StoryEditor
LUDI PSEUDOZNANSTVENICI

STALJINOV ŠARLATAN RADIO JE NA HIBRIDU ČOVJEKA I MAJMUNA Ilja Ivanov našao je pet dragovoljki koje su pristale da ih oplodi spermom čimpanzi

Utvrda stoji pred nama. Ta utvrda se zove znanost, sa svojim brojnim područjima znanja. Moramo iskoristiti ovu utvrdu po svaku cijenu, obratio se 1927. godine mladim sovjetskim komunistima njihov vođa Josif Visarionovič Staljin.

“Mi smo 50 ili 100 godina iza razvijenih zemalja. Moramo smanjiti taj jaz u idućih deset godina. Ili ćemo to učiniti, ili će nas slomiti - urlao je Staljin četiri godine poslije. Do njegove smrti 5. ožujka 1953. Sovjetski Savez stvorio je najveći znanstveni establishment u povijesti. To je, među ostalim, rezultiralo lansiranjem prvog satelita, Sputnika, 1957., te slanjem prvog čovjeka u svemir, kozmonauta Jurija Gagarina 1961., piše britanski znanstveni pisac Simon Ings u svojoj knjizi “Staljin i znanstvenici: Povijest trijumfa i tragedije 1905. - 1953.” (Stalin and the Scientists: A History of Triumph and Tragedy 1905 - 1953). Ta nedavno objavljena knjiga dobila je sjajne ocjene čitatelja, kritičara i povjesničara, koji je smatraju najsveobuhvatnijim djelom o sovjetskoj znanosti u prvoj polovici 20. stoljeća.

Glad, ratovi, široko rasprostranjeni alkoholizam, epidemije i očekivani životni vijek od jedva 30 godina: to je bila slika carske Rusije uoči Oktobarske revolucije. Kako bi riješili te probleme, modernizirali Rusiju i vratili joj status velike sile, boljševicima je trebala pomoć znanosti. “Komunizam se ne može izgraditi bez fonda znanja, tehnologije i kulture, ali oni su u vlasništvu buržujskih specijalista. Većina među njima ne odobrava sovjetski režim, ali bez njih ne možemo graditi komunizam”, govorio je Lenjin.

Znanost kao saveznik

Njegov nasljednik Staljin prigrlio je znanost kao saveznika. Staljina su nazivali “korifejem znanosti” i “velikim znanstvenikom”, a on je, pak, utemeljio i znanstvenu nagradu pod svojim imenom. Staljin je, što je tipično za to doba, vjerovao u nasljeđivanje stečenih osobina. Jedna od njegovih opsesija bili su limuni koje je uzgajao u svojoj dači u blizini Moskve. Poticao je njihov uzgoj ne samo u rodnoj Gruziji gdje su dobro uspijevali, nego i na Krimu gdje su oštre zime u pravilu uništavale nasade. No, Staljinov je san bio uzgajati limune na arktičkom krugu, a takve sumanute ideje hranili su i neki pseudoznanstvenici oko njega, među kojima je vjerojatno najozloglašeniji bio Trofim Denisovič Lisenko. Ambiciozni praktičar koji je “radio za opće dobro”, Lisenko je bio vodeći biolog u Staljinovo doba, iako nije imao formalno znanstveno obrazovanje. Podrijetlom iz ukrajinske seljačke obitelji, Lisenko se zaposlio u Poljoprivrednom institutu u Kijevu, da bi 1928. objavio kako je izmislio vernalizaciju (jarovizaciju), postupak kojim se ubrzava razvoj biljke i omogućava sjetva ozimih kultura u proljeće. No, on nije izmislio novu tehniku, nego se koristio starom metodom ruskih seljaka. Tvrdio je da će tako utrostručiti ili učetverostručiti prinose, ali to se nije dogodilo: tijekom velike gladi u SSSR-u 1946. i 1947. umrlo je dva milijuna ljudi.

Evolucijska hereza

Lisenko je također odbacio Mendelove zakone nasljeđivanja te tvrdio da se stečene karakteristike mogu naslijediti već u idućoj generaciji. Ovakva evolucijska hereza i danas se naziva lisenkizam. Zanimljivo je da je Trofim Lisenko čak 40 godina slavljen kao veliki znanstvenik iz naroda i bio je na čelu Instituta za genetiku u Moskvi sve do 1965. Neki od renomiranih sovjetskih znanstvenika, poput botaničara i genetičara Nikolaja Vavilova koji je utemeljio glasovitu botaničku stanicu u Pavlovsku u blizini Sankt Peterburga (tada Lenjingrad), kritizirali su Lisenka. Vavilov je čak pokušao uvjeriti Staljina u Lisenkove pogreške, ali ga je to koštalo života. Uhićen je 1940. i tri godine poslije umro je u zatvoru.

Tragičnu sudbinu Nikolaja Vavilova doživjeli su mnogi ozbiljni znanstvenici čije su otpuštanje, tamničenje i ubojstva organizirali Staljin i njegovi najbliži suradnici. Znanstvenici, stručnjaci, umjetnici, kulturni djelatnici, ali i radnici i seljaci, ukratko svi nepodobni građani Sovjetskog Saveza, postali su žrtve velike čistke tijekom koje je od 1936. do 1938. uhićeno osam milijuna ljudi, od kojih je milijun ubijeno.

