TKO JE POBIJEDIO?

SEDAM UGLEDNIH KRITIČARA ZA JUTARNJI IZABRALO FILMOVE DESETLJEĆA Među deset najboljih nije niti jedan dobitnik Oscara

    AUTOR:
    • Jutarnji list

  • OBJAVLJENO:
  • 12.01.2020. u 20:58

'Ne gledaj mi u pijat' (lijevo) i 'Boyhood' (desno)

 

Često je ponavljana teza kako film nakon 80-ih godina teško uspostavlja kanon. U klasičnoj kinematografiji taj je kanon jasan i uglavnom se “zna” da ga čine režiseri kao što su Hitchcock, Kurosawa ili Fellini. No, od 80-ih naovamo sve se teže dogovoriti što su “vječne” filmske vrijednosti.

Da je tako, potvrđuje i naša decenijska anketa. Zamolili su sedam kritičara iz Hrvatske i susjedstva da nam navedu deset najboljih filmova koji su obilježili ovu dekadu. Rezultati koji su pred nama pokazuju da se na listama našlo čak 55 filmova. Samo njih 11 našlo se na barem dvije liste, a samo su četiri filma spomenuta triput: “Odrastanje/Boyhood” Richarda Linklatera, “Pobješnjeli Max - Divlja cesta” Georgea Millera, “Elle” Paula Verhoevena te “Aferim!” Rumunja Radua Judea - film koji se našao na tri liste, no relativno nisko, pa je stoga u anketi zauzeo tek deseto mjesto.

Prema sudu našeg anketnog tijela, film desetljeća u svijetu je “Boyhood”, obiteljska kronika koju je režiser Richard Linklater snimio tijekom 15 godina s istim malim timom glumaca. Nijednom od nas sedam “Odrastanje” nije bilo prvi izbor, ali je film triput bio među prva četiri.

Drugo mjesto zauzeo je jedan dokumentarni film - “Čin ubijanja/Act of Killing” danske produkcije, američkog redatelja Joshue Oppenheimera. Riječ je o filmu koji se metodom poticajnog dokumentarca bavi masovnim ubijanjima u građanskom ratu u Indoneziji. Visoki plasman ovog filma nije iznenađenje: pred nekoliko godina, u sličnoj anketi Sight & Sounda Oppenheimerov je film proglašen najboljim dokumentarcem 21. stoljeća.

Drugo mjesto s “Act of Killing” dijeli triler “Dva lica zakona” Craiga S. Zahlera koji je najfriškiji film na listi - u kinima je igrao u proljeće. Iza Zahlera također su dva žanrovska filma - “Mad Max: Fury Road” Georgea Millera, te psihološki triler “Elle” Paula Verhoevena. Nakon njih dva predstavnika klasičnog art filma: Nuri Bilge Ceylan (“Bilo jednom u Anadoliji”, šesti) i Bela Tarr (“Torinski konj, sedmi).

Nije zgorega uočiti ni ovo: među prvih deset nema ni jednog dobitnika Oscara, i ni jednog pobjednika tri najveća svjetska festivala.

Svijet

Top 5

1. Odrastanje 24

2. Čin smaknuća 19

    Dva lica zakona 19

4. Pobješnjeli Max - Divlja cesta 14

    Elle 14

Rezutat je dobiven bodovanjem prema kojem je prvi film na listi dobio 10, a posljednji, deseti, jedan bod.

 

Piše Marko Njegić

1. Adelin život (La Vie d’Adèle)

 

Abdellatif Kechiche, 2013., Francuska

Dekada je dala nekoliko iznimnih filmova o ljubavi u kojima ljubav nema spol (“Call Me By Your Name”, “Carol”). Međutim, nijedan nije bio tako perfekcionistički filmičan i dokumentaristički životan kao ova rapsodija emocija. U “Adelin život”, veliki festivalski film koji se ne stidi osjećaja, bilo se lako zaljubiti na prvi i svaki idući pogled. Kechiche je napravio psiho-fizički striptiz jedne romanse u krupnom planu i snimio ultimativni ljubavni film i film o ljubavi. Film koji se gleda, ljubi i živi. “Adele” je život. Život je “Adele”.

 

2. Odrastanje (Boyhood)

Richard Linklater, 2014., SAD

Jedinstveno dostignuće: Linklater je pospremio 12 godina života u dva sata i 45 minuta filma, načinivši da izgleda kao da protječe u realnom vremenu. “Boyhood” je prolaskom godina i filmskih minuta oslikao intiman svijet protagonista, ali i cijeli svijet oko njega.

 

3. Bilo jednom u Anadoliji

Nuri Bilge Ceylan, 2011., Turska

Žanrovski proceduralni triler o potrazi za tijelom zakopanog mrtvaca u mitskim bespućima Anatolije Ceylan je transformirao u kontemplativnu filozofsku potragu za smislom života i misterijom ljudskog uma, iskopavajući usput sve ono što nas čini ljudima.

 

4. Ona (Her)

Spike Jonze, 2013., SAD

Futuristička romansa objedinjuje usamljenost i otuđenje izgubljeno u prijevodu digitalne ere iz sjajnih filmova “Društvena mreža”, “Oslo, 31. kolovoza”, “Sramota”, “Locke”... “Her” odlazi dalje i sve to prenosi u 2020-e, desetljeće mogućeg otjelotvorenja Jonzeove vizije.

 

5. Izvrnuto obrnuto (Inside Out)

Pete Docter, 2015., SAD

Ljudski/dječji um je hollywoodska tvornica snova u najboljem i najinteligentnijem animiranom filmu dekade i šire, “rollercoasteru” ideja i emocija. Pixarov crtić je istovremeno “dječje” maštovit, a “odraslo” promišljen. Možda i (izvrnuto) obrnuto.

 

6. Blade Runner 2049

Denis Villeneuve, 2017., SAD

SF je žanr dao nekoliko sjajnih filmova (“Dolazak”, “Ex Machina”, “Uništenje”, “Ispod kože”), ali dostojan nastavak “Istrebljivača”, vrijedan 35-godišnjeg čekanja, lako bi mogao biti najsjajniji u nizu. Ili bar naj(is)trajniji, baš poput prethodnika. Do “2049” i dalje.

 

7. Pobješnjeli Max: Divlja cesta

 George Miller, 2015., Australija, SAD

I akcijski žanr je iznjedrio nisku izvrsnih filmova (npr. “Racija 1&2”). No, četvrti “Pobješnjeli Max” je njegova definicija. Utjelovljenje žilave akcije, akcijske koreografije i geografije, te vizualne poezije s podtekstom. Žanrovska abeceda dekade.

 

8. Sveti motori

Leos Carax, 2012., Francuska, Njemačka

“Mulholland Drive” se probudio iz sna u kinu 2010-ih u ovoj “lychovskoj” egzaminaciji glume i filma kao takvog na razmeđi zbilje i kinematografije, tj. filmaša i publike. Carax pretvara gledatelja u ono što gleda na ekranu i ono što njega gleda s ekrana. Film.

 

9. Noćne kronike (Nightcrawler)

Dan Gilroy, 2014., SAD

Prije Jokera postojao je Louis Bloom (Jake Gyllenhaal), antagonist “Nightcrawlera”, filma koji je lik i djelo “Taxi Drivera” metafilmski prebacio iz 70-ih u 2010-e. Lik je postao Drakula žurnala, a film karakterna studija društva gladna (pre)gleda(va)nja videosadržaja.

 

10. Parazit (Gisaengchung)

Bong Joon-ho, 2019., Južna Koreja

“Parasite” finalizira trijumfalni niz južnokorejskih filmova 2010-ih i Bongove karijere, ali i sumira aktualnu temu o klasnoj podjeli između bogatih i siromašnih, bez srednjeg sloja. Kultni klasik u nastajanju jednog društva u nestajanju za sami kraj (liste) dekade.

Piše Jurica Pavičić

1. Ljubav (L’Amour)

Michael Haneke, 2012., Francuska

Par dobrostojećih, čestitih staraca, jedan pariški stan i jedan moždani udar bili su dostatni sastojci da od njih austrijski režiser “skuha” najjednostavniji veliki film desetljeća. Klasično djelo moralo bi imati nešto bezvremensko, a “L’Amour” upravo to ima. To je film koji je mogao nastati i 1960. i 1990., film klasične jednostavnosti u stilu, i ekstremne ambicije u temi: tema Hanekeova filma “samo” su “tričarije” poput sreće, ljubavi i smrti. “Ljubav” je demonstracija čistog minimalizma, film bez grama viška, a opet - film u kojem je sve tu.

 

2. Tangerine Sean Baker, 2015., SAD

Florida Project Sean Baker, 2017., SAD

Ova dva umnogome slična filma Bakera su pretvorila u najvažnijeg američkog “indie” režisera dekade. Baker se uvijek bavi ekstremnim marginalcima, ali to radi bez patroniziranja i tmurnog čemera, s puno šarenila, emocije, hedonizma, te čiste, dobrostive vedrine.

