Gonzalo González Abad atmosferski je znanstvenik u Harvard-Smithsonian centru za astrofiziku u Cambridgeu u SAD-u i obično proučava Zemljinu atmosferu. Ali prije desetak godina, jedan je kolega pokucao na njegova vrata i postavio mu neočekivano pitanje: ‘Kada biste željeli naći tragove tehnološki napredne izvanzemaljske civilizacije, više svjetlosnih godina udaljene od nas, kako biste ih pokušali naći?‘
Abadu nije trebalo dugo da odgovori: ‘Potražio bih CFC – klorofluorougljike‘, piše BBC.
Na Zemlji su razni uređaji poput hladnjaka, ali i sprejeva punjenih aerosolom, godinama te plinove ispuštali u ogromnim količinama, no onda smo shvatili da CFC šteti ozonskom omotaču.
‘Dugo traju i definitivno ne nastaju u prirodi‘, rekao je González Abad. ‘Da je neka vanzemaljska populacija zagadila svoj svijet na način na koji smo mi zagadili naš u 20. stoljeću, teleskopi bi možda mogli otkriti prisutnost CFC-a u atmosferi njihovog planeta. To bi mogao biti nagovještaj da još negdje u svemiru postoji civilizacija koja poznaje tehnologiju. Možda bismo mogli detektirati ono što znanstvenici nazivaju ‘tehnopotpis‘.‘
Možda još netko uništava svoj planet
Možda nismo jedini koji uništavaju svoj planet. Baš kao što smeće raznih ljudi može otkriti njihove tajne, izvanzemaljci bi se također možda mogli odati svojom neurednošću. Tijekom godina, istraživači su to dosta analizirali i došli su do raznih mogućih tehnopotpisa u čijoj bi podlozi mogle biti visoke razine izvanzemaljskog onečišćenja. Od prekomjerne svjetlosti do svemirskog otpada ili štetnih plinova u atmosferi stranog planeta - sve to bi, u teoriji, moglo ukazivati na prisutnost neke daleke civilizacije.
Sada postoje dovoljno snažni teleskopi da otkriju tehnopotpise i mnogi se znanstvenici nadaju da će upravo pomoću njih u nadolazećim desetljećima pronaći život na drugim svjetovima. Da parafraziramo slavnu rečenicu: ‘Istina je oko nas.‘ - ‘Smeće je oko nas.‘ Odnosno, moglo bi biti.
González Abad je 2014. surađivao u znanstvenom radu koji se bavio mogućnošću pronalaženja izvanzemaljaca putem emisija CFC-a. Istraživači su izračunali da bi, kad bi koncentracija tih plinova u atmosferi nekog udaljenog planeta bila otprilike 10 puta veća od njihove koncentracije na Zemlji, moglo bi biti moguće otkriti njihovu prisutnost pomoću svemirskog teleskopa James Webb, koji je počeo s radom 2022. godine.
Važno je naglasiti da CFC može ostati u atmosferi planeta desecima tisuća godina, što znači da ih vanzemaljska civilizacija ne bi nužno morala proizvoditi jako dugo kako bi ostavila trag svojih aktivnosti vezanih uz CFC. Klor u Zemljinoj atmosferi danas postoji zbog emisije CFC-a u prošlim desetljećima. Ti su plinovi danas zabranjeni u cijelom svijetu, no morat ćemo se još prilično naraditi ako ih želimo u potpunosti eliminirati.
Otkrivanje CFC-a svemirskim teleskopom James Webb moglo bi biti moguće ako bi zagađeni planet kružio oko male zvijezde bijelog patuljka, misle González Abad i njegovi suradnici, jer bi to povećalo šanse da upotrebljive razine svjetlosti dopru do Zemlje. Znanstvenici mogu tražiti CFC i razne druge kemikalije u atmosferama dalekih planeta, proučavajući spektre, odnosno specifične valne duljine svjetlosti, koje su reflektirane od vanzemaljskih svjetova. S obzirom da neke svjetlosti apsorbiraju određene kemikalije, dok neke druge prolaze kroz njih, precizna analiza svjetla koje dolazi s planeta može otkriti koje su kemikalije na njemu prisutne.
