Sunčano jutro nagovještavalo je prvi pravi ljetni dan u Londonu. Na Piccadilly Circusu vladala je užurbanost, ali ne još i uobičajena dnevna hektika, jedinstvena kombinacija multikulturalnosti, živosti i pozitivne energije, zbog čega mislite da je taj središnji londonski trg centar svijeta. Duž Regent Streeta spustila sam se do Carlton House Terrace 6-9, otmjenog zdanja gdje se nalazi Royal Society (Kraljevsko društvo), britanska akademija znanosti. Osnovan 1660. godine, Royal Society jedna od najprestižnijih znanstvenih institucija na svijetu čiji su članovi poput Isaaca Newtona, Charlesa Darwina, Alberta Einsteina i Stephena Hawkinga svojim teorijama oblikovali svijet u kojemu živimo.
Sijedi muškarac
- Došla sam iz Hrvatske na ljetnu školu za znanstvene novinare - rekla sam tamnoputom portiru koji me je odmah uputio u Marble Hall, dvoranu dekoriranu u venecijanskom stilu, odmah uz glavni ulaz Royal Societyja. Kako sam došla 20-ak minuta prije početka, u dvorani je bilo svega nekoliko ljudi. Uzela sam bedž, stala uz prozor i vratila se 12 godina unazad kad sam prvi put posjetila Royal Society. Bilo je to u povodu 50. obljetnice otkrića strukture DNK, kada je nobelovac James Watson priredio veliku konferenciju. U međuvremenu, Watson je 2007. godine naprasno umirovljen zbog svoje izjave da su “crnci manje inteligentni nego bijelci”.
Neke su prostorije u Royal Societyju, poput biblioteke koja posjeduje fascinantnu zbirku knjiga, slika i predmeta, renovirane. Na čelu te ugledne znanstvene institucije posljednjih je pet godina nobelovac sir Paul Nurse, molekularni genetičar koji je u dobi od 56 godina saznao da su ljudi koje je smatrao svojim roditeljima zapravo njegovi djed i baka, a pokojna sestra biološka majka. Za biološkim ocem i danas traga. Kako već godinama želim intervjuirati Sir Paula, pomišljam kako bi bilo sjajno da ga sretnem u predvorju.
No umjesto nobelovca Nursea, prišao mi je simpatični sijedi muškarac s naočalama koji se predstavio kao Martin Ince, predsjednik Britanskog udruženja znanstvenih pisaca (ABSW). - Čestitam vam na nagradi. Žiri je bio jako čvrst u svojoj odluci da vas proglasi najboljom europskom znanstvenom novinarkom - rekao mi je Ince, a ja sam osjetila kako me preplavljuje val radosti i ponosa. Britansko udruženje znanstvenih pisaca osnovano je još 1947. godine i već 40 godina dodjeljuje nagrade novinarima u Velikoj Britaniji i Irskoj. Ove su godine prvi put odlučili nagraditi i nekog od europskih znanstvenih novinara.
Dok smo čavrljali, ljudi su pristizali pa smo se uputili na prvo predavanje koje je održala dr. Connie St. Louis, profesorica znanstvenog novinarstva na londonskom City Universityju.
- Da biste bili dobar znanstveni novinar, zadržite zdrav skepticizam. Idite van raditi priče umjesto da komunicirate sa sugovornicima e-mailom - rekla je, među ostalim, dr. Connie St. Louis. Njezin je tvit prilikom nedavne Svjetske konferencije znanstvenih novinara u Južnoj Koreji pokazao razornu snagu društvenih mreža. Naime, ona je putem Twittera prenijela neumjesnu šalu nobelovca Tima Hunta (72) koji se pohvalio da je “muški šovinist te da djevojke trebaju biti u odvojenom laboratoriju od muškaraca”. To je izazvalo veliki skandal u britanskoj akademskoj zajednici, zbog čega je nobelovac Hunt odstupio s pozicije počasnog profesora na University College London (UCL).
Uz šampanjac i kanapee
Nakon toga zaredala su predavanja i diskusije o istraživačkom znanstvenom novinarstvu, otvorenim podacima (open data) i freelance znanstvenom novinarstvu... U pauzi predavanja, čekiram mejlove, te na Facebooku komentiram kako je tamošnji password za bežičnu mrežu “ Newton+apple”, pričam sa sudionicima konferencije... Ima nas 80-ak, u dobi od 20 do 70-ak godina. Jedna umirovljenica mi kaže da je došla kako bi vidjela kojim smjerom znanstveno novinarstvo ide danas. Nekad su članke uglavnom pisali znanstvenici, a dominirali su muškarci. No, ako je suditi prema ovoj ljetnoj školi i znanstveno novinarstvo zahvatio je val feminizacije.
