Sve više mladih danas se okreće starijim medijima, kao što su analogni fotoaparati, a slično proživljavaju i vinil ploče te gramofoni. Raritetni, stari fotografski aparati pritom se nabavljaju na buvljacima ili putem interneta, a oživjele su i”tamne sobe” te skeneri za filmove u mnogim fotografskim radnjama koje se iznova opremaju i fotografskim filmovima svih vrsta i kvaliteta. Neobična je to pojava u eri Gopro kamera, snimanja dronom, 4K rezolucije i ostalih visokotehnologiziranih načina snimanja.
Kako bismo pokušali proniknuti u motive zbog kojih milenijalci, naveliko opremljeni pametnim telefonima, ipak odabiru”pucati na film”, porazgovarali smo s akterima te nove fotografske struje.
- Specifičnost analognog fotoaparata jest da ne dozvoljava pomahnitalo okidanje tisuća fotografija u sekundi u potrazi za onom jednom “pravom”, kao što je to slučaj s digitalnim aparatima. Moraš točno znati što želiš i zbog ograničenosti okidanja, moraš biti maksimalno fokusiran i kreativan na licu mjesta.
Pritom, ne možeš odmah vidjeti da je fotografija ispala, pa to čekanje razvijanja filma čini cijeli proces uzbudljivim, a razvijene fotografije su uvijek pet puta bolje nego što sam zamislila, zbog čega jedva čekam opaliti novi film – pojasnila nam je splitska fotografkinja i redateljica Marcella Zanki, koja je dodala i kako smatra da je povratak analognoj fotografiji prirodan i očekivan proces, i to ne samo za one koji se sjećaju kako je bilo prije nego li su nastupili digitalni trendovi.
Marcela Zanki: snima Olympusom mju2 koji je nabavila preko Njuškala
Ljudi i pejzaž
- Zanimljivo je da analogno postaje popularno i egzotično novim generacijama koje su odrasli u eri potpune digitalizacije. S druge strane, mi koji pamtimo tu epohu starih, dobrih, sporih i jednostavnih vremena, sa sjetom je se sjećamo i evociramo neku vrstu analogne nostalgije, koju onda materijaliziramo kroz analogno fotografiranje – nastavlja Marcella Zanki koja je nedavno u Splitu postavila i zapaženu samostalnu izložbu “Womanhood” kojom je predstavila tri serije fotografija te svoj kratki film “Ode to Youth”.
Autorica u fokus svojega rada stavlja obične ljude i pejsaže koje pronalazi na dalekim putovanjima, a opsesivna je, govori, i oko žena i njihovih prikaza. Kako privlači subjekte koje želi fotografirati pred svoj analogni Olympus mju 2? Za njega, inače, dodaje i kako je”produžetak njezine ruke i oka”, a nabavila ga je jeftino na nekakvom buvljaku.
- Jednako funkcioniram s poznatim i nepoznatim ljudima. Bitno mi je samo da osoba jako želi to fotografiranje, na njima autentičnoj lokaciji, jer jedino tako će sudjelovati maksimalno u procesu i dati sve od sebe. Gotovo uvijek potičem glavne akterice svojih umjetničkih uradaka da same odlučuju o većini elemenata fotografije. A na djelovanje ih potičem kako bi krajnji fotografski rezultat zapravo uvelike bio i njihova vlastita kreacija kroz koju nesputano, slobodno i bez susprezanja iznose svoj karakter na vidjelo - obrazlaže.
Oko ženskih tema opsesivne su u svojoj fotografiji i Puljanke Lorina Duić te Alma Drnovac. Njihova estetika proizlazi i vrti se oko motiva mladenačke kulture. Interesira ih svakodnevni život, posebno načini na koje se u njemu snalaze mladi, koji često izvrću norme, hijerarhijske obrasce te provociraju “očekivano”.
Lorina Duić: pokušavam prikazati ljepotu mladosti jer je to doba kada otkrivamo tko smo
- Zanima me što jedemo, gdje spavamo, kako se odmaramo, kako radimo, kako provodimo slobodno vrijeme i slično. Teme oko kojih se vrtim se često mijenjaju, a najčešće ovise i o godišnjem dobu. Tijekom ljeta smo na obali, zimi se ipak sklanjamo u neke zatvorene prostore, tako da i o tome ovisi moja inspiracija.