Mnogi misle da bi se u tehnopotpisima stranih svjetova mogli pojaviti zagađivači slični onima koje su ljudi stvorili ovdje na Zemlji. Neki znanstvenici su razmišljali možemo li pronaći vanzemaljske civilizacije ako, na primjer, uočimo ogromne količine suvišne topline koju emitiraju industrijski izvori. Drugi su sugerirali da bismo, ako vanzemaljci ikada pokleknu u nuklearnom ratu velikih razmjera na svom planetu, mogli sa Zemlje vidjeti sjajne bljeskove eksplozija njihovih bojevih glava. A tu je i svemirski otpad – možemo li uočiti to svemirsko smeće kako kruži u orbiti nekog drugog svijeta? Možda će nešto od toga jednog dana dolutati i do Zemlje.
Tragovi industrijske aktivnosti
U znanstvenoj fantastici ima mnogo priča o istraživačima svemira koji su naletjeli na ostatke nekog vanzemaljskog broda. U filmu Alien iz 1979., posada Nostroma nailazi na srušeni izvanzemaljski megabrod. Ono što im se dogodilo kasnije, možda bolje i ne spominjati.
No ako se vratimo na plinove koje je moguće otkriti s mnogo veće udaljenosti, znanstvenici smatraju da bi se moglo tragati i za nekim drugim plinovitim zagađivačima osim CFC-a. Na primjer, dušikov dioksid ili NO2.
‘Većina NO2 na našem planetu dolazi od industrijske aktivnosti‘, kaže Giada Arney iz NASA Goddard Space Flight Centra, suautorica studije iz 2021. o mogućnosti otkrivanja vanzemaljskih civilizacija pretraživanjem galaksije u potrazi za zagađenjem NO2. Na Zemlji oko 65 posto NO2 dolazi iz emisija koje uzrokuju automobili, brodovi, zrakoplovi i elektrane te ostali antropogeni izvori.
Za razliku od CFC-a, NO2 ne ostaje u atmosferi više tisuća godina, zbog čega bi njegovo pronalaženje na drugim planetima moglo biti teže. Međutim, s druge strane, povećanje i smanjivanje koncentracije NO2 moglo bi nam dati naznaku o razinama industrijske aktivnosti koja se odvija na nekom vanzemaljskom svijetu. Arney kaže da je njoj i njezinom timu ta ideja pala na pamet nakon što su razine NO2 u Zemljinoj atmosferi naglo pale tijekom zatvaranja zbog Covida-19. Mjerenja na Zemlji otkrila su da je NO2 pao za oko 30 posto u nekim zemljama koje su imale stroga ograničenja, a smanjenu emisiju NO2 također su primijetili sateliti koji kruže oko Zemlje.
Zbog toga je logično pomisliti da bi vanzemaljska civilizacija koja nas, možda, promatra mogla primijetiti ovu promjenu.
No osim kratkog vijeka trajanja NO2, dodatni je problem to što postoji priličan broj prirodnih izvora koji ga proizvode – od munja do šumskih požara, pa njegov pronalazak i nije baš čvrst dokaz da postoji neka vanzemaljska civilizacija koja je, recimo, razvila motore s unutarnjim izgaranjem, ili neku drugu tehnologiju koja emitira NO2. Ipak, Arney i njezini suradnici tvrde da na Zemlji prirodni izvori ne proizvode dovoljno NO2 da bi se to moglo detektirati izdaleka. Stoga bi detektiranje NO2 u atmosferi drugog planeta zapravo moglo značiti da se tamo odvija neka vrsta industrijske aktivnosti.
Treba očekivati neočekivano
Znanstvenici već proučavaju svjetlost koja se reflektira od dalekih planeta kako bi pokušali odrediti koje bi kemikalije tamo mogle biti prisutne. U rujnu su istraživači objavili da su pomoću svemirskog teleskopa James Webb otkrili metan i ugljični dioksid u atmosferi planeta zvanog K2-18b, koji kruži oko patuljaste zvijezde oko 120 svjetlosnih godina od Zemlje. Ovo je samo po sebi veliko otkriće jer sugerira da bi planet mogao biti prekriven oceanom vode.
‘Ovo je prvi put da smo uspjeli doći tako blizu da kažemo da postoji ocean na nekom egzoplanetu‘, rekao je Nikku Madhusudhan sa Sveučilišta u Cambridgeu.
On i njegovi kolege također su pronašli dokaze da na tom planetu postoji spoj poznat kao dimetil sulfid, ili DMS. Na Zemlji samo život proizvodi ovaj spoj, iako ga emitiraju i neki industrijski izvori – tvornice celuloze koje prerađuju drvo, na primjer.
Madhusudhan naglašava da ovo otkriće zahtijeva dodatnu potvrdu kako bi bili sigurni da je DMS stvarno tu. Ali, u načelu, to bi mogao biti biopotpis – znak života – a, tko zna, možda čak i tehnopotpis, ako vanzemaljci obrađuju materijale slično kao što mi obrađujemo drvo na Zemlji. Međutim, Madhusudhan dodaje da mu je teško zamisliti industrijaliziranu vanzemaljsku civilizaciju na planeti koja je možda u potpunosti prekrivena vodom.
