Njegovo je ime jedan od sinonima za pseudoznanost. Trofim Denisovič Lisenko (1898. - 1976.) bio je vodeći sovjetski biolog u Staljinovo doba, a neki autori na Zapadu smatraju da je možda ubio više ljudi nego ijedan znanstvenik u povijesti. Podrijetlom iz seljačke obitelji, Lisenko je do 13. godine bio nepismen, a iako bez formalnog akademskog obrazovanja, poslije se zaposlio u Poljoprivrednom institutu u Kijevu. Zatim je 1928. godine ustvrdio da je izmislio vernalizaciju (jarovizaciju), postupak kojim se ozima pšenica pretvara u jaru. No, on nije izmislio novu tehniku, nego se koristio starom metodom ruskih seljaka. Tvrdio je da će tako utrostručiti ili učetverostručiti prinose, što se, naravno, nije dogodilo, nego se Rusija suočila s velikom nestašicom hrane.
Unatoč tome, Trofim Lisenko čak je 40 godina slavljen kao veliki znanstvenik iz naroda te je bio na čelu Instituta za genetiku u Moskvi sve do 1965. godine. Neki od renomiranih sovjetskih znanstvenika, poput botaničara i genetičara Nikolaja Vavilova koji je utemeljio glasovitu botaničku stanicu u Pavlovsku u blizini Sankt Peterburga, kritizirali su Lisenka. Vavilov je čak pokušao uvjeriti Staljina u Lisenkove pogreške, ali ga je to koštalo života. Vavilov je uhićen 1940. i tri godine poslije umro je u zatvoru.
Najzloglasniji primjer zloporabe znanosti
- Trofim Denisovič Lisenko, samouki sovjetski uzgajivač bilja, zapravo je bio tek jedan u nizu ‘znanstvenika’ čiji je doprinos izgradnji staljinističkog SSSR-a bio javno slavljen, no zapamćen je kao najzloglasniji primjer zloupotrebe znanosti u političke svrhe te jedini ‘znanstvenik’ čija je teorija o nasljeđivanju, u ljeto 1948., političkim dekretom službeno proglašena važećom, a njoj suprotstavljena ‘formalna genetika’, temeljena na mendelizmu i genima, zabranjena - kaže dr. Vedran Duančić iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti u Zagrebu, jedan od pionira istraživanja Lisenkova učenja u Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Vedran Duančić
- No, oko Lisenka je stvoren i hladnoratovski mit koji je ipak preuveličavao broj žrtava i štetu za sovjetsku znanost i poljoprivredu: malo je njegovih protivnika završilo u gulagu ili smrtno stradalo, a i tada tek posredno zbog protivljenja Lisenku. Sovjetska je genetika uspjela preživjeti 1948. tako što su genetičari preusmjerili pozornost na istraživanje posljedica radijacije pod zaštitom kolega fizičara i Crvene armije. Na Zapadu je to dugo bilo nepoznato, pa se ‘nestanak’ sovjetskih genetičara drugačije interpretirao - dodao je Duančić.
Ističe kako su Lisenkove metode zahtijevale tako golema sredstva i radnu snagu, koja je u SSSR-u kronično nedostajala, da nikada nisu bile primijenjene u planiranim i željenim razmjerima. - No, sovjetskoj poljoprivredi nije trebao Lisenko da je upropasti: u jednoj od najvećih žitnica svijeta kontinuirano je vladala nestašica hrane. Suvremena istraživanja lisenkizma kao globalnog fenomena nadilaze pojednostavljenu viziju ‘dobre’ i ‘loše’ znanosti, iako je Lisenko nedvojbeno bio u krivu, te znanosti i politike kao nužno suprotstavljenih kategorija - ustvrdio je Duančić.
Što je lisenkizam?
- Lisenkizam, koji je u sovjetskom bloku poznatiji kao ‘mičurinizam’, po Ivanu V. Mičurinu, slavnom Lisenkovu prethodniku, set je raznovrsnih ideja koje je Lisenko kodificirao, ne nužno i osmislio, 1930-ih i 1940-ih. Prije svega, Lisenko je tvrdio da je izlažući pšenicu različitim vanjskim uvjetima, poput svjetla, temperature i vlage, uspio pretvoriti ozimu pšenicu u jaru i obrnuto, što je trebalo omogućiti znatno veće prinose i proširiti područja pogodna za uzgajanje žitarica u SSSR-u. Takvi eksperimenti nisu bili novost, ali Lisenko je otišao korak dalje i tvrdio da je uspio postići nasljeđivanje stečenih osobina, što je u suprotnosti s Darwinovom idejom prirodne selekcije - pojasnio je Duančić.