 

3. Odrastanje (Boyhood)

Richard Linklater, 2014., SAD

Snimajući film s istim glumcima tijekom 15 godina, Linklater je razbio jedno od velikih ograničenja filma: da se protok vremena na ljudskom tijelu mora fingirati maskom ili promjenom glumca. Rezultat je film koji kao da je istodobno i dokumentarac o vlastitom nastanku. Uz to, “Boyhood” je posveta američkom vitalitetu.

 

4. Igra Ruben Östlund, 2011., Švedska

Turist Ruben Östlund, 2014., Švedska

Iako je “Kvadrat” najnagrađivaniji Šveđaninov film, ja biram dva ranija i bolja. U njima se najpametniji suvremeni europski filmaš bavi sličnim temama. U oba secira mentalitet liberalne, imućne Europe, otvarajući pukotine u politički korektnom, humanističkom konsenzusu. Filmovi koji zrače inteligencijom.

 

5. Zimska kost (Winter’s Bone)

Debra Granik, 2010., SAD

Ova krimi-drama u ambijentu ruralnog Ozarka otkrila je talent Jennifer Lawrence, koja će potom postati velika zvijezda. Granik je meni najdraža američka redateljica, autorica kod koje se senzibilitet za socijalni kontekst spaja s čeličnom točnošću pripovijedanja.

 

6. Bilo jednom u Anadoliji

Nuri Bilge Ceylan, 2011., Turska

Mogao je ovdje biti i “Zimski san”: ali ovaj policijski procedural koji se zbiva tijekom desetak sati u anadolskoj pustopoljini meni je najdraži Ceylanov film. A turski je klasik i u novom desetljeću nastavio snimati filmove koji su dojmljivo, ujednačeno dobri.

 

7. Pobješnjeli Max: Divlja cesta

George Miller, 2015., Australija, SAD

Nastavak pradavnog serijala iz 70-ih pretvorio se u najbolji visokobudžetni akcijski film desetljeća. Miller je ikonografski intrigantnu distopiju nadogradio ekološko-političkim slojem, a serijal koji je bio antipatično mačo začinio s najefektnijom ženskom junakinjom dekade. Uloga života Charlize Theron.

 

8. Zapad (Abendland)

Nikolaus Geyrhalter, 2011., Austrija

Iako bi se mnogi opredijelili za Oppenheimerov “Čin ubijanja” ili izvanredni “Gori more” Talijana Francesca Rosija, za mene “Abendland” dokumentarac dekade. Film Austrijanca Geyrhaltera freska je o suvremenoj Europi u kojoj nema ni kadra po dnevnom svjetlu, a Oktoberfest i rave partyji se izmjenjuju s prizorima noćne kremacije ljesova. “Abendland” je mrtvozornički izvještaj o smrti zapada.

 

9. Bravo!  (Aferim!)

Radu Jude, 2015., Rumunjska

Rumunjski film moćno je obilježio nultu dekadu. Desete nije. Ipak, na poprištu je ostao Jude, zanimljivi svaštar kojem je svaki film drukčiji. “Aferim!” je crno-bijeli balkanski vestern koji nas vraća u rano 19. stoljeće i kroz crnu komediju postavlja pitanje: zašto je Balkan uopće Balkan?

 

10. Izgaranje (Beoning)

Lee Chan-dong, 2018., Južna Koreja

Mogao je ovdje biti i Bongov “Parazit”: ali, opredijelio sam se za meni draži korejski film, psihološku dramu baziranu na Murakamijevoj kratkoj priči. “Izgaranje” je “mistery thriller” s naglaskom na “mistery”: film slutnji, nagađanja i bijelih pjega, djelo velikog majstora.

 

Piše Vladan Petković

 

1. Čin ubijanja (The Act of Killing)

Joshua Oppenheimer, Christine Cynn, Anonimni, 2012., Norveška, Danska, Velika Britanija

Film koji je suštinski promijenio poimanje dokumentarno-igrane forme, kroz potresnu priču o masovnim egzekucijama svih građana koje je režim u Indoneziji šezdesetih godina 20. stoljeća smatrao komunistima. Protagonisti su zločinci koji uživaju status zvijezda i za ovaj film ponosno rekreiraju svoja zlodjela u stilu različitih holivudskih žanrova, jer su filmofili. Subverzivan i šokantan film koji na do sada neviđen način ogoljuje zlo i demistificira njegovu normalizaciju u javnom diskursu, upozoravajući na njegovo prisustvo u svakom od nas i dovodeći gledatelja do intenzivne i neophodne katarze.

 

2. Torinski konj (A torinói ló)

Béla Tarr, 2011., Mađarska, Švicarska, Njemačka, Francuska, SAD

Rodonačelnik onoga što danas nazivamo slow cinema u svom posljednjem filmu je svoje utjecajne autorske karakteristike doveo do vrhunca i stvorio najneobičniji i najpesimističniji film o apokalipsi. Svijet neće eksplodirati, već će se naprosto ugasiti jer ljudima više nije stalo ni do čega, na kraju ni do samih sebe.

 

3. Elle

Paul Verhoeven, 2016., Francuska, Njemačka, Belgija

Redatelj filmova kao što su Basic Instinct, Showgirls i Total Recall snimio je najprovokativniji i najsnažniji film desetljeća o moći i dominaciji u međuspolnim odnosima. Mračna triler-komedija o osveti zbog silovanja koju nosi jedan od najfascinantnijih filmskih likova desetljeća u tumačenju nenadmašne Isabelle Huppert.

 

4. Sveti motori (Holy Motors)

Leos Carax, 2012., Francuska, Njemačka

Dekonstrukcija filma kao forme, fragmentarna priča o starenju i identitetu u kojoj se ruše granice između stvarnosti i fikcije u svijetu glavnog lika - glumca kojeg igra naizgled svemogući Denis Lavant. Beskrajno zabavan i podjednako dubok film s najboljom glazbenom sekvencom desetljeća.

 

5. Mad Max: Fury Road

George Miller, 2015., Australija, SAD, Južna Afrika

Najveći autor među žanrovskim redateljima vratio se distopijskoj franšizi koja ga je proslavila prije više od 30 godina i nadgradio je i na zanatskom i na tematskom planu, stvorivši simfoniju od road moviea koja kroz savršeno uživo snimljene i montirane akcijske sekvence nudi i proročki društveni komentar.

 

6. Nostalgija za svjetlom

Patricio Guzmán, 2010., Francuska, Njemačka, Čile, Španjolska

Gotovo kubrickovski vizualno raskošan dokumentarac u kojem maestralni čileanski redatelj u priči o pustinji Atacama povezuje povijesno, političko, prirodno i znanstveno, gdje zločin, tragedija i žalost poprimaju kozmičke dimenzije, istovremeno zadržavajući duboku humanost.

 

7. Hacksaw Ridge

Mel Gibson, 2016., Australija, SAD

Iako šikaniran u Hollywoodu, Mel Gibson je uspio snimiti monumentalan, gotovo besramno religiozan i beskrajno nasilan film o čovjeku koji je bio protiv nasilja. Radi se o najveličanstvenijem ratnom filmu desetljeća savršene fotografije i montaže, koji možda nikad neće biti nadmašen.

 

8. Povratak u Homs

Talal Derki, 2013., Sirija, Njemačka

Najvisceralniji ratni dokumentarac desetljeća u kom sirijski redatelj, novinar i aktivist Talal Derki vješto spaja drmusave amaterske snimke iz srca krvave opsade Homsa, precizno balansirajući potresne osobne priče sa širim društveno-povijesnim kontekstom. Poziv u pomoć i krik za pravdom, dokumentarna Bitka za Alžir 21. stoljeća.

 

9. Stray Dogs

Tsai Ming Liang, 2013., Tajvan, Francuska

Tajvanski autor Tsai Ming Liang se drži istih tema kroz cijeli svoj opus. Hipnotički dugi, savršeno komponirani kadrovi, često međusobno raznolikih stilova, nadovezuju se jedan na drugi kao u nekom apsurdnom snu. Film koji se više doživljava nego prati, i koji možete ili voljeti ili mrziti - sredine nema.

 

10. To dolazi... (It Follows)

David Robert Mitchell, 2014., SAD

Najoriginalniji horor desetljeća koji kombinira onaj elegantniji aspekt estetike žanra 80-ih s tihom, psihološkom jezom. Postulati horora se poštuju samo da bi se u sljedećem trenutku izvrnuli naopačke

 

Piše Diana Nenadić

 

1. Parazit (Gisaengchung)

Bong Joon-ho, 2019., Južna Koreja

I da se pojavio i na početku a ne na kraju desetljeća, posljednji film u sjajnom nizu korejskog redatelja Joon Hoa (Sjećanje na ubojstvo, Majka, Okja) zasjeo bi na vrh ove liste: takav se film jednostavno ne zaboravlja! Ležernost s kojom Joon-ho pripovijeda o ozbiljnim temama, a ovdje je to klasni jaz – sve prisutniji u azijskom i neameričkom filmu – ne viđa se svaki dan. Infiltracija obitelji iz prigradskog podruma u obitelj bogataša iz zapadnjačke urbane vile, pritom s jednakom lakoćom klizi iz komedije u triler i horor, otvarajući usput neočekivane pretince fabule i (pod)svijesti protagonista.

