Digitalni mediji vode do toga da manje koristimo mozak, čime njegova učinkovitost s vremenom opada. Oni k tome ometaju oblikovanje mozga mladih ljudi pa njihova učinkovitost ostaje od samog početka ispod razine koju bi bez tih medija mogla postići. To se nipošto ne odnosi samo na mišljenje nego i na našu volju, naše emocije i prije svega na naše društveno ponašanje”, ustvrdio je u svojoj knjizi “Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma” poznati njemački neuroznanstvenik i psihijatar dr. Manfred Spitzer.
Mentalno propadanje
Sve donedavno u neuroznanosti vladala je dogma da je broj naših živčanih stanica ili neurona određen trenutkom rođenja. No, neuroznanstvenici su posljednjih desetljeća pokazali da se naš mozak mijenja tijekom cijelog života, odnosno da je plastičan. To znači da se naš mozak prilagođava i korištenju novih internetskih tehnologija, koje nam s jedne strane olakšavaju život, a s druge nas čine površnijima. Među prvima koji su spoznali kako nove digitalne tehnologije slabe čovjekove intelektualne sposobnosti, uz britansku neuroznanstvenicu Susan Greenfield i američkog publicista Nicholasa Carra, je i Manfred Spitzer. On je 2012. godine objavio bestseler “Digitalna demencija” u kome upozorava roditelje da djeci ograniče vrijeme provedeno ispred ekrana digitalnih medija.
Manfred Spitzer u ponedjeljak će gostovati u Zagrebu na predstavljanju hrvatskog izdanja knjige “Digitalna demencija” koje je nedavno objavila izdavačka kuća Ljevak. Nakon predstavljanja knjige, predviđenog u 18 sati u Hotelu Dubrovnik, Manfred Spitzer bit će i glavni govornik na stručnom skupu “Dijete i digitalno doba”. Uz Spitzera, na stručnom skupu sudjelovat će: Andriaan van der Weel, Miha Kovač, Goran Šimić i Zoran Velagić.
- Kako radim na području kognitivne neuroznanosti, teorije neuronske mreže i neuroimaginga, već dugo me zanima proces učenja i neuroplastičnost. S obzirom na najvažniju spoznaju u neuroznanosti u posljednjih 30-40 godina, a to je da se naš mozak mijenja kad god ga koristimo, vrlo je jasno da bez obzira na to što mladi ljudi misle, percipiraju, žele, planiraju, osjećaju da ih to mijenja. I trebali bismo voditi veću brigu o njihovu ‘inputu’. A to ne radimo - rekao je Manfred Spitzer (60), direktor Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu i osnivač Centra za neuroznanost u tome gradu.
Zatim je pojasnio termin digitalna demencija.
- Najbolji zaštitni čimbenik mentalnog propadanja, za što je latinski naziv dementia, je vaša razina obrazovnih postignuća, odnosno mentalnog treninga tijekom prva dva desetljeća života. Što je veća ta razina, to je duže vrijeme potrebno za mentalno propadanje kad u nekom trenutku dođe do moždanih poremećaja poput Alzheimerove bolesti i niza ostalih patologija. Kao što znamo, intenzivno korištenje digitalne informacijske tehnologije (IT) u djetinjstvu i adolescenciji slabi razinu obrazovnog postignuća. Slijed je jednostavan: visoka razina digitalnog IT-a kada ste mladi, dovodi do ranijeg nastupa demencije kad ste stariji. Ideja je zapravo vrlo jednostavna i definitivno istinita - ustvrdio je Spitzer, žestoki kritičar korištenja računala tijekom učenja u vrtićima i školama.
Ne računalima u školi
Njegovi se stavovi zacijelo ne sviđaju ni našem, ali ni ostalim ministarstvima obrazovanja koja se zalažu za intenzivno uvođenje računala u škole. - Ne postoji nijedno istraživanje koje pokazuje da računala poboljšavaju učenje u vrtićima i školama! Zašto bi bilo tko želio investirati u to kad se iznova pokazuje da nije djelotvorno u učenju? - propituje Spitzer. Navodi kako je analiza podataka prikupljenih tijekom 10 godina u više od 50 zemalja u sklopu PISA testiranja (međunarodna su istraživanja procjena znanja i vještina petnaestogodišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a) pokazala da što više neka zemlja ulaže u računala, to učenici postižu slabije rezultate na tim testiranjima.
Da intenzivno “surfanje” po internetu ljude čini površnijim i slabije koncentriranim, zacijelo su primijetili mnogi od nas koji sate i sate provode uz ekrane računala. Manfred Spitzer pojasnio je razliku između čitanja knjiga i surfanja po internetu.