Zaključila bih da nisam opsesivna oko jedne teme, već oko fotografije općenito – govori Alma Drnovac i dodaje kako fotografiranje na film zbog svoje kvantitativne ograničenosti traži dobru pripremu fotografije, što može biti dobra praksa i za digitalno fotografiranje, jer smanjuje broj neuspjelih fotografija. Kada smo je upitali što je motivira na emotivnoj razini da fotografira, odgovorila je kako je njezina ideja “stvoriti dugotrajni vizualni dnevnik života”.
Komentirajući analogne trendove u fotografiji, i to na vrhuncu ere koju je obilježio tehnološki zanos, kao i uzroke takvog stanja, Lorina Duić navodi kako vjeruje da je riječ o više faktora koji su utjecali na mlade fotografe da se okrenu staromodnoj opremi i “pucanju na film”.
- Čini mi se kako je ponekim ljudima dosadila ta tehnologija koja nas sve više i više pokušava odmaknuti od samih sebe, a i prezasićeni su digitalijom i sterilnošću u fotografiji. Ne možemo ne spomenuti i nostalgiju za prošlim vremenima, koja tu također igra važnu ulogu – smatra fotografkinja koja pred svoj objektiv dovodi poznate i nepoznate ljude, koje portretira u raznim ambijentima.
Tomislav Marcijuš: čovjek se zasiti stvari koje odmah može vidjeti. Digitalno nam uzima kreativnost
Sto godina
- S prijateljima mi je naravno najlakše stvarati i eksperimentirati, radi povjerenja i opuštenosti. S nepoznatima mi je uvijek teže, ali krenem uvijek nekako prijateljskim pristupom, kao da se znamo sto godina. Trudim se što više otvoriti i pričati o sebi: tko sam ja kao osoba, što radim, tako da modeli koje fotografiram dobiju neki uvid i povjerenje. Kroz tako novo stečeno prijateljstvo najčešće nastaje fotografska magija – pojašnjava Lorina Duić. Njezina su najdraža “oružja”, inače, fotoaparati Olympus mju 2 i Pentax k1000. Oba je nabavila na Njuškalu.
Komentirajući motive u svojoj fotografiji, autorica nastavlja o “ljepoti mladosti”.
- Ponekad samo pokušavam prikazati tu ljepotu mladosti, jer je to doba kada otkrivamo tko smo mi kao mala bića na ovom planetu. Uvijek spajam čovjeka s prirodom, zbog same osobne povezanosti s njom. Dakle, fotografiju vidim kao prikaz mene, nešto kao autoportret kroz druge ljude. Tko sam i što bih voljela postati kroz fotografiju. Ako sam oko nečega opsesivna, onda su to boje. Zato i fotografiram filmom. Dok sam fotografirala digitalno, uvijek sam tražila način kako dobiti neku boju, nesavršenost i taj osjećaj koji samo kroz film, zapravo, mogu dobiti. Kada sam prvi put ispucala rolu filma, dobila sam što sam tražila, i nisam otad uopće radila digitalno – pojašnjava.
S Almom Drnovac dalje komentiramo odnos između spontane i dokumentarističke te duboko režirane fotografije. Što preferira? Kako pridobiva ljude pred svoj aparat?
- Ne opterećujem se unaprijed time da nekog ili nešto moram fotografirati, u većini djelujem prema instinktu koji mi govori “ovo bi mogla biti dobra fotografija”. Naravno, s vremenom se to sve mijenja jer dobivaš potrebu realizirati neke ideje koje ti padaju na pamet, ali i dalje više volim kada nešto nastane spontano. Čini mi se da je tako najbolje. Nepoznate ljude rijetko fotografiram, a kada se to i dogodi, najčešće je nekako iz pozadine. Trudim se ostati neopažena, odnosno ne pristupam im kako ih ne bih omela u onome što rade, jer smatram da tako izgube prirodnost u tome što rade, pa tako prirodnost gubi i moja fotografija.