 

2. Čin smaknuća (The Act of Killing)

Joshua Oppenheimer, 2012., Norveška, Danska, VB

I dokumentarci i igrani filmovi su priuštili su nam u protekloj dekadi svakakvih iznenađenja, ali ne tako šokantno suočavanje s povijesnim akterima koji su bili i ostali s one strane humanizma i pola stoljeća nakon počinjenih zločina.

 

3. Nadar i Simin se rastaju

Asghar Farhadi, 2011., Iran

Od četiri Farhadijeva filma iz protekle dekade barem tri mogla bi se naći na široj listi najboljih. Prednost ipak zaslužuje dinamična i slojevita priča o razvodu na iranski način, koja najbolje pokazuje koliko duboko i detaljno Farhadi može ići u sondiranju suvremenog iranskog društva, predstavljajući i iranski film u posve novom svjetlu.

 

4. Feniks (Phoenix)

Christian Petzold, 2014., Njemačka

“Berlinska škola” u našim je kinima otkriće protekloga desetljeća, pa tako i njezin vrli izdanak Ch. Petzold posvećen rekonstrukciji žanrova i “duhovima” (njemačke) prošlosti. Feniks je jedna takva spiritistička seansa smještena u poslijeratni Berlin, koja se razvija u rasnu (melo)dramu žene iznikle iz pepela holokausta.

 

5. Roma

Alfonso Cuaron, 2018., SAD

Tematski i žanrovski svaštar Cuaron spustio se nakratko u rodni Meksiko i davne 1970-te da bi isporučio film potpuno različit od svega što je dotad radio u žanrovskoj industriji, ali daleko moćniji. Rasap imućne obitelji i istodobni politički nemiri pozadina su epske drame koja s dozom humora prebire po zapetljanim intimnim, rasnim i klasnim odnosima.

 

6. Tuga i slava (Dolor y gloria)

Pedro Almodóvar, 2019., Španjolska

Svoju kreativno najbljeđu dekadu, Almodóvar je zaključio povratkom u visokom stilu. Nova - vizualno bogata, značenjski slojevita i narativno pitka almodrama preslaguje opća mjesta njegova životopisa, a povezuju ih reminiscencije njegova jednako preporođenog glumačkog alter ega – A. Banderasa.

 

7. Paterson

Jim Jarmusch, 2016., SAD

Uvijek isti, a ipak drukčiji, okorjeli američki nezavisnjak vratio se studentskoj ljubavi – poeziji, ali onoj koju treba pronaći u rutinskoj svakodnevici. Pjesnički raspoloženi vozač autobusa, njegova dizajnerski nemirna žena i jedan pas medij su te “potrage” iz koje je nastao ovaj neodoljivi primjerak jarmuschovskog kina.

 

8. Torinski konj (A torinói ló)

Béla Tarr, 2011., Mađarska

Najveći nihilist među redateljima, Mađar Béla Tarr, izjavio je da mu je ovo posljednji film. Dosad se nije predomislio, a vjerojatno ni neće. Jer, nakon Torinskog konja nema se više kud: toliko je korjenito njegovo ništavilo i toliko minimalistički iscrpna njegova vjetrovita apokalipsa.

 

9. Ljudi mjesta (Visages Villages)

Agnes Varda, 2018., Francuska

Happy dokumentarac francuske Agnes Varda jedna je od njezinih posljednjih (auto)dokumentiranih umjetničkih šetnja. Uz prijatelja fotografa koji je prati i njegove instalacije u raznim francuskim eksterijerima, u film je ugradila i reminiscencije na filmsku povijest, a prije svega vedrinu i vitalnost koja diže iz mrtvih.

 

10. Ovo nije film (In film nist)

Jafar Panahi, 2011., Iran

Mali kućni film Jafara Panahija velik je najmanje po tome što je nastao u kućnom pritvoru koji su iranske vlasti odredile neposlušnom redatelju. Komunicirajući s vanjskim svijetom uglavnom telefonima i pretvarajući svoj intimni prostor u set nekog budućeg filma, Panahi je uspio napraviti jedinstven autodokumentarac.

Piše Nenad Polimac

1. Snajperist (American Sniper)

Clint Eastwood, 2014., SAD

Film o najefikasnijem strijelcu u američkoj vojsci (o njegovoj apsurdnoj pogibiji i danas se raspreda) je poput Rorschachova testa. Zagledamo li se u jednu stranu, to je naizgled militaristička propaganda, međutim, postoji i naličje koje vrvi posve drukčijim motivima. Može li junak biti čovjek koji je zanemario obitelj jer se jedino na ratištu osjeća kako spada, pravi li razliku kad svojim snajperom cilja žene i djecu ili mu je najugodnije pucati u neprijateljske vojnike? U više navrata Eastwood se potvrdio kao vrlo slojevit redatelj, a ovo mu je najbolje ostvarenje tijekom zadnjeg desetljeća.

 

2. Dva lica zakona (Dragged Across Concrete)

S. Craig Zahler, 2018., Kanada-SAD

S. Craig Zahler najvažniji je žanrovski autor koji se pojavio u ovom desetljeću. Film s Melom Gibsonom i Vinceom Vaughnom dosad mu je najbolje ostvarenje, gotovo trosatni krimić u kojem su dijalozi protagonista puno važniji od akcije i u kojem se rabe vrlo hrabre dramske dosjetke.

 

3. Obiteljske veze (Manbiki kazoku)

Hirokazu Kore-eda, 2018., Japan

Dobitnik Zlatne palme prije dvije godine nekako je ostao u sjeni lanjskog “Parazita”, no to je zapravo puno intrigantnija priča o ljudima s društvenog dna koji žive prema posebnim pravilima. Impresivno je također što se djeca ponašaju i razmišljaju puno zrelije nego odrasli.

 

4. Odrastanje (Boyhood)

Richard Linklater, 2014., SAD

Veliki adut filma je način na koji je nastao - snimali su ga punih 12 godina, što se nevjerojatno dobro uklopilo u priču. To je zapravo psihološki vrlo poticajna obiteljska drama, u kojoj se glumci vrlo nadahnuto nastavljaju na scene realizirane prije tko zna koliko vremena.

 

5. Mrska osmorka (The Hateful Eight)

Quentin Tarantino, 2015., SAD

Quentin Tarantino snimio je u ovom desetljeću još dva odlična filma (“Oslobođeni Django” i “Bilo jednom u Hollywoodu”), no izdvojio bih ovaj, ne samo zato što ga često omalovažavaju, nego i zbog dramske bezobraštine - malo tko bi se od sredine radnje usudio početi iznova, a da se to dobro uklopi.

 

6. Elle

Paul Verhoeven, 2016., Francuska,

Njemačka, Belgija

Činilo se da je s “Crnom knjigom” talentirani Nizozemac Paul Verhoeven dosegnuo kreativni vrhunac, no ovaj triler o ženi koja na silovanje reagira malo drukčije od takvih nesretnica, vrhunska je provokacija. Nju više vrijeđa što je njezin silovatelj nosio masku, nego ono što joj je učinio, pogotovo zbog toga što se junakinja smatra superiornijom od muškaraca.

 

7. Štemer (Kick-Ass)

Matthew Vaughn, 2010., Velika Britanija, SAD

Film po stripu “Kick-Ass” svakako je najbolji prilog podžanru o superjunacima u proteklom desetljeću. Provokativno je što junak gotovo uvijek završi prebijen i što za razliku od njega djevojčica sa samurajskom sabljom pobije na desetke protivnika. Politički krajnje nekorektan film.

 

8. Autobiografija Nicolaea Ceausescua

Andrei Ujica, 2010., Rumunjska, Njemačka

Andrei Ujica napravio je trosatni dokumentarac o pokojnom rumunjskom diktatoru, ali na krajnje neobičan način. U nacionalnom arhivu pronašao je manje poznate filmske materijale i poslagao ih bez ikakvih komentara. Usprkos tome film se gleda bez daha.

 

9. Nemoguća misija: Raspad sistema

Christopher McQuarrie, 2018., SAD, Kina, Francuska, Norveška, Velika Britanija

Šesto izdanje serijala s Tomom Cruiseom dosegnulo je umjetničku razinu “jedinice” i “dvojke”, usprkos tome što se kod redatelja i scenarista Christophera McQuarrieja prije nije naslućivao takav potencijal. Film je poput vlaka koji kreće sporo i u finalu gotovo eksplodira, uz puno dramskih i psiholoških obrata.

