Došlo je i taj trenutak. Dok globalna temperatura raste, a ljudi čine premalo da taj rast zaustave, sve je više znanstvenika koji ozbiljno raspravljaju o planu B za spas Zemlje. Tako je nedavno neprofitna organizacija Planetary Sunshade Institute iz Los Angelesa objavila izvještaj o izgradnji „planetarnog suncobrana” kojim bi se naš planet štitio iz svemira. - Naš opstanak kao civilizacije ovisi o sposobnosti da mudro i svjesno promijenimo način na koji djelujemo na naš planet – rekao je za za portal Space.com Martin Goodwin, klimatski aktivist i izvršni direktor Planetary Sunshade Institutea. Izgradnja „planetarnog suncobrana” jedna je od metoda borbe protiv globalnog zagrijavanja iz domene geoinženjeringa. Riječ je nizu metoda hotimičnog manipuliranja Zemljinom klimom kako bi se umanjila šteta izazvana emisijom stakleničkih plinova.
Ideja o „planetarnom suncobranu” nije nova. Još 1989. godine znanstvenik James Early iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Livermore u Kaliforniji predložio je „solarni štit u svemiru” između Zemlje i Sunca smješten blizu prve Lagrangeove točka (ili L1). Na tom se mjestu, na udaljenosti oko 1,5 milijuna kilometara od našeg planeta, gravitacijske sile Zemlje i Sunca međusobno poništavaju. Zatim je 2006. godine američki astronom Roger Angel sa Sveučilišta Arizona predložio „svemirski suncobran: njegova ideja je bila da se u L1 postavi 16.000 milijardi staklenih leća. Da bi se te leće postavile u orbitu, morali bismo sa Zemlje tijekom deset godina svakih pet minuta lansirati rakete. One bi zatim formirale jedan cilindrični oblak čiji bi promjer bio jednak promjeru Zemljinu ekvatoru. Angel smatra da bi taj cilindrični oblak težine oko 20 milijuna tona, blokirao dva posto Sunčeva zračenja usmjerenog prema Zemlji. - Koncept se zasniva na postojećim tehnologijama. Svemirski suncobran mogao bi biti razvijen i postavljen tijekom idućih 25 godina po cijeni od nekoliko tisuća milijardi dolara - ustvrdio je Angel prije 20 godina. Kasnije je od NASA-e dobio projekt kako bi razvijao ideju „svemirskog suncobrana”.
No, znanstvenici tvrde da nedavno objavljeni izvještaj Planetary Sunshade Institutea predstavlja dosad najdetaljniju analizu solarnog geoinženjeringa. Izvještaj, koji sažima studije konzorcija inženjera i klimatologa, uključujući stručnjake iz vodećih svemirskih agencija poput NASA-e, procjenjuje da bi izgradnja „planetarnog suncobrana” mogla postati izvediva već za 20 do 40 godina. Vremenski okvir ovisit će o brzini razvoja raketa za lansiranje teških tereta, sposobnih prenijeti milijune tona materijala u duboki svemir radi stvaranja tog suncobrana.
- Mnogi ljudi smatraju da je ta ideja ‘samo maštarija‘. No, pad troškova lansiranja u svemir učinio je tu zamisao ostvarivijom – rekla je za Nature Chantal Cappelletti, inženjerka svemirskih sustava na Sveučilištu u Nottinghamu koja je dio konzorcija inženjera i klimatologa Planetary Sunshade Institutea.
Izvještaj razmatra inženjerske zahtjeve i klimatske učinke šest „arhitektura“ koje bi se mogle koristiti za izgradnju masivnog suncobrana u svemiru koji bi bilo dovoljno velik da blokira oko jedan posto sunčevog zračenja koje dopire do Zemlje, što bi, prema klimatskim modelima, snizilo temperature za jedan Celzijev stupanj. Među tih šest arhitektura posebno se ističe lansiranje konstelacije satelita, tzv. heliogirusa, koji bi formirali suncobran.
Svaki heliogirus bio bi promjera 40 km, a za postizanje zahlađenja od jedan Celzijev stupanj bilo bi potrebno oko 5000 takvih satelita koji bi, leteći u formaciji, tvorili svojevrsni štit od Sunca. Za njihovu bi izgradnju bilo potrebno gotovo 70 milijuna tona materijala što je oko 1500 puta veća masa od ukupne mase svega što je dosad lansirano u svemir. Izgradnja takve konstelacije podrazumijevala bi lansiranje dijelova satelita sa Zemlje i njihovo sastavljanje u svemiru, uz korištenje materijala dobivenih s Mjeseca. Uvjeti slabe gravitacije na Mjesečevoj površini učinili bi lansiranja teških tereta učinkovitijima i jeftinijima.
Blokiranje sunčeve svjetlosti radi hlađenja planeta putem geoinženjeringa dugo je bilo kontroverzno i predmet ozbiljnih kritika. Najučinkovitija, ali i najkontroverznija jest ideja o ispuštanju sumpornog dioksida u stratosferu koju je 1974. godine prvi lansirao ruski znanstvenik Mihail Budiko. Rashladni učinak sumpornog dioksida, koji reflektira Sunčeve zrake u svemir, opaža se tijekom snažnih vulkanskih erupcija. Jedna od metoda geoinženjeringa je i gnojenje oceana željezom u čijoj osnovi jest zamisao da se potakne rast fitoplanktona koji bi apsorbirali ugljični dioksid iz atmosfere. Svakako najbenignija metoda jest bojenje zgrada i krovova u bijelo jer one reflektiraju Sunčeve zrake pa je zagrijavanje slabije pa rashladni uređaji troše manje energije za hlađenje.
No, solarni geoinženjering, u koji spada izgradnja „planetarnog suncobrana”, privlači sve više pozornosti istraživača s obzirom na to da ćemo uskoro premašiti granicu zagrijavanja od 1,5 Celzijevih u odnosu na predindustrijsko doba što je prvi cilj Pariškog klimatskog sporazuma donesenog 2015. godine.
- Ubrzavajuća klimatska kriza gura svijet prema solarnom geoinženjeringu – rekao je za Nature Morgan Goodwin. Jedan od pobornika slanja specijalnih satelita, koji bi Zemlju iz svemira štitili od sunčeva zračenja, je i najbogatiji čovjek na svijetu, kontroverzni poduzetnik Elon Musk. On je više nekoliko puta tvitao o toj temi, posljednji put u kolovozu, no nije poznato provodi li kompanija SpaceX istraživanja na području solarnog geonženjeringa
No, i bez Muska, solarni geoinženjering ima dosta protivnika. Oni smatraju da bi pristupi koji se temelje na djelovanju iz svemira mogli nositi jedinstvene rizike, uključujući onečišćenje uzrokovano tisućama lansiranja raketa. Kritičari, također, ističu da usmjeravanje pozornosti na geoinženjering odvraća od hitne potrebe za smanjenjem emisija stakleničkih plinova kako bi se odgovorilo na klimatske promjene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....