S druge strane, u fotografiranju poznatih ljudi vodim se za svojom teorijom da što si intimniji sa nekim, bolje možeš fotografijom prikazati povezanost između sebe i subjekta – obrazlaže Alma Drnovac koja navodi i kako kroz svoje fotografije pokušava istaknuti sve što današnja mainstream fotografija, koja dominira medijima, pokušava sakriti - a to je subjekt bez uljepšavanja, ljepotu nesavršenosti i intimnost među ljudima, kao i intimnost između nje kao fotografa i nekog prostora.
Zagrebačke boje analogne fotografije brani školovani i iskusni fotograf Hrvoje Zalukar, mračne i atmosferične estetike, koji iza sebe ima nekoliko autorskih i koautorskih izložbi analogne fotografije. U životu je, kaže, potrošio na desetke tisuća kuna na filmove i skupocjene primjerke prastarih fotoaparata. Što ga tjera?
Hrvoje Zalukar: zrno je prirodno oku, piksel je umjetan - on je kvadratan. U prirodi nema kvadratnih oblika
Kolekcija fotoaparata
- Tjera me zrno. Analogija je za mene kao i prirodna, tradicionalna hrana iz domaćeg uzgoja. Kao kad ti kumica proda domaći sir i vrhnje. Kvaliteta je prisutna, jer kumica se time bavi cijeli život. Digitalija je, s druge strane, kao kupovanje u shopping centru. Anemično povrće zapakirano u plastiku. U digitalnoj fotografiji je sve umjetno, nema ljepote. Taj medij je umjetan. Zrno je prirodno oku, zrno je nepravilno. Piksel je umjetan, on je kvadratan. U prirodi nema kvadratnih oblika - uvjeren je Hrvoje Zalukar koji je i strastveni kolekcionar analognih fotoaparata.
- Imam u kolekciji fotoaparate Hasselblad 500cm, Hasselblad xpan, Widelux, Horizont, Mamiya RB67, Rolleiflex 6x6, Nikon 35ti, Nikon f3, Nikon sp, Sinar F1... Obožavam različite fotoaprate, jer svaki mi daje nešto drugo – navodi Zalukar.
Osječki fotograf Tomislav Marcijuš živi od digitalnih fotografiranja vjenčanja i raznih editorijala. Kada radi “za sebe”, onda puca na film. Njegovi su omiljeni fotoaparati Olympus mju II, Zenit 11 i Canon AE-1. Marcijuša interesira prostor i estetika post-socijalizma, odnosno nostalgija kojoj, kako kaže, ne možemo uteći u Istočnoj Europi.
Tomislav Marcijuš: čovjek se zasiti stvari koje odmah može vidjeti. Digitalno nam uzima kreativnost
- Sve što nam je ostalo iz prošlosti, ima još veću dozu melankolije kada je zabilježeno na film – reći će Marcijuš, pa navesti i razloge zbog kojih smatra da se fotografi okreću analognim tehnikama.
- Čovjek se s vremenom zasiti stvari koje odmah može vidjeti i prikazati. Smatram da digitalni svijet oduzima dio neke tvoje kreativnosti, iako danas pruža jako puno mogućnosti. Svima je sve postalo dostupno, tu su i mobiteli, jednostavno to ljudima više nije zanimljivo. Analogna fotografija je kao bijeg od svega - komentira mladi fotograf koji smatra i kako poznavanje analognih tehnika fotografiranja itekako pridonosi boljem radu u digitalnoj sferi. Također, kao bitan izdvaja i onaj moment “iščekivanja” u kojemu fotograf ne zna, zapravo, što je ulovio na film - sve dok ga ne razvije.
- Analogna fotografija je veći izazov. Možeš bolje istrenirati sebe kao fotografa, što će ti koristiti i u digitalnoj fotografiji. Sreća kad razviješ film nije ista kao ona kada zabilježiš nešto digitalno i obradiš. To su neke stvari koje se nikad neće moći usporediti. Cijeli proces fotografiranja na film je nepredvidiv i uvijek se pojavi nešto, na razvijenom filmu, što te pozitivno iznenadi. Proces skeniranja i iščekivanja me uvijek gurao kroz godine da fotkam na film. Sve što sam zabilježio na film dalo mi je posebnu vibru i od toga se nikad nisam maknuo. Također, smatram da me jako dobro istrenirala i da to zapravo radi svaki dan. Analogna fotografija je zapravo temelj mog rada – završio je Marcijuš.