 

10. Tabu

Miguel Gomes, 2012., Portugal, Njemačka, Brazil, Francuska

Miguel Gomes napravio je najvažnije metafilmsko poigravanje desetljeća i 2012. izborio drugo mjesto na prestižnoj listi časopisa Sight & Sound. Melodramska priča izložena je crno-bijelom fotografijom, uz eksperimentiranje slikom i zvukom koje dočarava različita povijesna razdoblja.

 

Piše Simon Popek

 

1. It Felt Like a Kiss

Adam Curtis, 2010., Velika Britanija, SAD

Savršeni esejistički dokumentarac koji na premijeri nije bio samo film nego u mnogo većoj mjeri “performans”, “interaktivno kazalište”, umjetničko-medijska instalacija. Na premijeri je Curtis projekt smjestio u napuštenu poslovnu zgradu kroz koju su posjetitelji šetali i pratili događaj. Sada je “Kiss” samo dokumentarni film - impresivna mješavina politike i pop kulture - divlji montažerski eksperiment o razdoblju između 1959. i 1969., kada je SAD počeo izrazito dominirati na svjetskoj pozornici.

 

2. Četiri lica (Le quattro volte)

Michelangelo Frammartino, 2010., Italija

Dojmljiv minimum o promjenama godišnjih doba i životnih ciklusa smješten u Kalabriji, hibrid između igranog filma i insceniranog dokumentarca, na istoj valnoj duljini s filmovima Vittorija De Sete. Bez riječi.

 

3. Ujak Boonmee se prisjeća prošlih života

Apichatpong Weerasethakul, 2010., Tajland

Apicha je jedan od rijetkih suvremenih autora koji ima potpunu kontrolu nad filmskim medijem, svjestan je njegove ekspresivnosti i dobro je koristi. “Boonmee” sugestivno naglašava detalje i stvara uvjerljivo realističnu zvučnu kulisu koju nadgrađuje duhovnom dimenzijom budističke reinkarnacije ili “transmigracijom duša”.

 

4. Teško je biti dobar (Trudno byt’ bogom)

Aleksej German, 2013., Rusija

Germanov filmski testament je luda, distopijska vizija čovječanstva utemeljena na znanstvenofantastičnom romanu braće Strugatski; jedinstveno filmsko ostvarenje koje može nastati samo u Rusiji.

 

5. Bravo! (Aferim!)

Radu Jude, 2015., Rumunjska

Povijesna prispodoba i društvenokritička road movie komedija postavljena je u sredinu 19. stoljeća, u vrijeme mržnje i predrasuda koje su neukim ljudima bile ucjepljivane iz generacije u generaciju.

Judeu je uspjelo na duhovit način uhvatiti trenutak kada se oblikovao pojam “balkanstvo” - uz sve utjecaje folklora i ponašanja.

 

6. Velika ljepota (La grande bellezza)

Paolo Sorrentino, 2013., Italija

Paolu Sorrentinu - prilično neočekivano i potpuno u suprotnosti s njegovim opusom (ostali su mu filmovi negledljivi) - uspjelo je napraviti “veliki talijanski film”, impresivnu bravuru utemeljenu kako na tradiciji nacionalnog filma, tako i na eksplozivnoj mješavini politike i spolnosti, kiča i introspekcije, relevantne društvene kritike i neskrivene romanske vulgarnosti.

 

7. Univerzalni vojnik: Dan obračuna

John Hyams, 2012., SAD

Četvrti dio serijala o izmanipuliranim kiborzima donosi solidnu mjeru sumnje i djelovanja, a prije svega deprimantnu atmosferu i lynchevsku dvosmislenost koja se nikada ne bi mogla pripisati eksploatacijskom filmu “video-on-demand”. Film možda stvarno izgleda kao zbirka žanrovskih “mindfuck” konstanti, ali ta kolekcija je u konačnici svježa i kinetička.

 

8. Bone Tomahawk

S. Craig Zahler, 2015., SAD

Zahlerov niskobudžetni prvijenac, jedno od iznenađenja desetljeća, žanrovski je hibrid, strpljivo konstruiran i izveden vestern koji redefinira pomalo zaboravljeni, nekoć paradni američki žanr.

 

9. Toni Erdmann

Maren Ade, 2016., Njemačka, Austrija

Maren Ade skinula je nekomunikativni kaput takozvane berlinske škole i snimila filmsku avanturu posebne vrste, složenu, povremeno dirljivu i nevjerojatno duhovitu priču o zatvorenosti korporativnog svijeta i nedostatku spontanosti u modernom svijetu.

 

10. Elle

Paul Verhoeven, 2016., Francuska, Njemačka

Verhoevenov trijumfalni povratak odvažan je, beskrajno duhovit triler prepun redateljeve karakteristične transgresivnosti; perverzni komentar ženske seksualnosti i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti te žanrovska analogija sa Chabrolovim klasnim satirama i Buñuelovim drugim francuskim razdobljem.

Piše Dean Šoša

1. Dva lica zakona (Drag Across Concrete)

S. Craig Zahler, 2018., SAD

Daleko i od holivudske političke korektnosti i neholivudske festivalske umjetničke korektnosti, lišen potrebe da se bilo kome svidi, živi i radi američki genij S. Craig Zahler. Njegov treći film, art noir krimić, s nepoželjnim M. Gibsonom, grozno preveden kao “Dva lica zakona”, u Americi nije imao normalnu kinodistribuciju, niti je igdje nagrađen nekom važnijom nagradom. Umjesto odgovora zašto, citirajmo Papija Batinu i “Dječake”: “Vruć san ka metak, hladan ka smrt, moje sranje ne moš ni smislit jer sam 15 godina isprid”.

 

2. Sreća moja (Schaste moe)

Sergej Loznica, 2010., Rusija

Ukrajinac Sergej Loznica režira odlične dokumentarce i još bolje igrane filmove (“U magli”, “Krotka”). Najbolji među njima je “Sreća moja”, zastrašujuća povijesna horor-drama koja u dva sata ukratko prikaže poantu do koje dolazi Timothy Snyder u 600-tinjak stranica knjige “Krvava prostranstva”.

 

3. Princeza Montpensier (La princesse de Montpensier)

Bertrand Tavernier, 2010., Francuska

Bertrand Tavernier najveći je živući europski redatelj i najveći francuski autor nakon J. Renoira. “Princeza Montpensier” njegov je vjerojatno posljednji veliki film, zadnji veliki film 20. stoljeća protegnutog do 2010. godine.

 

4. Tabu

Miguel Gomes, 2012., Portugal

“Tabu” odličnog Portugalca Miguela Gomes sušta je suprotnost nogometu Gomesova slavnog sunarodnjaka, čije ime ne vrijedi spominjati: sjetan, odmjeren, nesebičan i izrazito pristojan prema klasicima koji su prema njemu odigrali zadnji pas (F. M. Murnau), Gomesov je film pun ljepote koja nikad ne osvaja na prvu loptu.

 

5. Bilo jednom... u Hollywoodu (Once Upon a Time... in Hollywood)

Quentin Tarantino, 2019., SAD

Kad je pribran i kad ne žuri, bivši videotekar Tarantino u današnjem je Hollywoodu poput atičkog filozofa. “BJUH” predivna je posveta klasičnom Hollywoodu, ali i umjetnosti općenito, s urnebesnim i nježnim svršetkom, koji je pak najljepša moguća oda fikciji važnijoj od stvarnosti.

 

6. Paterson

Jim Jarmusch, 2016., SAD

Jim Jarmusch nije uvijek u formi, no kada jest, od njega nema puno boljih. U jednostavnu priču o pjesniku vozaču autobusa, njegovoj djevojci i njihovu psu, Jarmusch je utkao toliko životnosti i ljepote da će mnogi smjesta poželjeti voziti autobus.

 

7. Naša majka (Incedies)

Denis Villeneuve, 2010., Kanada

Kanađanin Villeneuve ima jedan od jačih filmskih opusa 21. stoljeća, bilo da je riječ o “malim” domaćim dramama (“Politehika”), bilo da se radi o žanrovskim filmovima (“Zatočene”, “Sicario”). “Naša majka” njegov je najosebujniji film zasad - bliskoistočna tragedija hrabro strukturirana kao da će joj publika biti antički Atenjani.

 

8. Gok-seong

Hong-jin Na, 2016., Južna Koreja

Kinematografija Južne Koreje i dalje pripada među nekoliko vodećih u svijetu. Na ovoj ljestvici mogli su biti “Poezija”, “Parazit” ili njihov “Taksist”, no predivna i pretužna natprirodna triler-drama “Gok-seog” odličnog Hog-jin Naa (“Chaser”, “Žuto more”) najsiroviji je i nekako, čini se, “najkorejskiji” od svih velikih korejskih filmova 2010-ih.

