Ovogodišnja Mendelova medalja, jedna od najprestižnijih nagrada iz genetike, dodjeljena je hrvatskom znanstveniku dr. Davoru Solteru i njegovom kenijskom-britanskom kolegi dr. Azimu Suraniju za otkriće genomskog utiska (genomic imprinting). Riječ je o epigenetskom fenomenu u kojem aktivnost gena ovisi o roditeljskom podrijetlu.
Mendelova medalja nazvana je u čast oca genetike Gregora Mendela (1822.-1884.), dominikanskog redovnika koji je, promatrajući kako se boje cvijeta u graška prenose s generaciju na generaciju u samostanskom vrtu u Brnu, 1866. godine otkrio zakone nasljeđivanja. Nagradu dodjeljuje britansko Genetičko društvo, a njezini su laureati najbolji svjetski znanstvenici, uključujući i niz Nobelovih laureata.
Davor Solter rođen je u Zagrebu 1941. godine u liječničkoj obitelji. U Zagrebu je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju dok je na Medicinskom fakultetu diplomirao 1965. godine te doktorirao 1971. godine. Od 1973. godine živi u inozemstvu: 20 godina radio je na poznatom Institutu Wistar u Philadelphiji, a zatim je 15 godina bio direktor Instituta Max Planck za imunobiologiju u Freiburgu. Solter je zatim od 2008. do 2013. godine bio istraživački direktor Instituta za medicinsku biologiju u Singapuru.
Do otkrića genomskog utiska Davor Solter i Azim Surani došli su početkom 1980-ih. Za to otkriće Solteru je 1998. godine dodijeljena najvažnija nagrada u razvojnoj biologiji, March of Dimes, dok je 2018. godine, zajedno sa Suranijem dobio nagradu Gardiner, poznatu i kao "kanadski Nobel". Tom prilikom prof. Solter dao je intervju Jutarnjem listu u kome je pojasnio što je genomski utisak.
- Genomski utisak je proces koji se zbiva u našim spolnim stanicama. Taj se proces zatim očituje u novom organizmu, nastalom spajanjem tih spolnih stanica, aktivnošću tzv. utisnutih gena. Postoji oko 100-200 utisnutih gena koji su aktivni ili kad su naslijeđeni od majke ili kad su naslijeđeni od oca. To je posve različito od ostalih 20.000 gena koji djeluju jednako bez obzira na to jesu li od oca ili od majke. Normalno je da u stanici imamo po dvije kopije svakog gena, jednu od oca, a drugu od majke, pa ako s jednom nešto nije u redu, imamo back up. Kako je posljedica genomskog utiska da imamo samo jednu aktivnu kopiju od tih 100-200 utisnutih gena, to znači da ako se nešto toj kopiji dogodi, onda nemamo nijedne kopije. Za utisnute gene nema back upa i to je opasno. Čudno je da je evolucija to dozvolila, dakle mora postojati jaki razlog za postojanje genomskog utiska - rekao je Davor Solter.
Naglasio je da je genomski utisak ograničen samo na sisavce.
- Zašto se to razvilo kod sisavaca, još ne znamo. Najlogičnije je misliti da je povezano s time da se fetus u sisavaca može razvijati jedino u majci. Vjerojatno je imprinting neophodan za stvaranje posteljice i razvoj zametka u majci. Opisani su sindromi koji su rezultat pogrešaka u genomskom utisku, a također, neki od utisnutih gena povezani su i s nastankom tumora. Dakle, razumijevanje imprintinga jako je važno da bi se objasnio određeni broj medicinskih fenomena. S druge strane, imprinting je najjasniji primjer epigenetike koja istražuje utjecaj okoliša na naše gene. Danas se objavljuju deseci tisuća radova iz epigenetike i mi više ne gledamo samo genom, nego i epigenom osobe - naglasio je Solter.