Naglasio je kako je Lisenkov utjecaj u Sovjetskom Savezu rastao jer je obećavao brze i praktične rezultate, a ne istraživanja koja su sama sebi svrha, što se uklapalo u staljinistički projekt. - Neki su ljudi prepoznali priliku i pomogli Lisenku da poveže svoje ideje s marksizmom i tako dodatno osnaži svoju poziciju, iako jedno s drugim nije imalo puno veze. Lisenkova pobjeda 1948. bila je rezultat unutarnjopolitičkih događaja u SSSR-u i početka hladnog rata, a ne ideološke podobnosti njegovih ideja.
Samo nekoliko mjeseci ranije činilo se da je Lisenko izgubio potporu partije, no vješto je mobilizirao samog Staljina. Lisenko je iskoristio Staljina za svoje potrebe, ali i Staljin njega te zato govorimo o lisenkizmu kao ‘resursu’ u političkim obračunima - naglasio je Duančić koji lisenkizam u socijalističkoj Jugoslaviji istražuje u sklopu projekta “Hrvatska znanstvena i filozofska baština: transferi i aproprijacije znanja od srednjeg vijeka do 20. stoljeća” što ga financira Hrvatska zaklada za znanost.
Kako se lisenkizam širio u Jugoslaviji?
- Lisenko u Jugoslaviji postaje poznat već 1945. godine. Do ljeta 1948. na Zapadu za njega zna mali broj stručnjaka, u SSSR-u nekoliko stotina znanstvenika izravno uključenih u debatu, a u Jugoslaviji deseci tisuća čitatelja popularno-znanstvenih časopisa i knjižica. No, njegova je doktrina proglašena službenom u SSSR-u mjesec dana nakon objave Rezolucije Informbiroa i samo nekoliko dana nakon 5. kongresa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), zbog čega je bilo pretpostavljano da lisenkista u Jugoslaviji nije bilo, što nije točno. KPJ se nije službeno izjašnjavala po pitanju Lisenkove doktrine, imali su važnijeg posla, tako da su jugoslavenski znanstvenici nagađali što Partija o tome misli i bili su vrlo svjesni političke osjetljivosti pitanja - ustvrdio je Vedran Duančić.
U Jugoslaviji lisenkizam nije bio nametnut političkim dekretom, pa ni zabranjen, nego je do sredine 1950-ih gubio potporu među studentima i mladim znanstvenicima, koji su prije bili glavni zagovornici, dok nije iščezao.
Tko su bili najpoznatiji lisenkisti u svijetu i kod nas?
- U socijalističkim je zemljama postojao cijeli niz prominentnih lisenkista, koji su kasnije uglavnom zaboravljeni. Na Zapadu je većina etabliranih znanstvenika njegove ideje javno odbacila, iako je nezanemariv broj ljudi smatrao da je Lisenko možda u pravu, ali da još nije podastro dostatne dokaze - kaže Duančić. Naglašava da su prominentni znanstvenici, članovi i simpatizeri zapadnoeuropskih komunističkih partija, koji su se protivili Lisenku, imali problem: kako se boriti protiv njegovih ideja, a pritom ne igrati na ruku antikomunističke histerije.
- U Jugoslaviji, neki su pretpostavljali da KPJ podupire Lisenkove ideje jer su one dijalektičko-materijalističke, što je partija nominalno podržavala. No, neki, poput prof. Mirka Korića, inzistirali su da je riječ o staljinističkoj devijaciji te da KPJ ne može podržavati lisenkizam. Milorad Piper, jedan od vodećih jugoslavenskih lisenkista, osmislio je u svjetskim razmjerima jedinstven odgovor: naglasio je opreku između staljinizma, koji je 1949. u Jugoslaviji postao “loš”, i lisenkizma, koji je bio “dobar”.
Piper je tvrdio da Staljin i kruti sovjetski birokratizam opstruiraju Lisenkovu doktrinu te je vjerovao da ona može “procvjetati” samo u novoj, poststaljinističkoj i istinski socijalističkoj Jugoslaviji. On je na fantastičan način iskoristio lisenkizam, taj paradigmatski primjer staljinističke znanosti, za obračun sa staljinističkim Sovjetskim Savezom - zaključio je Vedran Duančić.