Lady Gaga, Emma Stone, Oprah Winfrey, Adele, princ Harry, Hugh Grant, Leonardo di Caprio... To su samo neke od svjetski poznatih osoba koje su javno progovorile o svojoj borbi s anksioznošću. Iako se javila davno u evoluciji čovjeka, anksioznost se posebno veže uz današnje doba i predmet je istraživanja brojnih znanstvenika.
Popularnoznanstveni časopis New Scientist nedavno je objavio specijalni serijal tekstova o anksioznosti koje prenosimo u Zoomu s osvrtom naše znanstvenice prof. Nataše Jokić-Begić na rast anksioznih poremećaja kod djece u Hrvatskoj.
Što je anksioznost i zašto se javlja?
Anksioznost je osjećaj straha ili nelagode koji je često popraćen fizičkim simptomima, poput znojenja ili ubrzanog rada srca. Tjeskoba može biti normalan odgovor na stresne situacije, no kada se ta emocija pretjerano aktivira, postaje je teško kontrolirati ili se javlja bez specifičnog uzroka, pa može biti simptom anksioznog poremećaja.
To uključuje različita stanja, kao što su fobije, socijalni anksiozni poremećaj i generalizirani anksiozni poremećaj, a njihov učinak na život osobe može biti iscrpljujući. Smatra se da oko četiri posto ljudi u svijetu ima anksiozni poremećaj, a do jedne trećine imat će ga u nekom trenutku svog života.
Što se događa u mozgu kad smo anksiozni?
Znanstvenici to još ne znaju točno objasniti. No, u središtu istraživanja je amigdala, struktura veličine badema u mozgu odgovorna za sjećanja povezana sa strahom i uključena u otkrivanje opasnosti. - Kada uhvati potencijalnu vanjsku prijetnju, amigdala šalje signale prefrontalnom korteksu, regiji u prednjem dijelu mozga koja se bavi složenim funkcijama poput emocionalne regulacije.
Zatim se uključuju dva dijela ove regije: ili dorzomedijalni prefrontalni korteks govori amigdali da obrati pozornost na te signale ili ih ventromedijalni prefrontalni korteks prigušuje. Mislimo da kod anksioznog poremećaja, ovaj inače koristan proces pođe po zlu, tako da osjećate tjeskobu u neprikladno vrijeme ili preintenzivno - rekao je za New Scientist prof. Oliver Robinson s University Collegea u Londonu.
Kako se razvila anksioznost?
Uvriježena je ideja da se anksioznost razvila tijekom evolucije jer nam je pomogla da pazimo na opasnosti, posebice da izbjegnemo predatore. Budući da su drevni preci bili zabrinuti zbog mogućnosti susreta s tigrom ili lavom, prilagodili su svoje ponašanje kako bi povećali svoje šanse za preživljavanje i dobivanje potomstva. Ovo sugerira da tjeskobu mogu osjećati i životinje.
Smatra se da miševi, čimpanze, psi i konji, među ostalima, pokazuju ponašanja povezana s anksioznošću. No, postoji drugi aspekt evolucije anksioznosti kod ljudi: socijalna anksioznost koja se razvila dok su naši preci živjeli u društvenim strukturama s jasnom hijerarhijom dominacije među članovima. Da bi preživjeli u ovakvom natjecateljskom okruženju, socijalno anksiozni pojedinci bili su u stanju bolje otkriti prijetnje nasiljem ili radnje koje bi ih mogle koštati gubitka vlastitog statusa u hijerarhiji.
Je li anksioznost u porastu?
Razine tjeskobe porasle su na početku pandemije, pa je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvijestila o porastu anksioznih poremećaja 2020. godine od 25,6 posto zbog uvođenja lockdowna i drugih ograničenja tijekom kojih su ljudi su se borili s nepoznatim virusom, ali i njegovim utjecajem na njihove živote. No, razina anksioznosti u nekim zemljama počela je rasti i prije pandemije. Jedno istraživanje, temeljeno na podacima za 2019. godinu, proučavalo je raširenost anksioznih poremećaja u 204 zemlje.
Utvrđeno je da Portugal ima najveću stopu, 8671 slučaj anksioznih poremećaja na 100.000 ljudi, a slijede ga Brazil, Iran i Novi Zeland. Europa i Amerika bile su regije s najvišim stopama, a Afrika i Azija imale su najniže stope anksioznosti. Studija sugerira da bi ova povećana učestalost u razvijenim zemljama mogla biti posljedica niza različitih čimbenika, poput prehrane, niže razine tjelesne aktivnosti i više individualističke kulture.
Je li anksioznost kod djece u porastu?
Istraživanja pokazuju da se više djece danas osjeća tjeskobno nego prije nekoliko godina, a spektar objašnjenja je kompleksan: od posljedica pandemije koronavirusa do uloge društvenih medija.
- I kod nas se primjećuje rast smetnji kod djece. Statistike pokazuju da je 2022. godine u odnosu na 2019. u našim bolnicama i savjetovalištima bilo između 17 i 27 posto povećanja hospitalizacija i pregleda. To se 2023. malo smirilo, ali je i dalje 15 posto veća razina nego 2019. godine - rekla je psihologinja i psihoterapeutkinja dr. Nataša Jokić-Begić, redovita profesorica u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. - Vidimo sve ozbiljnije kliničke slike kod djece.
Anksioznost je sigurno na prvom mjestu, no način na koji djeca rješavaju anksioznost je drukčiji nego prije. Vrlo se često događa samoozljeđivanje. No, bilježe se različite i vrste strahova i fobija, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dakle sve što ide iz toga iz toga anksioznog, ali i depresivnog spektra - dodala je prof. Jokić-Begić.
Zašto je anksioznost kod djece u porastu?
- Djeca već od kraja 1990-ih žive u tzv. kulturi straha, u kojoj se svijet i ljudi prikazuju kao izrazito opasni. Kad imaš doživljaj da živiš na tako opasnom mjestu, onda je, naravno, anksioznost normalna i logična reakcija. Jer anksioznost je evolucijski ugrađena u nas kao reakcija na opasne okolnosti.
Do početka rata u Ukrajini 2022. godine živjeli smo u svijetu koji je bio relativno neopasan, a doživljaj kod djece je bio da je opasan. No, od 2022. godine svijet je zaista postao opasan u smislu nagađanja hoće li početi Treći svjetski rat, hoće li se pojaviti neki novi virus, što će biti s našim planetom itd. - rekla je prof. Jokić Begić.
Ističe kako se ni budućnost ne prikazuje dobrom, pa se taj doživljaj opasnosti kod djece amplificira.
- Jedno istraživanje Instituta za društvena istraživanja 2022. godine pokazuje da većina učenika petog razreda ima izraziti strah od rata, što mi odrasli zanemarujemo. Mislim da kao društvo moramo biti osjetljivi na to da je 21. stoljeće daleko kompleksnije za odrastanje nego što je bilo 20. stoljeće.
Kad se tome dodaju društvene mreže, stalni osjećaj djece da nisu dovoljno dobra jer je uvijek netko ljepši ili bolji na Instagramu, onda je jasno da je riječ o kompliciranom vremenu.
Kao što je 20. stoljeće bilo plodno tlo za razvoj zaraznih bolesti, pa se to, kad su se počele prati ruke i primjenjivati masovno cijepljenje, iskorijenilo. Stoga u ovom kompliciranom vremenu moramo pomagati djeci i doživljaje budućnosti ocrtavati u pozitivnijijem ozračju nego sada - zaključila je prof. Jokić-Begić.