Prema nekim procjenama, u Velikoj Britaniji ima barem 1000 aktivnih znanstvenih novinara. - Samo dva magistarska studija na Imperial College i City University u Londonu godišnje ‘proizvedu’ 60-70 novih znanstvenih pisaca. Većina sveučilišta, nevladinih organizacija, kao i istraživačkih tvrtki i ustanova sada ima ljude koji pišu o njihovim istraživanjima kao PR/znanstveni pisci - objašnjava mi Mićo Tatalović (32), urednik vijesti s područja okoliša i znanosti o životu u uglednom popularno-znanstvenom tjedniku New Scientist. Iako nije otišao s planom da ostane, ovaj mladi Riječanin u Engleskoj je već 15 godina. Tamo je završio treći razred srednje škole, te studirao na najboljim europskim sveučilištima Oxford i Cambridge, gdje je magistrirao zoologiju da bi zatim na Imperial Collegeu završio studij komunikacija u znanosti. Tatalović je nedavno izabran i za potpredsjednika ABSW-a. Primjećujem kako su na ljetnoj školi znanstveni novinari uglavnom “slobodnjaci” (free lance).
- Zbog krize u poslovnom modelu novina, novinarskih poslova je puno, puno manje, a ljudi rade više za manje novca. Većina freelance novinara ipak ima fiksniji angažman s barem jednim ili dva klijenta. No do stalnog posla u medijima dolazi se jako teško - rekao je Tatalović.
Prosječna godišnja plaća znanstvenog novinara u novinama kreće se oko 22.250 funti (oko 237.000 kuna), a iskusnija i poznatija imena zarade između 35.000 i 40.000 funti (374.000 i 427.000 kuna), što s obzirom na visoke engleske cijene ne osigurava lagodan život. - Ako se odlučite za posao znanstvenog novinara, sigurno se nećete obogatiti - rekao je Mark Peoplow, doktor kemije i magistar znanstvenih komunikacija te bivši urednik u Nature i Chemistry World, koji je 2013. godine postao “slobodnjak”.
U zanimljivim razgovorima i diskusijama došli smo i do vrhunca tog četvrtka 25. lipnja: svečane dodjele ABSW-ovih nagrada. Većina sudionika novinarske škole napustila je Royal Society, a umjesto njih Marble Hall napunili su nominirani novinari iz britanskih medija. Među prisutnima zamijetila sam i zvijezde britanskog i svjetskog znanstvenog novinarstva poput Palaba Ghosha s BBC-ja, Stevea Connora iz Independenta, Simona Singha, nagrađivanog autora nekoliko popularno-znanstvenih knjiga. Kao moja podrška stigli su prof. Boris Lenhard s Imperial Collegea i dr. Martina Mijušković iz Instituta za istraživanje raka. Uz šampanjac i kanapee pratili smo veselje ostalih laureata dok nije stigao i vrhunac, kada je Connie St. Louis kao predsjednica žirija najavila da se ove godine prvi put dodjeljuje nagrada za europskog znanstvenog novinara.
Veselo i opušteno
Pritom je istaknula i ostale nominirane u toj kategoriji, među kojima je bio i kolega Nenad Jarić Dauenhauer s T-portala. Iako sam danima imala tremu, ona je u tom trenutku nestala i ja sam jednostavnim riječima zahvalila na ukazanom priznanju. Razmijenila sam zatim čestitike s drugoplasiranim Jop De Vriezom, nizozemskim freelance novinarom te suradnikom Sciencea i New Scientista, te trećeplasiranim Ewenom Callawayem, novinarom Naturea.
- Gdje se mogu pročitati vaši članci? - pitao me Callaway, nova nada britanskog znanstvenog novinarstva, iako su moji članci (prevedeni na engleski), baš kao i njegovi, dostupni na web portalu ABSW-a, i morao ih je vidjeti. No sve je oko mene bilo veselo i opušteno, a ja sretna i ponosna pa nisam nimalo zamjerila mladom Callawayu. Naposljetku, bio je to jedan kraljevski dan u mom životu, moj dan u Royal Societyju.
