kako je Majorana nađen godinu dana nakon nestanka u Calabriji.
- U ožujku 1939. godine našao ga je stariji brat Salvatore. U potrazi je važnu ulogu imao moj otac Fausto Roncoroni. Otac mi je to ispričao sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća - izjavio je Roncoroni za dnevnik La Repubblica. Stefano Roncoroni više od 50 godina proučavao je dokumentaciju obitelji Majorana te ustvrdio kako je Ettore imao Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnog spektra koji karakteriziraju teškoće u komunikaciji i socijalnim kontaktima te manjak empatije. Nakon što je nađen, obitelj Majorana prekinula je službenu potragu, ali se i odlučila za šutnju.
- Bila je to odluka Ettoreva strica Giuseppea koji je bio glava obitelji i čija se riječ poštovala. Odlučio se na šutnju jer je obitelj Majorana nekoliko godina ranije bila uvučena u skandal zbog čedomorstva - rekao je Roncoroni. Osim toga, obitelj Majorana se odlučila na šutnju i zbog toga što ekscentrični fizičar više nije mogao nastaviti živjeti s njima. Roncoroni tvrdi da je Ettore Majorana preminuo u rujnu 1939. godine što je vidljivo iz pisma koje je isusovac Caselli poslao njegovu bratu Salvatoreu.
Apsurdne diskusije
- Otac Caselli tražio je od obitelji donaciju kako bi se ustanovila stipendija koja bi nosila ime preminulog Majorane. Izvjesno je kako fizičar nije počinio suicid jer isusovci ne bi prihvatili da se stipendija zove prema osobi koja se ubila - ustvrdio je Roncoroni koji je u svojoj knjizi iznio teoriju da je Majorana bio homoseksualac. No, Salvatore Esposito se ne slaže s tom teorijom. - Ako je suditi prema direktnim svjedocima, Majorana nije bio homoseksualac. No, vjerojatno je bio mizogin što objašnjava pojavu tih apsurdnih diskusija o njemu – ustvrdio je Esposito. Prije nekoliko godina talijansko državno tužiteljstvo ponovno je otvorilo istragu o Majoraninu nestanku kako bi ispitalo navode talijanskog emigranta Francesca Fasanija koji je godinama živio u Venezueli. Fasani je tvrdio da je Majorana između 1955. i 1959. godine živio u Caracasu gdje ga je upoznao kao gospodina Binija. - Nema nikakvih dokaza ni indikacija o tome. To što nečiji um povezuje Majoranu s Venezuelom je potpuno nekonzistentno. Ne uzimam za ozbiljno nijednu hipotezu koja nema čvrstu podlogu jer bih inače morao razmatrati i onu da su Majoranu oteli Marsovci – naglasio je Esposito koji nije jedini fizičar u zadnjih deset godina koji se može pohvaliti knjigom o Majorani. Tako je 2009. godine slavni portugalski fizičar João Magueijo, poznat po bestseleru “Faster then Speed of Light”, Majorani posvetio knjigu “Brilliant Darkness”. Magueijo, koji je u potrazi za ključem Majoranina nestanka boravio u njegovoj rodnoj Cataniji te u Argentini, otkrio je niz nepoznatih detalja, ali ipak nije odgonetnuo što se zapravo dogodilo Ettoreu Majorani. Upitala sam naposljetku dr. Esposita koju teoriju o Majoraninu nestanku smatra najuvjerljivijom.
- Majorana je vjerojatno nestao, a da pritom nije počinio suicid. Kako sam objasnio u svojoj knjizi, on je isplanirao svoj nestanak. Vjerojatno je otišao u Argentinu, ali u ovom trenutku nemamo nepobitan dokaz za to – zaključio je Salvatore Esposito.