U knjizi “Staljin i znanstvenici” Simon Ings opisao je niz tragičnih sudbina sovjetskih znanstvenika, ali iznio i bizarne priče o opasnim šarlatanima poput Lisenka. Njih, nažalost, nije manjkalo. Jedan od najživopisnijih likova bio je Ilja Ivanov koji je još u carskoj Rusiji bio poznat po svojim pionirskim eksperimentima umjetne oplodnje kod životinja, posebice konja. Kao osoba koja je uživala naklonost carske obitelji, Ivanov je nakon Oktobarske revolucije stekao povjerenje boljševičkih vlasti svojim programom stvaranja hibridnih životinja.

Vrhunac njegova tajnog programa bila je ideja o stvaranju hibrida ljudi i majmuna zbog čega se 1926. u tajnosti uputio u Gvineju koja je tada bila francuska kolonija. Na putu je zastao u Parizu gdje je dobio podršku direktora slavnog Pasteurova instituta. Upoznao je i ruskog emigranta Sergea Voronoffa koji je 1920. u Francuskoj transplantirao majmunske testise starijem muškarcu ne bi li ga tako pomladio.

Voronoffova operacija završila je fijaskom baš kao i Ivanovljev pokušaj križanja ljudi i čimpanzi. Nakon neuspjelih pokušaja da ženke čimpanzi oplodi ljudskom spermom Ivanov je odlučio okrenuti eksperiment naglavačke. Namjeravao je nekoliko lokalnih žena u blizini centra za primate Kindia oploditi spermom čimpanzi, ali za to nije dobio dozvolu francuskog namjesnika u Gvineji. Stoga je preuzeo 20 čimpanzi iz Gvineje te otputovao u sovjetsku republiku Abhaziju gdje je našao pet dragovoljki za eksperiment. No, pokazalo se da nijedna od čimpanzi nije spolno zrela pa se naposljetku Ivanov odlučio za orangutana Tarzana. Ali, u zadnji čas Tarzan je uginuo zbog izljeva krvi u mozak. Ivanov nije gubio nadu, nego je naručio novu pošiljku primata, ali je nije dočekao jer je kao žrtva čistki 1930. prognan u Kazahstan. Pušten je nakon godinu dana, ali je ubrzo umro.

Podjednako bizaran lik u Ingsovoj knjizi jest i bjeloruski znanstvenik Aleksandar Bogdanov, pravim imenom Aleksandar Malinovski, koji je bio jedan od osnivača boljševičkog pokreta i Lenjinov suparnik. No, s vremenom je izgubio interes za politiku te se okrenuo pisanju i pseudomedicini. U svom znanstveno-fantastičnom romanu “Crvena zvijezda i inženjer Menni” opisao je razmjenu krvi među stanovnicima Marsa, koja im produljuje život i jača seksualnost.

Vječna mladost

Bogdanov je smatrao da će uz pomoć transfuzije krvi ostati vječno mlad te je čak uspio uvjeriti Staljina da 1925. osnuje Institut za transfuziju krvi u Moskvi. Bogdanovu je povjeren i Lenjinov mozak, s nadom oživljavanja preminuloga sovjetskog vođe. Nakon 11 transfuzija Aleksandar Bogdanov je izjavio da mu se vid poboljšao i da je njegovo gubljenje kose zaustavljeno. Međutim, umro je 1928. godine kada je primio krv studenta koji je imao malariju i tuberkulozu. Ipak, ni danas se ne zna je li umro od zaražene krvi ili zbog pogrešne krvne grupe. Iako slavljen kao veliki Staljinov znanstvenik, Bogdanov nikada nije objavio neki znanstveni rad koji bi recenzirali stručnjaci. Pisao je isključivo pseudoznanstvene pamflete koje je sovjetski tisak propagandistički širio.

Među Staljinovim znanstvenim šarlatanima istaknuto je mjesto imala i jedna žena. Olga Borisovna Lepešinska (ne treba je miješati s omiljenom Staljinovom balerinom Olgom Vasiljevnom Lepešinskom) bila je biologinja i osobna prijateljica Vladimira Iljiča Lenjina i njegove žene Nadežde Krupskaje. Bila je sudionica Oktobarske revolucije, a na osobnoj razini je slovila kao šarmantna osoba koja se borila protiv antisemitizma te posvetila život problemima siročadi. No, kao znanstvenica, Lepešinska je bila prava katastrofa. Jedna od njezinih, u sovjetskoj javnosti popularnih, teorija bila je da kupke od sode pomlađuju starije osobe, što je dovelo do nestanka sode bikarbone u Moskvi. U starijoj dobi Lepešinska je iznijela mističnu teoriju o “vitalnoj supstanci” i tvrdila da je snimila žive stanice kako se formiraju iz nežive tvari. Sve je to bila izmišljotina, ali je njezino navodno otkriće oduševilo Lisenka koji joj je dodijelio Staljinovu nagradu. Olga Lepešinska desetljećima je drmala sovjetskom znanošću: umrla je sa 92 godine, a još u kasnim 80-ima redovito je odlazila u laboratorij.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 21:10