Među narodima na Balkanu Hrvati i Srbi imaju najveći slavenski genetski otisak, pokazala je, među ostalim, studija "Genetska povijest Balkana od rimske granice do seobe Slavena" koja je upravo objavljena u uglednom časopisu Cell.
U ovo multidisciplinarno istraživanje, koje su vodili Institut za evolucijsku biologiju u Španjolskoj, Sveučilište Zapadnog Ontarija i Sveučilište Harvard, bilo je uključeno više od 70 znanstvenika, od čega više od 30 iz Hrvatske. Arheolozi, antropolozi, genetičari i povjesničari rekonstruirali su i analizirali cjelovite genomske podatke 146 drevnih ljudi iskopanih prvenstveno s područja Hrvatske i Srbije.
Tako su rekonstruirali genomsku povijest Balkanskog poluotoka tijekom prvog tisućljeća nakon Krista. U studiji je s područja Hrvatske ukupno iskorišteno 58 uzoraka s više antičkih i srednjovjekovnih nalazišta, a njihovo prikupljanje za potrebe analize drevnog DNK koordinirali su znanstvenici s Instituta za antropologiju u Zagrebu (INANTRO) koji već cijeli niz godina imaju vrlo uspješnu suradnju s profesorom Davidom Reichom sa Sveučilišta u Harvardu.
Biološki dokazi
- Studija se fokusirala na razdoblje rimskog osvajanja i vladavine nad ovim prostorima, otprilike 1. do 400. godine te razdoblje seobe naroda i ranog srednjeg vijeka, oko 400. do 900. godine, pa je velika većina uzoraka upravo iz tih razdoblja. Ti uzorci potječu iz rimskodobnih urbanih centara kao što su Zadar, Viminacij, odnosno Kostolac u Srbiji, Sisak, Osijek i Niš, ali i manjih ruralnih zajednica koje su prevladavale tijekom ranog srednjeg vijeka, npr. Bojna, Nuštar, Jagodnjak, i dr. No, nekoliko uzoraka je i ‘mlađe‘, a kronološki najmlađe osobe potječu iz Lepenskog vira u Srbiji iz 15./16. stoljeća i iz Kosinja u Lici iz 17./18.stoljeća - rekao nam je jedan od koautora studije, dr. Mario Novak iz Instituta za antropologiju.
Nakon što je Rim osvojio Balkan, ovo granično područje pretvoreno je u raskrižje putova koje će na kraju iznjedriti 26 rimskih careva, uključujući Konstantina Velikog koji je prijestolnicu Carstva prebacio na istočni Balkan kada je osnovao grad Konstantinopol. Timska analiza drevnog DNK pokazuje da je tijekom razdoblja rimske vladavine na ovim prostorima postojao velik demografski doprinos ljudi anatolskog podrijetla koji su ostavili dugoročni genetski trag na Balkanu. Rimsko Carstvo trajno je izgubilo kontrolu nad Balkanom u 6. stoljeću, a studija otkriva naknadni masovni dolazak na ovaj prostor pojedinaca genetski sličnih modernim populacijama slavenskog govornog područja istočne Europe. Njihov genetski otisak čini 30-60 posto podrijetla današnjih balkanskih naroda, što predstavlja jednu od najvećih trajnih demografskih promjena bilo gdje u Europi u ranom srednjem vijeku.
- Ovo je zapravo jedna vrsta pilot-studije jer će u skorije vrijeme pod vodstvom Sveučilišta Harvard biti publicirane mnogo veće studije koje se bave ovom tematikom, tj. genetičkom poviješću modernih stanovnika jugoistočne Europe i Slavena općenito. Ovim istraživanjem dobili smo nepobitne biološke dokaze o masovnom naseljavanju pojedinaca i zajednica koji govore slavenskim jezicima tijekom ranog srednjeg vijeka na područje Balkana, sve do Grčke i Egejskih otoka, te da se većina genetskog nasljeđa modernih stanovnika ovih područja može vezati upravo uz te seobe. Slavenska genetika, prema trenutnom stanju istraženosti, čini 50-60 posto genetskog nasljeđa Hrvata i Srba, a što se ide južnije ta brojka opada. No, bitno je naglasiti da je u naše genetsko nasljeđe ugrađen i dobar dio genetskog materijala prastanovnika ovih područja, od brončano i željeznodobnih populacija do rimskih naseljenika iz različitih područja Rimskog Carstva - pojasnio je Novak.
Mobilnost ljudi
Studija u Cellu naglašava kozmopolitizam područja rimske vojne granice i dugoročne posljedice migracija koje su pratile slom rimske kontrole na tom području. Drevni DNK otkriva da su, unatoč granicama modernih nacionalnih država, stanovništvo na Balkanu oblikovali zajednički demografski procesi.
- U ovom istraživanju potvrđeno je nekoliko osoba koje su tijekom rimske vladavine došli iz dalekih krajeva, tj. Afrike te živjeli i umrli ovdje. Jedna od takvih osoba je odrasli muškarac iz Viminacija koji potječe iz subsaharske Afrike, vjerojatno iz Sudana, izvan granica Rimskog Carstva. On je umro u 2. stoljeću nakon Krista i pokopan je s uljanicom koja predstavlja ikonografiju orla povezanog s Jupiterom, jednim od najvažnijih rimskih bogova. Druga osoba afričkog podrijetla evidentirana je u Zadru, rimskoj koloniji Iader. Riječ je o mlađem muškarcu iz 2. ili 3. stoljeća koji potječe iz sjeverne Afrike, vjerojatno jedne od rimskih pokrajina kao što su Egipat, Cirenaika ili Tripolitanija. Ovo nije jedini primjer u Zadru, što govori o mobilnosti ondašnjih ljudi i efikasnosti rimskog sustava prometnica te važnosti Zadra kao trgovačke luke u kojoj su obitavali pojedinci iz cijelog Carstva - naglasio je Novak.