- Čitanje knjiga je visoko kreativan mentalni proces jer vas potiče na razmišljanje o onome što ste pročitali. Razmišljanje, baš kao i svaka mentalna aktivnost, mijenja mozak. Što više mislite, teže i dublje, to je bolje. ‘Surfanje’ je vrlo površna aktivnost, doslovno označava klizanje po površini, za razliku od ronjenja. U anglo-američkom svijetu sada postoji nova riječ za ‘čitanje’. Kaže se ‘duboko čitanje’, što podrazumijeva ne samo puko gledanje slova, često bez razmišljanja. Kada surfate mrežom, često to činite bez puno razmišljanja. A to ne vodi do učenja. Sve veći broj studija pokazuje da što dublje o nečemu razmišljate, više učite. Nadalje, veliki broj studija pokazuje da digitalni IT odvraća od razmišljanja - kazao je Spitzer.
Naveo je i primjere nekoliko studija koja potvrđuju njegove riječi. Tako je rad objavljen u časopisu Science 2012. godine pokazao da je manja vjerojatnost da ćemo kasnije zapamtiti neku informaciju koju nam je prezentirao Google nego informaciju koju smo saznali čitajući knjige, novine i časopise.
- Prije četiri godine objavljena je studija ‘The pen is mightier than the keyboard’ koja pokazuje kako tipkanje na laptopu tijekom predavanja vodi do slabijeg učenja nego kad na predavanju zapisujete olovkom na papiru. Nadalje, randomizirana kontrolirana studija na Vojnoj akademiji u Westpointu u SAD-u objavljenja 2017. godine pokazala je da laptopi i tableti uzrokuju 20-postotni pad u učenju - ispričao je Spitzer.
Bez procjene rizika i nuspojava
Zanimalo me postoje li i fiziološki dokazi da internet mijenja naš mozak. - Naravno: sve što radimo u našem umu, mijenja naš mozak. Ako učite kineski kao dijete, sinaptičke veze u jezičnim centrima u mozgu predstavljat će kineski. To jednostavno mora biti tako, s obzirom na ono što znamo. To je poput onoga što znamo o svemiru, gdje je mnoštvo zvijezda. Jesmo li dotakli ijednu od njih? Ne. Ali, iz onoga što znamo, možemo zaključiti. Dodirnuli smo Mjesec, štoviše hodali po njemu! I dotakli neke planete pomoću naših strojeva. Tako imamo neke ‘izravne dokaze’. Imamo li neke izravne dokaze u pogledu mentalnih reprezentacija? Da! Možemo li zaviriti u nečiji mozak i saznati koliko je vremena osoba provela na internetu? Ne još - ustvrdio je Spitzer.
Naposljetku, zanimalo me koji bi prema Spitzeru bio razborit način postupanja s novim medijima.
- Koji je razborit način postupanja s olovnim bojama, azbestom, radioaktivnošću ili automobilima? Sve navedene stvari su bile praktične pa su stoga i ušle u naše živote. Tek mnogo kasnije ljudi su spoznali da olovne boje mogu smanjiti IQ djece koja žive u sobama oslikanim tim bojama, za azbest je otkriveno da uzrokuje smrtonosnu bolest pluća, a pokazalo se i da radioaktivnost može uzrokovati rak. Jednostavno smo zabranili olovne boje i azbest, dok smo vožnju automobilima regulirali tako da ipak manje ljudi gine na cestama. I radioaktivni materijal je sada visoko reguliran - istaknuo je Spitzer. Zatim se osvrnuo na pametne telefone. - Oni su jako praktični, ali nismo učinili ništa što bi nas približilo ozbiljnoj procjeni njihovih rizika i nuspojava, a kamo li da se donese neka zakonska regulativa. Južna Koreja, koja je vodeći svjetski proizvođač pametnih telefona, ima 30 posto ovisnika o smartphonima te 95 posto slučajeva kratkovidnosti u populaciji mlađoj od 20 godina. No, prije nekoliko godina odlučila je implementirati zakonsku regulativu kako bi zaštitila sljedeću generaciju od najlošijih popratnih pojava pametnih telefona. Mi smo u Europi daleko od toga i još uvijek slabo znamo, zapravo mnogi ne žele znati, o ozbiljnim rizicima i nuspojavama pametnih telefona na fizičko mentalno zdravlje, obrazovanje i društvo. To je neodgovorno! Trenutačno uništavamo našu djecu za dobit najbogatijih tvrtki na Zemlji kao što Apple, Google, Microsoft, Amazon i Facebook. Moramo prestati to raditi, a ako ne, to će uništiti našu kulturu i društvo - zaključio je Spitzer.