.jpg)
Bilo je zabavno i poučno na prvoj večeri nedavne četvrte Brijačnice u Tvornici kulture ponovo se uživo susresti s Parafom, Pankrtima, Partibrejkersima i Trobecovim krušnim pećima. Zabavno, jer su svi bendovi imali energične nastupe uz koje se publika, kako starija, tako i mlađa, mogla sjajno provesti.
Tako nas je Valter, uz riječke glazbenike poput Vave i Tibljaša, koji taj repertoar imaju u malom prstu, britko proveo kroz pjesme s prvog albuma Parafa “A dan je tako lijepo počeo”. Pankrti su ponovo dokazali da su i lokalno i globalno bili i ostali jedan od najboljih punk bendova svih vremena, Partibrejkersi da su to bili i ostali u rock’n’rollu, dok se za Trobece može reći da su jednako ludi kao i sredinom 80-ih.
Poučno je, pak, bilo zbog konteksta, jer pjesme Parafa “Živjela Jugoslavija”, “Crkve”, “Rijeka”, “Perspektiva” ili “Narodna pjesma” podsjećaju na ono što je bilo nakaradno u onom, ali i ostalo pogrešno u ovom društveno-političkom sustavu.
Samo se stranke, organi i glavešine nešto drugačije zovu pa amblematske pjesme Pankrta “Lepi in prazni”, “Sedemnajst”, “Jest sem na liniji”, “Totalna revolucija” ili “Živ spomenik neumnosti” još primjerenije rezoniraju u ovakvom kapitalizmu i ovakvoj demokraciji, nego u socijalizmu i jednoumlju. Jučer drugovi, danas gospoda, no sva ta kamarila na vlasti isto je sranje za socijalističku “Hipnotisanu gomilu” Partibrejkersa, koja se u međuvremenu pretvorila u “Sirotinjsko carstvo” kapitalizma. Ipak, jedno se promijenilo.
Tada, kada su nastajale njihove prve snimke, Parafi, Pankrti, Partibrejkersi i Trobeci bili su mladi buntovnici s razlogom, koji su u međuvremenu - kako večer prije u Hard Placeu reče Kokan iz Zvuka ulice, beogradskog benda koji je prethodio Idolima i tek nedavno dočekao objavu debi albuma - postali “gnjevni drevni ljudi”.
Laveži i ujedi
Time dolazimo i do junaka ovog teksta, engleskog dua Sleaford Mods iz Nottinghama kojeg tamošnji mediji već nekoliko godina smatraju najgnjevnijim britanskim bendom. U tome ne bi bilo ništa čudno da taj duo ne tvore 49-godišnji “vokalist” Jason Williams i 48-godišnji “glazbenik” Andrew Fearn, s čijim se lavežom i ujedima u trulo meso britanskog i globalnog kapitalizma mogu od mlađih mjeriti tek Idles iz Bristola, čiji je drugi album “Joy As An Act Of Resistance” bio visoko plasiran na najuglednijim listama najboljih izdanja 2018. godine.
Pitanje ovog teksta glasi: gdje su, dovraga, mlađi, kad najžešći i najradikalniji bend Velike Britanije u posljednjih pet godina čine dva (donedavno) slabo zapošljiva raubera s dna britanske društvene kace? Ah da, mlađi pretežito ne skidaju ružičaste naočale s očiju, žive u šoping centrima i na društvenim mrežama, bezgranično vjerujući da će baš svatko od njih sjajno proći u kapitalizmu bez granica i skrupula.
Williams i Fearn neće se obogatiti od glazbe kakvu stvaraju i pjesama kakve pjevaju, jer je na čisto glazbenoj razini posrijedi avangardan i radikalan hibrid abrazivne i primitivne elektronike te pljuvanja i urlanja u mikrofon donekle nalik rapu, a koji danas, uz onaj Panrkta i Parafa, predstavlja valjda jedini pravi punk.
Naime, kroz pet pravih studijskih albuma u posljednjih šest godina, glazba Sleaford Modsa sastoji se od bolesno jednostavnih bas linija, zvrndanja pretpotopnog sintesajzera, udaraca ritam-mašine, za koju Fearn još nije otkrio kako je pravo programirati, i zvukova s kompjutera u rangu ZX Spectruma.