Pa ipak, potraga za životom drugdje u svemiru trebala bi, kaže on, razmotriti i neke iznenađujuće mogućnosti: ‘Trebali bismo očekivati neočekivano.‘
Traženje tehnološki naprednih civilizacija putem plinova koji zagađuju, u nadolazećim desetljećima moglo bi se dodatno razvijati jer će se i naše sposobnosti promatranja drastično poboljšati, kaže Jane Greaves sa Sveučilišta u Cardiffu. ‘Impresivno je što se ti plinovi u tragovima uopće mogu detektirati‘, objašnjava Greaves i dodaje da će budući teleskopi biti dobro prilagođeni ovoj vrsti analize.
Osim svemirskog teleskopa James Webb, koji sada kruži oko Sunca, tu je i Extremely Large Telescope Europskog južnog opservatorija, zemaljski teleskop u Čileu koji bi trebao početi s radom 2028. NASA trenutno planira do 2030. pokrenuti i svemirski teleskop pod nazivom Large Ultraviolet Optical Infrared Surveyor. Arney i njezini kolege uzeli su u obzir mogućnosti ovog uređaja kada su izračunali kako bi mogli otkriti NO2 na stranom planetu. I na kraju tu je Habitable Worlds Observatory, teleskop posebno dizajniran za traženje biopotpisa – a možda i tehnopotpisa – koji će početi s radom u kasnim 2030-ima ili 2040-ima.
‘Ako se možemo strpiti taj dosadan broj godina, to će biti fascinantno‘, kaže Greaves.
Ipak valja reći da optički teleskopi imaju svoja ograničenja. Andrew Siemion iz Instituta Seti, koji traga za vanzemaljskim životom u svemiru, kaže da je većina napora njegove organizacije usmjerena na otkrivanje radio signala koje vanzemaljci odašilju galaksijom.
‘Trošimo možda pet posto svog vremena i pameti na neke od ovih drugih ideja‘, kaže on, napominjući da bi se radijske emisije mogle detektirati ‘po cijeloj galaksiji‘, što znači da bismo mogli imati veće šanse da ih uočimo.
Siemion ističe još nešto. Budući da se mogući tehnopotpisi koji su do sada predloženi, uglavnom temelje na zagađivačima koje su proizveli ljudi, mi zapravo pretpostavljamo da će izvanzemaljske civilizacije biti vrlo slične našoj, iako nema jamstva da će to doista i biti tako.
Potraga za anomalijama
Kao što Madhusudhan kaže, ‘očekujmo neočekivano‘ – umjesto da zauzmemo antropocentrični pogled na život u svemiru. Imajući ovo na umu, Seti se sve više fokusira na potragu za anomalijama u podacima, a ne na specifične tragove za koje bismo mogli pretpostaviti da bi ih mogla ostaviti izvanzemaljska civilizacija, kaže Siemion. Sve što je čudno u skupu podataka kozmičkih opažanja, moglo bi biti ono što zapravo tražimo.
‘Ne moramo pokušavati ući u glavu vanzemaljaca, da tako kažem, i zamišljati što bi oni mogli učiniti ili misliti da imaju isti tehnološki razvoj kakav smo imali mi‘, objašnjava Siemion.
Zapravo, nije potrebno čak ni znati što točno tražimo – samo moramo pronaći nešto neočekivano što zahtijeva daljnje istraživanje.
Možda su svi ovi predloženi tehnopotpisi, iako potencijalno na pravom putu, više odraz naše sve prisutnije svijesti o tome da su ljudi neuredna vrsta koja zagađuje svoj okoliš. Možda tu čak ima i malo osjećaja krivnje. Tješimo se zamišljajući da bi vanzemaljci činili iste greške kao i mi.
Kao što Arney kaže, istinski inteligentni oblici života možda na kraju neće proizvoditi tehnopotpise temeljene na zagađivačima, čak ni CFC-ima, tijekom dugih razdoblja u svojoj povijesti – možda samo u kratkim trenucima prije nego što očiste svoje aktivnosti. Ako je tako, morali bismo imati vraške sreće da takve potpise tražimo baš u pravo vrijeme.
‘Pitam koliko dugo će se onečišćenje moći uočiti‘, kaže Arney. ‘Nadam se da će se civilizacija na kraju sabrati.‘