 

9. Bravo! (Aferim!)

Radu Jude, 2015., Rumunjska

Najduhovitiji i najraznolikiji autor novog rumunjskog filma, Radu Jude nije dosad snimio dva slična filma i nadajmo se da nikad i neće. Najmanje dva zaslužuju status suvremenih klasika - zastrašujuća drama “Svi u našoj obitelji” i predivni rumunjski vestern “Bravo!”, krcat aluzijama na današnju situaciju u Europi.

 

10. Preglup i pregluplji (Dumb and Dumbeer To)

Bobby i Peter Farrelly, 2014., SAD

“Glup gluplji” je najpametniji film godine, napisao je svojedobno Tom Gotovac za besramnu komediju braće Farrelly. Nastavak je ipak slabiji i ne zaslužuje mjesto na ovoj ljestvici (isprika Hanekeovoj “Ljubavi”, zadnjim filmovima Kena Loacha, “Vještici” Roberta Eggersa, “Tonyju Erdmannu” Maren Ade...), ali neka je tu, kao podsjetnik na anarhoidni žanr koji je pao kao kolateralna žrtva političke korektnosti.

---------------------------------------------------------------------------------------------

Trijumf žena. Debitantici iz Hrvatske pobjeda

Ako je suditi prema anketi kritičara, za ex-YU film desete su godine doista bile - novo novo vrijeme. Bila je to dekada u kojoj se očito dogodila potpuno smjena generacija. Najbolje filmove snimili su debitanti, a žene redateljice definitivno su probile stakleni strop.

Prema našoj anketi, najbolji film desetljeća u ex-YU kinematografijama je “Ne gledaj mi u pijat” redateljice Hane Jušić koji je osvojio najviše bodova - 35. No, možda je veća pohvala filmu ta da ga je među prvih deset uvrstilo šest od sedam anketiranih kritičara. Idući najnavođeniji film - “Teret” Ognjena Glavonića - u popis je uvrstilo četvero.

“Ne gledaj mi u pijat” film je koji je snimila redateljica/debitantica. Po tome je uvelike reprezentativan za rezultate ankete. Naime, upravo su redateljice i debitanti(ce) dominirali u našem izboru kritičara. Od šest prvih mjesta na listi, četiri su osvojili debitantski filmovi, jedno je osvojio režiser kojem je to prvi igrani film (Ognjen Glavonić), a jedno redateljica kojoj je to drugi dugometražni dokumentarac (Mila Turajlić). Šest prvoplasiranih filmova osvojili su redatelji i redateljice rođeni 1983., 1979., 1985., 1981., 1983. i 1993. Jedanaest od prvih petnaest filmova na listi snimili su debitanti. Od šest prvoplasiranih filmova, četiri su režirale žene: Hana Jušić, Mila Turajlić, Tamara Kotevska i Maja Miloš.

Dominacija mladih redatelj(ic)a na našoj kritičarskoj listi imala je svoje očito i neizbježno naličje: naime, da su na njoj loše prošli iskusniji autori. Među 40 redatelja čija su imena spomenuta u anketi, samo su dva koja su počela raditi u Jugoslaviji - Tomislav Radić i Branko Schmidt. Ni jedan od kritičara nije u svoj izbor uvrstio redatelje praške škole. Uz iznimku Srđana Dragojevića (spomenutog tek jednom), ovdje nema čak ni redatelja iz 90-ih. Premda srpski filmovi zauzimaju šest od deset prvih mjesta na popisu, najstariji srpski redatelj među prvih deset je Srdan Golubović - rođen 1972.

Zanimljivo je promotriti i nacionalni raspored filmova. Da smo ovakav desetljetni popis radili 2010., bio bi zacijelo pun filmova iz BiH, jer je tada sarajevska produkcija imala za sobom sjajnu dekadu. U međuvremenu se BiH kinematografija grubo prizemljila, pa su među 43 spomenuta filma iz BiH - samo tri.

Hrvatska i regija

Top 5

1. Ne gledaj mi u pijat 35

2. Druga strana svega 30

3. Teret 27

4. Tilva Roš 24

5. Zemlja meda 19

Rezutat je dobiven bodovanjem prema kojem je prvi film na listi dobio 10, a posljednji, deseti, jedan bod.

 

Piše Diana Nenadić

1. Druga strana svega

Mila Turajlić, 2017., Srbija

Film M. Turajlić izdvaja se i iz rastućeg korpusa regionalnih autodokumentaraca koji osobne pripovijesti prepliću s političkom poviješću ovih prostora. Ovdje se to događa kroz razgovore uglavnom nevidljive autorice s njezinom majkom, istaknutom intelektualkom i političkom aktivistkinjom, između zidova njihova beogradskog stana koji će metaforički obilježiti opoziciju cijele obitelji lokalnim političkim trendovima posljednjih 70 godina, otkako su komunističke vlasti u polovici stana nastanile drugu obitelj. Kad se potkraj filma konačno otključaju vrata prema onoj drugoj strani, sjećanja i glasovi otpora stopit će se u depresivnu sliku raspada građanskih vrijednosti koji se dogodio u svim postjugoslavenskim društvima.

 

2. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska

Patologija patrijarhata na umoru izbija iz svake pore izvanrednog cjelovečernjeg prvijenca Hane Jušić, pa na nju nije imuna ni naizgled flegmatična laborantica Marijana koja mu ipak pruža (pasivan) otpor i unutar represivne obitelji i izvan klaustrofobičnog radničkog stana. “Sivi” lik u izvrsnoj interpretaciji neprofesionalke, dobiva produžetak u betonskom ambijentu sivog Mediterana.

 

3. Teret

Ognjen Glavonić, 2018., Srbija

Iako je od događaja koji su ga nadahnuli prošlo više od dvadeset godina, tereti poput onog što ga otkriva ovaj hvaljeni film ceste i danas su zapaljivi te se rado prešućuju diljem Balkana. Osim hrabrosti, Glavonić je imao dobar žanrovski i dramaturški ključ za pretvaranje fizičkog u psihološki teret, a individualizirane krivnje u kolektivnu odgovornost šutljive većine.

 

4. Kratki izlet,

Igor Bezinović, 2017., Hrvatska

Adaptacijom Šoljanova pikarskog romana u alegorijskom ključu, nastao je autentičan, psihodelično začudan i duhovit autoportret današnje mlade - ironične i eskapističke - generacije.

 

5. Takva su pravila

Ognjen Sviličić, 2014., Hrvatska

Reduciran na dva glavna lika, asketskog mizanscena i glume izbrušene do najmanjih detalja, vjerojatno najzreliji Sviličićev film drama je o roditeljima kojima je ulično nasilje uzelo jedinog sina i opustošilo život, a ignorancija sustava priliku da se s tom traumom suoče bez ekscesa.

 

6. Kosac

Zvonimir Jurić, 2014., Hrvatska

Premise ove sugestivne freske poratne Slavonije, osim stvarnosti kao opipljive inspiracije, Jurićeve su scenarističke i redateljske bravure. Minimalistička, račvasta dramaturgija škrtih dijaloga i sporog ritma podgrijava depresivnu atmosferu besperspektivnog života u koju su uronjeni svi likovi.

 

7. Srbenka

Nebojša Slijepčević, 2018., Hrvatska

Svjedočeći iz neposredne blizine rađanju predstave O. Frljića o ubojstvu Aleksandre Zec i njezine srpske obitelji početkom 1990-ih, Srbenka poziva na potrebno suočavanje nacije s hrvatskim ratnim zločinom koji nikad nije sankcioniran, ali i s današnjim statusom hrvatskih “drukčijih”.

 

8. Dobra žena

Mirjana Karanović, 2016., Srbija

Uspješan redateljski Mirjane Karanović, koja se nalazi i ispred kamere, hrabar je zahvat iskusne glumice u temu koja se ni četvrt stoljeća od završetka balkanskih ratova nije odveć ukorijenila u regionalnom filmu. .

 

9. Agape

Branko Schmidt, 2017., Hrvatska

U vrijeme kada pedofilija među katoličkim svećenstvom puni novinske stupce, Schmidt je snimio provokativan film koji se neodređeno postavlja prema navodnoj sklonosti svoga mladog svećenika, kako bi se više posvetio skiciranju čarki i licemjerja njegova okruženja koje kuloarski šuška, šuti ili propovijeda.

 

10. Muškarci ne plaču

Alen Drljević, 2017., BiH

Terapijsko druženje veterana triju zaraćenih strana u BiH u hotelskoj izolaciji čini se dobrim zadatkom za scenarističku vježbu, no ma koliko bio predvidiv razvoj događaja unutar te “zajednice” (distanca, upoznavanje, sukobljavanje, mirenje), Drljević taj je zadatak i režijski prilično dobro odradio uz pomoć još boljih glumaca.

