Jesu li svi osnovni geni nastali u pradavnom trenutku na početku evolucijskog vremena, i jesu li onda ti početni geni miješanjem i kopiranjem kasnije stvarali sve ostale gene?
U zadnja tri desetljeća u genetici prevladava mišljenje da je kopiranje već postojećih gena glavni, ako ne i jedini, način nastanka novih gena. Međutim dr. Tomislav Domazet-Lošo s Instituta Ruđer Bošković i prof. Diethard Tautz s Max Planck Instituta za evolucijsku biologiju u svom novom istraživanju pokazuju, da osim kopiranja, važnu ulogu u evoluciji genoma ima i spontano (de novo) stvaranje potpuno novih gena.
Za te gene bez podrijetla (eng. orphan genes) koji igraju važnu ulogu u embrionalnom razvoju i u interakcijama organizama s okolišem autori pokazuju da mogu nastati bilo kada tijekom evolucije, što uključuje i sadašnje organizme na Zemlji.
Kroz sintezu rezultata u genetici u zadnjih desetak godina, kao i na osnovi vlastitih istraživanja, autori u preglednom radu The evolutionary origin of orphan genes, objavljenom u Nature Reviews Genetics (IF=32,7) pokazuju da je de novo nastanak gena iz nekodirajućih dijelova genoma važan evolucijski mehanizam. Prema autorima spontana generacija novih gena, koji imaju potpuno jedinstvene sekvence , predstavlja mehanizam koji djeluje tijekom svih evolucijskih epoha i nije svojstven samo ranom nastanku života na zemlji prije otprilike 3,5 milijarde godina.
Prema procjenama navedenim u radu upravo evolucijski mlađi događaji, kao što je na primjer razdvajanje primata u zadnjih desetak milijuna godina, obiluju genima nastalim kroz proces spontane generacije. Isto tako izgleda da su velike i starije evolucijske radijacije biljnih i životinjskih organizama bile popraćene masivnim zadržavanjem de novo stvorenih gena. Ideje i sinteza izloženi u ovom radu otvaraju prostor za preispitivanje osnovnih teorijskih postavki u biologiji kao što je koncept homologije ili pitanje nastanaka novih proteinskih struktura.
Svojim radom molekularni genetičar, dr. Tomislav Domazet-Lošo, dobitnik brojnih nagrada i priznanja, već par godina plijeni interes medija i znanstvene zajednice. Nakon otkrića Teorije genomske filostratigrafije (2007.), objavljene u uglednom znanstvenom časopisu Trends in Genetics, 2008. godine je odjeknula vijest o otkriću da su genetske bolesti kod čovjeka pradavno evolucijsko nasljeđe.
Naime, dr. Domazet-Lošo i prof. Diethard Tautz pokazali su da većinu organizma na zemlji najvjerojatnije pogađaju slične genetske bolesti. Rad je objavljen u časopisu Molecular Biology and Evolution i popraćen u prestižnom časopisu New Scientist, a kao izuzetno zanimljiv predstavljen je i u časopisu The Economist.
Dr. Domazet-Lošo razvio je 2010. godine i novu mjeru u evolucijskoj genetici koju je nazvao indeks starosti transkriptoma. Koristeći ovu svoju inovativnu metodu pokazao je da se u embriogenezi zrcali cjelokupna evolucijska povijest i tako završio na naslovnici Naturea, vodećeg znanstvenog časopisa u svijetu.