Uz takvu, naizgled idiotsku, no suštinski genijalnu glazbu, Jason Williams u stilu velikih engleskih pjesnika i pokojnika Marka E. Smitha (The Fall) i Iana Duryja, još živućeg Johna Coopera Clarkea i bitno mlađeg Mikea Skinnera (The Streets) mitraljira stihove o bijedi propalog imperija čije ustrašeno i osiromašeno stanovništvo bježi iz Europe iako je najviše osiromašilo zbog neoliberalizma Margaret Thatcher, koja igrom slučaja potječe iz Granthama kao i Sleaford Mods.
Taj duo zapravo i jest ogledalo onoga na što je svedeno barem pola Britanaca nakon tačerizma i kretenskog Blaireovog “trećeg puta”, kojim je socijaldemokracija na duži rok otklizila nizbrdo, a sve u osvit nevjerojatno glupog Brexita.
Budući da je u Hrvatskoj i raznim drugim zemljama Europe podjednako loše ili gore, Sleaford Mods su šok-terapija za onaj dio britanskog i europskog stanovništva koji u pjesmama ipak želi čuti kako istinski stoje stvari u društvu kroz koje se većina ljudi kreće tek poput zombija programiranih da šljaka za kikiriki, bleji u ekrane i moli Boga da ne bude gore. O tome je u “Working Class Hero” još početkom 70-ih pjevao Lennon kojem je zarana postalo jasno kuda vode kapitalizam, religija i nacionalizam.
No, možda se nešto počinje mijenjati jer gnjevnu i ljutu “elektronsku naplavinu minimalističke punk-hop spike za radničku klasu”, kako Williamson i Fearn opisuju pjesme Sleaford Modsa, perfektan su soundtrack subotnjih provala bijesa i bunta “žutih prsluka” diljem Francuske, a uskoro možda i širom Starog kontinenta. U užem smislu, Sleaford Mods su poput otrežnjenja rave-generacije, tako ih barem percipira dio britanskih medija, iako je Williamson bio i član laburista i pripadnik modsa, zbog čega je i duo dobio ime koje nosi.
Priznaje da je tijekom uobičajene noći partijanja znao “posaugati” i po tri-četiri grama kokaina, no ni to ga nije spriječilo da postane pjesnik kojem se dive i kritika i publika. Zahvaljujući Sleaford Modsima, a ne mizerno plaćenim poslovima koje je uzimao samo da bi preživio i dao otkaz čim bi si to mogao priuštiti, uspio je kupiti kuću u kojoj sa suprugom odgaja dvoje djece, dok je Andrew Fearn homoseksualac koji na nastupima s limenkom lagera stoji kao zavaren za konzolu s kompjuterom.
Lolek i Bolek
Njih dvojica su oprečne osobnosti, a podsjećaju i na Loleka i Boleka elektronike i rapa. Biste li išta kupili od ovakvih likova? Vjerojatno ništa, no kad je glazba posrijedi posljednjih pet godina nema ni važnije ni bolje iz Velike Britanije.
Njihov najnoviji album “Eton Alive” za vlastitu diskografsku etiketu Extreme Eating - u odnosu na prethodne “Austerity Dogs” (2013.), “Divide And Exit” (2014.), “Key Markets” (2016.) i “English Tapas” (2017.) - širi dijapazon tema preko mape raznih društvenih slojeva od najsiromašnijeg radništva do bogate političke klase s Etona, koja se uvaljala u katastrofu zvanu Brexit, ali i glazbeni stil koji u svom minimalizmu postaje mnogo dublji od kurentne pop glazbe.
Posrijedi je urnebesan album nabijen crnim humorom i neuništivim duhom, koji usprkos svemu ne pristaje na rezignaciju, a čija glazba zvuči poput spoja electro-punka njujorškog dua Suicide, bas dionica s ranih izdanja The Curea i Human Leaguea te natruha soul melodija ‘80-ih preko kojih rafalnom paljbom puca Jello Biafra da je kojim slučajem rođen na sjeveru Engleske i odlučio postati reper. Prava je to punk diverzija, samo izvedena nešto drugačijim glazbenim sredstvima.