 

Piše Marko Njegić

 

1. Klip

Maja Miloš, 2012., Srbija

Prikopčan na internet i društvene mreže, regionalnu filmsku prošlost (“crni talas”) i moderna stilska kretanja (“found footage” izričaj), “Klip” daje isječke mladenačkog posttranzicijskog života 2010-ih na Balkanu i šire. Iako snimljen 2012., ovo je još uvijek (regionalni) film trenutka i savršeno zaokružuje dekadentnu dekadu koju je vizionarski upravio i oblikovao, kao i ona njega. U “Klipu” se gotovo ne zna gdje počinje život, gdje završava film i obratno. Često se nalaze “na pola puta”, kao u hitu Nede Ukraden s njegova soundtracka.

 

2. Zvizdan

Dalibor Matanić, 2015., Hrvatska

Hrvatska kinematografija se 2015. vratila u Cannes punokrvnim festivalskim art filmom novog “world cinema” milenija. Matanićev “Zvizdan” je (hrvatski) film za pet zvijezda - podjednako regionalan i globalan u stilu i sadržaju, univerzalan, “svjetski, a naš”.

 

3. Zemlja meda

Ljubo Stefanov i Tamara Kotevska, 2019., Makedonija

U dokumentarnom filmu, koji bi se mogao najdalje dobaciti na Oscarima od svih regionalnih ostvarenja 2010-ih, život je gorkoslatki med, a svijet velika košnica. Dokumentarac o pčelama i pčelarstvu izniman je film i čovjeku i ljudskom društvu, od Makedonije do Hrvatske i dalje.

 

4. Teret

Ognjen Glavonić, 2018., Srbija

Nesvakidašnji spoj “Nadnice za strah” i “Ko to tamo peva” rezultirao je pesimističnim filmom ceste. “Teret” vozi unutar začaranog balkanskog kruga, na alegorijskoj ravni govori o transgeneracijskom ratnom teretu regionalne prošlosti i ispisuje nadnicu za krah.

 

5. Broj 55

Kristijan Milić, 2014., Hrvatska

Prvi pravi žanrovski (akcijsko-ratni) film hrvatske kinematografije. Milić je prebacio Waltera Hilla, Johna Carpentera i Georgea Romera u Domovinski rat, ali na univerzalan način. “Broj 55” je film akcije i kinetike, a ne ideologije i politike. (Akcijski) film, ne život.

 

6. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska, Danska

Snažan dugometražni debi Hane Jušić drugi je hrvatski film koji izgleda kao festivalski europski i svjetski. Grčki “čudni val” zapljusnuo je “malomišćansku” Dalmaciju. Lanthimos za kuhinjskim stolom gleda u pijat Smoji i potom ga razbija o pod.

 

7. Muškarci ne plaču

Alen Drljević, 2017., BiH

Vjerojatno najbolje glumljeni regionalni film dekade. Gledatelj duboko “proživljava” uloge Emira Hadžihafizbegovića, Leona Lučeva i Borisa Isakovića dok njihovi likovi simuliraju osobne i kolektivne ratne traume i k(r)ivnje. Njihova drama je dokudrama o nama.

 

8. Iza lica zrcala

Katarina Zrinka Matijević, 2016., Hrvatska

Divan, poetski inspirativan dokumentarni esej jedan je od vizualno najimpresivnijih i najimerzivnijih regionalnih kinodoživljaja 2010-ih. Redateljica je prebacila ranjenu dušu u kino Lika i oslikala je bojama svih godišnjih doba Kima ki-duka, ali i Terrencea Malicka.

 

9. Ivan

Janez Burger, 2017., Slovenija

Ima šireg smisla da se “Ivan” otvara scenom rođenja titularnog djeteta koje na svijet donosi možda i najdojmljiviji majčinski, pa i ženski lik regionalne kinematografije desetljeća. Film Janeza Burgera simbolički uokviruje (pre)porod slovenske kinematografije 2010-ih.

 

10. Majči

Josip Lukić, 2018., Hrvatska

Još jedan osoban dokumentarac, odvažnošću dosad nezabilježen unutar CRO filma, “Majči” je svojevrsni dokumentarni “Sve o mojoj majci” i više od toga. Konačna potvrda da je na svijet stigla nova generacija hrvatskih/splitskih filmaša koja bi mogla obilježiti 2020-e.

 

Piše Jurica Pavičić

 

 

1. Epizoda iz života berača željeza

Danis Tanović, 2013., BiH

Nakon senzacionalnog prvog desetljeća, bosansko-hercegovački je film u drugom desetljeću 2000-ih tvrdo aterirao - produkcije je bilo malo, a dobrih filmova i nagrada još manje. Ipak, postoji jedna sjajna iznimka, a to je ovaj film Danisa Tanovića. Dokudrama o romskoj obitelji bez zdravstvenog osiguranja koja se nađe u nevolji kad se trudnici zakomplicira trudnoća osvojio je zasluženo Srebrenog medvjeda u Berlinu. Aduti filma su dokumentaristička autentičnost, melodramska potka i šarmantni naturščici. Jedan od njih - Nazif Mujić - nažalost je umro.

 

2. Teret

Ognjen Glavonić, 2018., Srbija

Kroz priču o vozaču koji za nadnicu prevozi kamion pun ubijenih Albanaca Glavonić je ocrtao spomenik postjugoslaviji danas: potomci onih koji su se jednom herojski oprli danas su oportunistički seronje. Glavonić je najbolji onda kad ga digresije odvedu u pokrajnje, začudno i neočekivano.

 

3. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska, Danska

Za mene je ovo bez konkurencije hrvatski film dekade. Film o bizarnoj šibenskoj obitelji mediteranski je Alan Ford. To je film o patrijarhalnom poretku kojeg s okrutnom efikasnošću održavaju žene, o postindustrijskom društvu u kojem na ženama visi sve, a muškarci su postali beskorisni.

 

4. Tilva Roš

Nikola Ležaić, 2010., Srbija

Ako je srpski film antipatično centralistički beogradiziran, onda je “Tilva Roš” divna, velika iznimka. Ova teen-drama o skejterima iz Bora vodi nas u jednu drugu, provincijsku urbanu Srbiju u kojoj se očevi bore da im ne zatvore fabrike, a djecu zanimaju mobiteli i skejt. Debitantski film velikog talenta za kojeg je nevjerojatno da još nije snimio drugi film.

 

5. Krugovi

Srdan Golubović, 2013., Srbija, Njemačka, Francuska, Slovenija, Hrvatska

Golubović je karijeru počeo kao dobar žanrovski režiser, da bi ovim filmom opkoračio u nišu mozaičkih art-dramskih freski. Učinio je to uspješno, osvojivši nagradu na Sundanceu. “Krugovi” su film velikog zamaha, oskarovskih ambicija i majstorske izvedbe.

 

6. Parada

Srđan Dragojević, 2011., Srbija

“Parada” je posljednji svejugoslavenski filmski hit, a kako stvari idu mogao bi biti i zadnji. Dragojevićev film blokbasterski je simptom kratkog, lijepog perioda političke normalizacije kojeg više nema. To je film o kojem likovi filmova 90-ih dožive obrat u glavi i politički uđu u 21. stoljeće. Ukratko - zabavni, dopadljivi “wishful thinking”.

 

7. Takva su pravila

Ognjen Sviličić, 2014., Hrvatska

Sviličić je već 20 godina hrvatski režiser s najpostojanijim prisustvom na velikim festivalima. Postigao je to nizom jednostavnih, promišljenih mikrorealističkih drama koje su mu postale autorski brend. “Takva su pravila” je najogoljenija i najpročišćenija od njih. To je film s kojeg je sljušteno sve osim najnužnijeg.

 

8. Neću više biti luzerica (Ne bom več luzerka)

Urša Menart, 2018., Slovenija

Za mene je ovo najbolji slovenski film dekade, i posve mi je nevjerojatno da u inozemstvu nije nimalo zapažen. Film Urše Menart humorna je drama o nezaposlenoj, obrazovanoj milenijalki, film o generaciji koja se (barem u Hrvatskoj) masovno seli u Irsku. Svoj film oni nisu dobili u Slavoniji, ali jesu u Sloveniji.

 

9. Zvizdan

Dalibor Matanić, 2015., Hrvatska

Dobitnik prestižne nagrade u drugom najjačem canneskom programu, “Zvizdan” je svjetski najcjenjeniji hrvatski film dekade. Ne bez razloga. Matanić je spretno spojio veliku političku temu, mozaičku dramaturgiju i efektnu dosjetku da isti glumci glume tri lika.

 

10. Babai

Visar Morina, 2015., Kosovo

Kosovari su snimili nekoliko dobrih filmova u ovoj dekadi, ali meni je najdraži ovaj debitantski film njemačkog đaka Morine. “Babai” je priča o dječaku koji bježi od kuće i završi u imigrantskom kampu, suvremena balkanska epopeja koja je majstorski režirana, snimljena i glumljena.

