POPULARNA ZNANOST

Slavenka Drakulić o novom hitu s Netflixa: ‘Publika plače zbog budućnosti koja je čeka...‘

David Attenborough postao je tvorac žanra popularizacije prirodoslovne znanosti. Za to je dobio mnoštvo nagrada i priznanja
Sir David Attenborough
 Cate Gillon/Getty Images

Sir David Attenborough snimio je novi dokumentarac "Život na našem planetu". Već i ovo je samo po sebi vijest. Dodajmo da se film prikazuje na Netflixu i da se prvi put oglasio na Instagramu, toliko mu je naime stalo da dopre do što više gledatelja.

Kad se negdje početkom 80-ih na našoj, tada još jugoslavenskoj televiziji, pojavila serija dokumentarnih filmova o prirodi Davida Attenborougha pod nazivom "Opstanak", ostali smo očarani, zapanjeni, oduševljeni. Sredovječni britanski spiker, urednik i prirodoslovac obilazio je kontinente s ciljem da gledateljima pokaže život u svoj njegovoj različitosti. S njim zajedno otkrivali smo neviđene vrste - tobolčare i pasance, biljke mesoždere ili čudne kreature iz morskih dubina.

U cijelom svijetu generacije su odrastale uz njegove dokumentarce iz ove serije, zatim su uslijedile "Život na zemlji", "Život biljaka" - sjećate li se ubrzanog rasta cvijeća? - pa "Život ptica", i "Život sisavaca" snimljen infrakamerom po noći. Zatim silazi pod zemlju i morsku površinu, snimajući još niz dokumentaraca. Nije bilo zabačenog kutka u koji ga nije odvela znatiželja prirodnjaka, niti čudnog, zaboravljenog ili neotkrivenog bića čiji život nije snimio. Inovativno snimljeni, bili su to prizori u slavu ljepote i raznolikosti prirode i radosti postojanja.

image
Daniel Berehulak/Getty Images

I tako smo upoznali i naučili voljeti zastrašujuće gorile i orangutane, kao i zelene žabice iz Amazone, koraljne grebene i grbave kitove, ptice, krtice, gusjenice čak i nesimpatične kukce poput bogomoljke. Bilo je to vrijeme kada su se, očito, mogli snimati takvi skupi filmovi, bilo je novca, televizija nije služila samo zabavi nego i poduci i gledanost tih dokumentaraca bila je ogromna. David Attenborough postao je tvorac žanra popularizacije prirodoslovne znanosti. Za to je dobio mnoštvo nagrada i priznanja, a k tome je oko 20 vrsta biljaka i životinja nazvano - po njemu.

Karakteristika njegova nastupa je jednostavnost, svako je biće ili pojavu mogao prikazati i objasniti razumljivo, ali ipak bez pojednostavljivanja. Bila je to popularna znanost u najboljem smislu te riječi. Zbog načina na koji je pričao o životinjama, približavajući kameru i družeći se s njima koliko je to god bilo moguće, imali smo osjećaj da smo i mi tamo s njim, negdje u džungli dok mu na glavu slijeću ptice, na dlanu mu se odmara leptir ili pored njega prolazi zmija. U njegovim je filmovima ključan njegov odnos prema prirodi, koji nije prijeteći, osvajački, ugrožavajući, već prijateljski. Gledatelje je osvajao znanjem i spontanošću, ponašanjem kao da je dio te prirode a ne pripadnik vrste koja na tu prirodu gleda kao nešto što treba pokoriti, osvojiti, iskoristiti i, napokon, uništiti.

Mala plava špekula

U novom filmu ima jedna scena koja možda najbolje predstavlja Attenborougha. Naime, kada je u prosincu 1968. lansiran Apollo, čovječanstvo je prvi put vidjelo planet na kojoj živimo. Bila je to, kaže on, mala plava špekula koja lebdi usamljena u svemiru. Pa ako bi ga trebalo predstaviti uz pomoć jedne riječi, slike ili izraza bila bi to upravo "usamljeni planet" jer sažima poetičnost njegovog poimanja našeg planeta kao doma za sve.

Desetljeća su prolazila i svaki je novi dokumentarac bio novi užitak. U međuvremenu, divljine je bivalo sve manje, ljudi sve više, a planet je postajao sve više negostoljubiv. Postalo je očito da živimo u doba dramatičnih i opasnih klimatskih promjena i da su na tisuće vrsta i oblika života već izumrle. Zbog toga je nedavno snimio film "Istrebljenje: činjenice" i održao niz govora o klimatskoj katastrofi s kojom smo suočeni.

U ovom novom filmu Attenborough, koji je napunio 93 godine, više ne putuje divljim prostranstvima. Sada je u Černobilu. Zašto? Što traži u mrtvom gradu, u mrtvom predjelu kojeg su prije 34 godine uništili ljudi? Upravo to, da izbliza prikaže posljedice uništenja. Zato dokumentarac počinje sablasnim prizorima napuštenog grada obraslog šumom, svjedočeći o nečem što smo učinili sami sebi. To je jedan od novijih primjera ljudske sposobnosti za destrukciju. Je li se ova nesreća dogodila slučajno ili je izazvana ljudskom greškom manje je važno.

