U listopadu 1832. mladi prirodoslovac Charles Darwin oduševljeno je gledao stotine malih paukova kako viseći s kratkih svilenkastih niti lepršaju prema brodu HMS Beagle dok ovaj plovi prema Buenos Airesu.
Darwin je ocijenio kako su pauci preletjeli najmanje 100 kilometara prije nego su sustigli brod. I dok se divio njihovim zračnim vratolomijama, pitao se kako je uopće moguće da pauci prevale toliku udaljenost i tako dugo budu u zraku.
Neki znanstvenici kazali su da je vjerojatno vjetar ponio njihove svilenkaste niti, no drugi su vjerovali da su niti postale elektrostatički nabijene te tako omogućile paucima da zajašu na Zemljinom prirodnom električnom polju, piše Guardian.
U novoj studiji, znanstvenici sa Sveučilišta u Bristolu još su jednom odvagali tu teoriju i istražili jesu li elektrostatičke sile uključene u ono što poznavatelji paukova zovu 'baloniranje'. Nakon niza eksperimenata obavljenih na paukovima u Faradayevom kavezu, zaključili su da insekti doista lete na električnim poljima.
Kad pauk želi poletjeti, obično se popne na vrh neke biljke, ondje malo pričeka, okrene trbuh u zrak i brzo izbaci oko metar svilene niti. Kod nekih vrsta, insekti izbace i više niti koje se rašire poput ventilatora. U oba slučaja, pauk je u tren oka otprhnut u zrak.
Kako bi ulovila pauke za studiju, Erica Morley iz odjela za senzornu biofiziku u Bristolu, otišla je na obližnje polje i postavila zamke u obliku štapića s okrenutim bocama na krajevima. Potom je u laboratoriju jednog po jednog pauka ubacila u prozirnu polikarbonatnu kutiju u sobi koja je imitirala Faradayev kavez, što znači da je bila izolirana od atmosferskog električnog polja.
Morley je u kutijama s paukovima kreirala električno polje kakvo se nalazi u prirodi. Za vedroga dana, snaga Zemljinog električnog polja može biti i do 120 volti po metru, no tijekom oluja zna biti i deset puta jača.
Kad je električno polje bilo isključeno, Morley je ustanovila da su pauci u nekoliko navrata bezuspješno pokušali poletjeti s vrha kartonske trake koju je postavila u sredinu kutije. No kad je polje bilo uključeno, pauci su doista poletjeli. Jednom kad su bili u zraku, njihova visina se mogla kontrolirati.
'Nakon što su uzletjeli, mogli ste isključiti električno polje i gledati ih kako padaju te ga onda ponovno uključiti i gledati ih kako se ponovno uspinju', objasnila je Morley.
U daljnjim eksperimentima, Morley i Daniel Robert, koji proučava kako organizmi osjećaju svoju okolinu, pomoću lasera su otkrili kako se dlačice na paukovim nogama miču u prisutnosti električnog polja te tako pomažu insektima da polje otkriju.
Ova saznanja, objavljena u časopisu Current Biology, sugeriraju da je pri 'baloniranju' zračna struja vrlo važna, no paukovi iskorištavaju i električno polje.
Znanstvenici su, slijedeći Darwinovo proučavanje paukova na brodu HMS Beagle, ustanovili da pauci tako mogu preletjeti stotine kilometara. Osim toga, mogu postići i nevjerojatne visine.
1939. godine P.A. Glick, entomolog pri američkom Zavodu za poljoprivredu, objavio je rad o kretanju insekata, paukova i gnjida te ustvrdio da se mogu popeti na visinu i od nekoliko kilometara. Osim što lete po zraku, insekti klize, pa čak i jedre i po vodi.
I dok je Darwin za prelazak pauka na HMS Beagle rekao da je 'neobjašnjiv', sada se zna da 'baloniranje' uvelike pomaže razmnožavanju insekata.
'Vrećice s paukovim jajašcima mogu sadržavati i njih nekoliko stotina, a kako su pauci kanibali, vjerojatno je pametno raspršiti se odmah nakon izlijeganja. To možda i nije tako nesmotreno kako nam se na početku činilo', rekla je Morley.