 

 

Piše Vladan Petković

 

1. Druga strana svega

Mila Turajlić, 2017., Srbija, Francuska

Jedini film iz regije ex-YU koji je u ovoj deceniji osvojio glavnu nagradu na jednom od najvećih svjetskih festivala, IDFA-i u Amsterdamu. Redateljica pažljivo i suptilno prepliće priču o svojoj obitelji i njenom mjestu u povijesti Srbije i Jugoslavije 20. stoljeća s vremenski i tematski bližom borbom njene majke protiv Miloševićevog režima. Kroz generacijski kontinuitet jedne obitelji ogleda se povijesni kontinuitet i propast jednog društva, a Turajlić to prikazuje majstorski kombinirajući raznovrsne ideje, doživljaje i emocije.

 

2. Zemlja meda

Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, 2019., Sjeverna Makedonija

Dokumentarni film iz male balkanske zemlje koji je osvojio svijet zahvaljujući fascinantnoj protagonistkinji, izuzetno dinamičnom, univerzalno razumljivom narativu i besprijekornoj fotografiji u lokalnoj priči globalnog značaja, u godini kad su klimatske promjene postale dominantna tema.

 

3. Drvo

André Gil Mata, 2018., Portugal, BiH

Ovaj podcijenjeni film portugalskog učenika Bele Tarra povezuje Drugi svjetski rat i opsadu Sarajeva kroz alegoriju o ponavljanju povijesti kao životnom ciklusu. Iznad svega, to je film asketskog formalnog pristupa, bez muzike i dijaloga, s dugim kadrovima u kojima se kamera konstantno kreće, nemilosrdno noseći glavnog i jedinog junaka njegovoj neizbježnoj sudbini.

 

4. Krugovi

Srdan Golubović, 2013., Srbija, Njemačka, Francuska, Slovenija, Hrvatska

Najvještiji srpski redatelj stvorio je definitivni film o ratu u BiH i njegovim posljedicama. Aleksandar Berček, Leon Lučev i Nebojša Glogovac su ostvarili uloge života u ovom kompleksnom djelu humane poruke i minuciozno izgrađene emocije, za što ključnu zaslugu ima prerano preminuli montažer Marko Glušac.

 

5. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska, Danska

Najuvjerljiviji i najintenzivniji debitantski regionalni film desetljeća u kojem redateljica precizno i uzbudljivo gradi osobni svijet tinejdžerice koja odrasta u zatucanoj, patrijarhalnoj sredini. Njen skoro dokumentarno nebrušeni vizualni pristup je potpuno u skladu s temom i društvom koje predstavlja.

 

6. Dubina dva

Ognjen Glavonić, 2016., Srbija, Francuska

Nijedna priča iz svih ex-YU ratova 90-ih nije obrađena tako uvjerljivo i detaljno kao slučaj “Hladnjača” u dva filma Ognjena Glavonića, “Dubina dva” i “Teret”. U ovom prvom redatelj montira svjedočanstva počinitelja i žrtava u offu preko snimaka stvarnih lokacija gdje su se ti događaji odvijali i stvara gotovo hipnotički eksperimentalni dokumentarac razorne emotivne snage.

 

7. Razredni neprijatelj (Razredni sovražnik)

Rok Biček, 2013., Slovenija

Impresivan debi tada 28-godišnjeg redatelja koji je istinitu, tragičnu priču iz svojih srednjoškolskih godina pretočio u upozorenje o društvu rastrzanom između Balkana i Mitteleurope, a da pritom sam film, u kom pravi učenici-naturščici igraju glavne uloge, ne djeluje kao proizvod ni jedne od te dvije kinematografske tradicije.

 

8. Obrana i zaštita

Bobo Jelčić, 2013., Hrvatska, BiH

“Najumjetničkiji” film o posljedicama ratova u regiji u kojem primarno kazališni redatelj Bobo Jelčić uvjerljivo prikazuje tjeskobu života u podijeljenom Mostaru minimalističkim sredstvima, gdje je ključna savršeno suptilna gluma Bogdana Diklića, vrhunac njegove bogate karijere.

 

9. Šavovi

Miroslav Terzić, 2019., Srbija, Slovenija, Hrvatska, BiH

Terzićevo redateljsko umijeće, tema kojom se bavi i način na koji joj pristupa u ovom intimnom trileru podsjeća na autore kao što su Coppola i Polanski. Istinita priča u kojoj sjajna Snežana Bogdanović nosi tragičnu emociju na suzdržan način.

 

10. Brak

Blerta Zeqiri, 2017., Kosovo, Albanija

Najuspješniji proizvod mlade kosovske kinematografije koji stoji rame uz rame sa suvremenim europskim filmom. Zeqiri je vrlo talentirana redateljica koja temu potisnute homoseksualnosti u patrijarhalnom društvu obrađuje kroz iskrenu ljubavnu priču.

 

Piše Dean Šoša

 

1. Ex aequo: Kratki izlet

Igor Bezinović, 2017., Hrvatska

Prvi hrvatski film u novom mileniju koji se mladima obraća jezikom, likovima i stilom novoga doba i plijeni pozornost mišlju, riječju, djelom pa čak i propustima; totalo drugačiji od svih ostalih filmova i u Hrvatskoj i u regiji, u najpozitivnijem smislu te često zlorabljene kovanice. Tko zna hoće li ikada Bezinović režirati drugi film? U kinematografijama u kojima će dvadeseto stoljeće tematikom i estetikom očito trajati zauvijek, pijevci koji prvi kukuriknu čini se ipak prvi i završavaju u loncu.

 

2. Tilva Roš

Nikola Ležaić, 2010., Srbija

Deset je godina prošlo, a debitant Nikola Ležaić, autor najboljeg srpskog filma 2000-ih još uvijek nije režirao drugi film. Ubrzo ćemo vidjeti kako je to opak trend koji prati umalo pa sve autore najboljih regionalnih filmova protekle dekade.

 

3. Razredni neprijatelj (Razredni sovražnik),

Rok Bičak, 2013., Slovenija

Ista priča i u Sloveniji - autor virtuozno režirane i moderne školske drame “Razredni neprijatelj”, najboljeg slovenskog filma desetljeća, pa i dulje, još nije snimio drugi film. No, valjda će mu to uskoro uspjeti u Hrvatskoj nakon što je ekranizacija romana “Črna mati zemla” prošla na HAVC-u.

 

4. Ljudožder vegetarijanac

Branko Schmidt, 2012., Hrvatska

Nakon očajnih filmova 1990-ih, Schmidt se vratio u formu početkom milenija i nastavio iskupljivati stare estetske grijehe i u 2010-ima. Sirov, dinamičan i okrutan, “Ljudožer vegetarijanac” je, uz “Metastaze”, najuspjeliji Schmidtov film od “Sokola” naovamo.

 

5. Kotlovina

Tomislav Radić, 2011., Hrvatska

Desetljeće u Hrvatskoj obilježili su debitanti i “iskupljenici” - drugi među potonjima je pokojni T. Radić, koji se za tmurne 1990-e već bio iskupio najboljim hrvatskim filmom od samostalnosti (“Što je Iva snimila...”), a impresivan je i njegov zadnji film “Kotlovina”, unatoč očajnom početku.

 

6. Kauboji

Tomislav Mršić, 2013., Hrvatska

Odlična melankolična komedija izrazito neambicioznog debitanta, rođenog filmskog redatelja koji, međutim, u sedam dugih godina nije dogurao do drugog igranog filma, a kako se čini, niti neće barem još sedam; u međuvremenu režira TV dokumentarce koje niti ne nudi festivalima.

 

7. Južni vetar

Miloš Avramović, 2018., Srbija

Čisti žanrovski filmovi rijedak su slučaj u bivšim jugoslavenskim kinematografijama. Ovo je jedan takav, koji suvereno izlaže priču i portretira sredinu, pritom nas besramno zabavljajući.

 

8. Teret

Ognjen Glavonić, 2018., Srbija

“Teret” je film koji vrlo uspjelo miri društvenu angažiranost s estetikom - priču i karaktere možemo zamisliti u bilo kojem ratu i ne bi se puno promijenilo. Osim što bi autor možda lakše u budućnosti u matičnoj kinematografiji dolazio do novih projekata.

 

9. Šuma summarum

Ivan-Goran Vitez, 2010., Hrvatska

Za razliku od ostalih debitanata s ove liste, Ivan-Goran Vitez uspio je snimiti i drugi i treći film, no prvijenac mu je još najluđi i najbolji - samo da nije toga izrazito antipatičnog naslova.

 

10. Obrana i zaštita

Bobo Jelčić, 2013., Hrvatska, BiH

Jake snage festivalskog podžanra u Hrvatskoj predvodi “Obrana i zaštita”, odlično osmišljen i režiran film povremenog filmskog gosta iz kazališta Bobe Jelčića, koji je u posljednjim preslagivanjima na listi ukrao mjesto filmovima “Pismo ćaći” Damira Čučića, “Kosac” Zvonimira Jurića i “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić, kao i “Jozef” Stanislava Tomića.