U doba autorova djetinjstva, na primjer 1937., na zemlji je bilo 2,7 milijardi ljudi, a divlje prirode 66%. Malo kasnije 1954., broj ljudi je porastao na 3,5 milijardi, ali se prostor divlje prirode još nije smanjio. Danas, 2020., kada nas je 7,8 milijardi, površina divljine manja je za 20%. S njom, naravno, iščezavaju životinjske vrste. Kroz povijest zemlja je doživjela pet izumiranja vrsta, zadnji su bili dinosauri. Ovo što se odvija u posljednjim desetljećima je šesto izumiranje i nije uzrokovano meteorima nego klimatskom katastrofom. Što više film odmiče, postaje jasno da je dokumentiranje kome je posvetio život, preraslo u svjedočanstvo šestog izumiranja, ubrzanog nestanka na tisuće oblika života.

image
Keystone/Getty Images

A kad on nešto objašnjava gledatelj mu vjeruje, jer je iza njega cijeli život istraživanja i poznavanja prirodnih znanosti. Kako nas je desetljećima sigurnim nastupom vodio kroz uzbudljive trenutke otkrivanja novih svjetova, tako nas sada, jednostavno i bez patetike kako samo on to zna, Attenborough vodi kroz novi pejzaž otopljenja na Sjevernom polu, ogromnih poljoprivrednih nasada za industrijsku eksploataciju, preko prekomjernog izlovljavanja ribe i problema proizvodnje ne samo energije od fosilnih goriva, nego i mesa za prehranu.

Kad kaže da je u svom vijeku imao izuzetnu sreću vidjeti raznolikost života, možda ga nećete posve razumjeti - ali kada nam pokazuje što sve i kako nestaje, onda vam njegove riječi postaju posve jasne. Jer ono što će danas rođeni doživjeti u toku svog života je po svoj prilici sljedeće: džungla Amazone pretvorenu u savanu, otapanje Arktika, zatopljenje oceana i atmosferu topliju za 4 stupnja Celzijusa, što će velike dijelove zemlje učiniti nenastanjivim.

Naravno da se postavlja pitanje je li uništenje prirode nepovratno? Kako će i hoće li preživjeti i sama ljudska vrsta? Odgovor je jednostavan i uvjerljiv: to ovisi o održivom razvoju, čistoj energiji i vegetarijanstvu. Attenborough se ne upušta u to kako provesti ove mjere, jer to je drugo pitanje. Doduše, kritičari mu prigovaraju da se ne usudi govoriti o politici i kapitalizmu. Na primjer, prema nedavnom istraživanju Oxfama, koje u svojoj kritici navodi magazin Forbes (dok film naziva najvažnijim dokumentarcem godine), samo je stotinjak kompanija odgovorno za 71% globalne emisije CO2.

Ljudska pohlepa iza svega

Ali njegov film je tu da predoči dimenzije tog problema, iz njega prilično jasno proizlazi da je pokretač šestog izumiranja ljudska pohlepa i političko-ekonomski sistem koji je omogućava. Mogao bi mu se uputiti jedan drugi prigovor: Attenborough smatra da čovječanstvo još uvijek ima izbor, da se može odlučiti između prljave i čiste energije, za održivu poljoprivredu itd., a to ipak uključuje povjerenje u politiku, u moć demokracije koja se, zahvaljujući liderima poput Trumpa, Johnsona ili Orbána, sve više topi. Ipak, priroda se može regenerirati pod uvjetom da shvatimo kako se radi o našem opstanku i da joj to dopustimo. Na koncu, čovjek jest dio prirode, samo jedna vrsta koja također može izumrijeti.

image
Edward Miller/Getty Images

Kako bi to izgledalo najbolje predočavaju završne scene filma. Attenborough se vraća u Černobil, ali naizgled puste zgrade nipošto nisu puste nego pune života. Samo što ih više ne nastanjuju ljudi. Tamo gdje su živjeli ljudi sada obitavaju lisice i druge šumske životinje, nekadašnjim ulicama prolaze jeleni, ptice pjevaju u krošnjama izraslim na nekadašnjim trgovima. Život buja, ali bez ljudi. I to je kraj svjedočanstva ovog jedinstvenog istraživača, ujedno i poruka da će priroda preživjeti. Plavi planet će se i dalje vrtjeti u hladnom svemiru, samo što bez nas nitko više neće vidjeti da je usamljen.

Jedna mlada poznanica rekla mi je da film neće gledati, jer sve njene prijateljice koje su ga gledale kažu da su plakale. Ne treba biti psiholog da bismo shvatili kako se promjene koje bismo kao čovječanstvo trebali poduzeti, najvjerojatnije neće dogoditi. Njegova mlada publika plače nad samom sobom zbog budućnosti koja je čeka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 23:39