Svake godine više od 11 milijuna tona plastike završi u oceanima, procjena je Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP). Velik dio tog otpada ne ostaje na mjestu na kojem je dospio u more već ga morske struje prenose na velike udaljenosti, a na pojedinim područjima oceana postupno se nakuplja u goleme plutajuće nakupine poznate kao Garbage Patches.
One nastaju u velikim sustavima kružnih morskih struja, poznatima kao oceanski vrtlozi. Pokreću ih vjetrovi i Zemljina rotacija, a zbog njihova kretanja plutajući otpad postupno se skuplja u središnjim dijelovima vrtloga. Ondje se zadržava i gomila, ponekad godinama. Takvih je velikih područja pet: u sjevernom i južnom Tihom oceanu, sjevernom i južnom Atlantiku te Indijskom oceanu.
Iako se često zamišljaju kao golemi otoci smeća, Garbage Patches zapravo nisu nakupine po kojima se može hodati niti su uvijek vidljive s površine mora. Riječ je o velikim područjima u kojima je koncentracija otpada znatno veća nego u okolnim vodama. Velik dio otpada čine sitni komadići plastike i mikroplastika, često toliko mali da ih nije moguće vidjeti golim okom. Uz njih se ondje nalaze i veći predmeti, poput odbačenih ribarskih mreža, plastične ambalaže i drugih predmeta koje su ljudi bacili i koji su završili u moru.
Najveća i najpoznatija takva nakupina je Great Pacific Garbage Patch, smještena u sjevernom Tihom oceanu između Havaja i Kalifornije. Procjenjuje se da zauzima oko 1,6 milijuna četvornih kilometara, što je približno tri puta više od površine Francuske. U njoj se nalazi oko 79 tisuća tona plastike. Posebno zabrinjava to što velik dio otpada čine sitne čestice koje je vrlo teško ukloniti iz mora, ali i odbačena ribarska oprema koja predstavlja opasnost za morske životinje.
No, ta golema nakupina otpada možda ostavlja i neobičan trag koji se može vidjeti iz svemira. Područje Tihog oceana između Havaja i Kalifornije posljednjih dvadesetak godina postupno mijenja boju. Voda postaje sve intenzivnije plava i zelena, a znanstvenici smatraju da bi jedan od razloga moglo biti povećanje količine mikroplastike.
Na to upućuje istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta u Bergenu u Norveškoj, objavljeno u časopisu Communications Earth & Environment. Istraživači su analizirali satelitske snimke iz razdoblja od 2002. do 2022. godine i primijetili da se na području Great Pacific Garbage Patcha pojačavaju plave i zelene nijanse u usporedbi s okolnim morem. Zaključili su da bi to moglo biti zbog ogromne količine plastike.
Što je zapravo mikroplastika i koliko je opasna?
O čemu ovisi boja oceana?
Boja oceana nije slučajna. Ona ovisi o tome što se nalazi u vodi, od mikroskopskih organizama poput fitoplanktona do različitih čestica i otpada. Znanstvenici su dosad znali da plastika utječe na morski okoliš, ali nije bilo dovoljno istraživanja o tome može li promijeniti i način na koji more reflektira svjetlost.
Kako bi to ispitali, istraživači su usitnjavali plastični otpad i proučavali kako njegove sitne čestice reagiraju na svjetlost. Zatim su napravili računalne simulacije i pokušali utvrditi može li se promjena boje objasniti prirodnim čimbenicima, primjerice povećanjem količine ili promjenom vrste fitoplanktona. Međutim, kada su u modele uključili plastiku, znatno se povećala vjerojatnost pojave plavozelene nijanse kakva je zabilježena na satelitskim snimkama.
"Uspjeli smo utvrditi specifičan spektar svjetlosti, odnosno boju koju mikroplastika ima tendenciju stvarati", rekao je Shea Cheatham, jedan od autora istraživanja i doktorand na Sveučilištu u Bergenu.
Ipak, znanstvenici upozoravaju da još nisu dokazali kako je plastika jedini uzrok promjene boje mora. Za potvrdu svojih zaključaka morat će otići na samo područje i izravno izmjeriti količinu mikroplastike u vodi. To je zahtjevan i skup pothvat, ali rezultati bi mogli biti vrlo važni. Ako se pretpostavka potvrdi, satelitske snimke mogle bi pomoći u otkrivanju i praćenju mikroplastike na drugim područjima oceana.
Koliko je problem velik, pokazuje i činjenica da znanstvenici još uvijek ne znaju gdje završava velik dio plastike koja dospijeva u more. Procjenjuje se da u oceane svake godine uđe oko 11 (a neki kažu i do 13) milijuna tona plastike, ali na površini mora pronađeno je samo oko 250 tisuća tona. Taj se nesrazmjer naziva ‘paradoksom nestale plastike‘. Jedno od mogućih objašnjenja jest da se veći komadi plastike pod utjecajem sunca, valova i drugih čimbenika s vremenom raspadaju na sve sitnije čestice koje je teško pronaći i izmjeriti.
Mikroplastika pritom predstavlja ozbiljnu prijetnju morskim životinjama. One je mogu zamijeniti za hranu i progutati, a tako plastika ulazi u hranidbeni lanac. Pronađena je i u morskim plodovima koje ljudi konzumiraju. Osim toga, može prenositi štetne onečišćujuće tvari, a znanstvenici upozoravaju i na njezin mogući utjecaj na sposobnost oceana da prenosi i pohranjuje ugljik.
Praćenje plastike pomoću satelita i dronova posljednjih je godina znatno napredovalo, ali mikroplastiku je i dalje vrlo teško otkriti. Njezine su čestice toliko sitne da ih je teško razlikovati od prirodnih čestica i fitoplanktona. Upravo zato bi mogućnost prepoznavanja promjena u boji mora mogla biti važan korak u istraživanju onečišćenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....