 

 

Piše Nenad Polimac

1. Mali

Antonio Nuić, 2018., Hrvatska

Dramski najhrabrije ostvarenje proteklog desetljeća. U prvom planu je radnja koja je naizgled važna, a zapravo nije, dok se prave stvari odigravaju u drugom planu, potmulo, neizrečeno, gdje jedan dječak stasa u nemilosrdnog ubojicu. Sličnosti s Nuićevim prilogom omnibusu “Seks, piće i krvoproliće” nisu samo na narativnom planu, iako je ovdje sve okrutnije, primjereno vremenu u kojem živimo. Uvjerljivosti cjeline pridonosi činjenica da su glavni junaci, otac i sin, to i u privatnom životu.

 

2. Kotlovina

Tomislav Radić, 2011., Hrvatska

Rasni primjer hrvatske obiteljske drame u kojoj ima nešto malo Čehova, ali najviše autorskog svijeta njegova redatelja i scenarista Tomislava Radića. Kako odnosi među supruzima, ljubavnicima i rođacima pucaju po šavovima, tako je gledatelj sve više prikovan uz taj domjenak u seoskoj vikendici.

 

3. Tilva Roš

Nikola Ležaić, 2010., Srbija

Jedan od rijetkih srpskih filmova koji kao da je nastao u Americi. Debitant Nikola Ležaić svoje je junake, neobuzdane tinejdžere iz Bora, pozicionirao kao “slackere”, fućka im se što će biti sutra, a sudeći po socijalno naglašenim ulomcima, bolje je da to i ne znaju.

 

4. Kosac

Zvonimir Jurić, 2014., Hrvatska, Slovenija

Film Zvonimira Jurića prelijeva se iz priče u priču koje naizgled i nisu bogznakako povezane, ali tvore mračnu sliku provincije, otvorene za svakojake strahote. Izrazita dramska neugoda nikad ne eksplodira, ali itekako drži gledatelja u neizvjesnosti.

 

5. Klip

Maja Miloš, 2012., Srbija

Tinejdžeri se jedino prepoznaju po strasti za erotikom, mobitelima i folk kulturom, bar tako ispada po sjajnom prvijencu Maje Miloš, koji je dobio jedan od tri Grand Prixa u Rotterdamu. Vrlo radikalan film u kojem su scene seksa s maloljetnicima ipak simulirane.

 

6. Obrana i zaštita

Bobo Jelčić, 2013., Hrvatska, BiH

Tri ulomka iz života Mostarca koji se ne usuđuje otići na sprovod svog starog prijatelja jer je grad više nego ikad podijeljen vjerski i politički. Impresivan film u svakom od dijelova naglašava da će njegov junak ispasti kukavica.

 

7. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska, Danska

Mlada laborantica živi s obitelji koju jedva podnosi, mogla bi potražiti i bolje uvjete jer kući jedina donosi prihode, ali oprezno odvaguje ono što joj se nudi. Debitantica Hana Jušić naglašava da njena junakinja po svoj prilici neće završiti u slijepoj ulici.

 

8. Južni vetar

Miloš Avramović, 2018., Srbija

U desetljeću vrlo dobrih žanrovskih filmova (“Broj 55”, “Mali Budo” i dr.), krimić Miloša Avramovića ipak se najviše izdvaja dramskom zaokruženošću, dinamičnom režijom i suverenom glumačkom postavom. I sve to u skromnim produkcijskim uvjetima.

 

9. Sve najbolje

Snježana Tribuson, 2016., Hrvatska

Film je neskriveno nadahnut holivudskim blagdanskim klasicima i to jako dobro funkcionira. Štošta je tu smiješano, od opere do posvete kulinarstvu, no proizvod je prvorazredan i dramski raskošno razigran. Prava poslastica, netipična za hrvatsku kinematografiju.

 

10. Vis-à-vis

Nevio Marasović, 2013., Hrvatska

Nevio Marasović ispao je najplodniji hrvatski autor ovog desetljeća, no prednost bih dao ipak ovom “no budget” filmu koji je snimio na Visu (i nešto malo u Zagrebu) sa svojim prijateljima, očito uživajući njihovu potporu. Ipak, nije to nikakva privatna zafrkancija, već vrlo ozbiljan metafilmski traktat.

 

Piše Simon Popek

 

1. Druga strana svega

Mila Turajlić, 2017., Srbija, Francuska

To je to, moj najdraži oblik dokumentarca, mješavina intimnog portreta i društvene refleksije u jednom, film o moralnom položaju pojedinca koji bi trebao reagirati na društvene promjene i krizna razdoblja. Režiserkina mama, Srpkinja, izuzetan je lik, oduvijek politički angažirana, glasna zagovornica demokratskih promjena; kao sveučilišna profesorica javno se izlagala, podržavala studentske prosvjede, oponirala Miloševiću, ukratko, klasična intelektualka, markantna osobnost i elokventna govornica s moralnim uporištem.

 

2. Dubina dva

Ognjen Glavonić, 2016., Srbija

“Dubina dva” simbolična je slikama, a riječima brutalno precizan i šokantan film o ubojstvima albanskih civila tijekom nereda na Kosovu u proljeće 1999., snažan dokument i potvrda surove činjenice da se genocid u srcu Europe nije ponovno dogodio samo sa Srebrenicom.

 

3. Lep pozdrav iz svobodnih gozdov

Ian Soroka, 2018., Slovenija

Filmski esej o kočevskim šumama, tamošnjoj mitologiji - i ideologiji. Partizanstvo, poslijeratna ubojstva i filmska mitologizacija NOB-a u nekom su trenutku postali dominantna tema, ali “Pozdrav” je daleko od toga da postane ideološki agitator; između ostalog, govori o šumarstvu, lovu na divljač, filmskom arhivu u Gotenici... Kad progovori čovjek, progovori sugovornik iz lokalnog okružja, bez ideološkog predznaka.

 

4. Kartoline

Igor Bezinović, 2018., Hrvatska

Moj najdraži hrvatski autor u zbirci od dvanaest petominutnih vinjeta potpisuje se kao autor koncepta (sam ih je režirao tri), a omnibus je pohvala ruralnom životu u Hrvatskoj, od sela na južnodalmatinskim otocima do istarskih mjesta na granici sa Slovenijom; opažanja lokalnih pripovjedača, u jedva razumljivim narječjima, istražuju svakodnevne apsurde.

 

5. Playing Men

Matjaž Ivanišin, 2017., Slovenija

Divan dokumentarni film u kojem Ivanišin pročešljava regionalnu ruralnu scenu i niže manje ili više tradicionalne posebnost koje u igri ili tijekom ubijanja vremena zaokupljaju muškarce. Kad redatelj “padne u duboku egzistencijalnu krizu” i odluči prestati snimati, film poprima novu, razigranu metafikcijsku dimenziju.

 

6. Zgodbe iz kostanjevih gozdov

Gregor Božič, 2019., Slovenija

Božičev je prvijenac film takve vrste koja Slovencima ozbiljno nedostaje, regionalna pjesnička bravura s neupadljivim folklornim naglascima, anakroničnim glazbenim umecima, upadima magičnog realizma i nevjerojatnim vizualnim jezikom koji podsjeća na najbolje jugoslavenske filmove u boji (npr. Babajinu “Brezu” ili Matićevu “Ženu s krajolikom”). Film posvećen Veneciji i njezinim stanovnicima.

 

7. Goli

Tiha K. Gudac, 2014., Hrvatska

Dobar, emocionalno zreo dokumentarac o posljedicama Gologa otoka, kroz koji je redateljičin djed prošao početkom 1950-ih. Ovo nije samo priča obitelji Tihe Gudac nego i priča o svim žrtvama političkog progona.

 

8. Ne gledaj mi u pijat

Hana Jušić, 2016., Hrvatska, Danska

Prvijenac Hane Jušić odvija se u Šibeniku i predstavlja obiteljski pakao, kakav vjerojatno na tom prostoru nikada prije nismo vidjeli. Moćan portret krajnje nihilističke junakinje i okoliša, uvid u septičku jamu agresivnog, natjecateljskog i oportunističkog društva.

 

9. Zemlja meda

T. Kotevska, Lj. Stefanov, 2019., Sjeverna Makedonija

Prekrasna posveta tradicionalnom pčelarstvu i životu na udaljenim makedonskim visoravnima, lijep primjer lokalne rustike i svakodnevne melankolije. Gotovo previše lijepo snimljen dokumentarac o tvrdoglavosti i odlučnosti.

 

10. Kosac

Zvonimir Jurić, 2014., Hrvatska, Slovenija

Nakon “Crnaca” (2009), najboljeg ex-Yu filma od raspada Jugoslavije, Jurić - majstor stvaranja depresivnog psihološkog ugođaja - ponovno se bavi posljedicama balkanskih ratova.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo