StoryEditor
NOVI PARK PRIRODE?

BARIJERA NA KOJOJ ZAVRŠAVAMO 'MI' Dok Velebit i Biokovo nacija obožava, uz Dinaru se često vežu negativne asocijacije. Sada se to može promijeniti

 
Dinara
 Nikša Stipanicev / CROPIX

Godine 1998., tada još polupoznati pjevač pod imenom Marko Perković objavio je album koji će ga u samo nekoliko godina pretvoriti u zvijezdu. Album je sadržavao deset pjesama pastirskog rocka koje će tijekom sljedećih desetljeća postati i ostati najveći pjevačevi hitovi. A album o kojem je riječ u naslovu je nosio ime jedne planine. Zvao se “Vjetar s Dinare”.

Toj planini - Dinari - bili su posvećeni i stihovi najpoznatije pjesme na albumu. U njoj, lirski subjekt razgovara s vjetrom koji puše s brdske goleti i pita ga što ima doma. Zanima ga što je s babom, bratom i majkom, kako je mater otkad “s ocem više nije” te da li otac - upečatljiv detalj - još “prikoviše pije”. U refrenu pjesme, fašistoidni hard rocker rašpavim glasom zaziva planinu s koje vjetar puše: “vjetre s Dinare/zaustavi se/vjetre s Dinare”.

Tako je 1998. pjevao Thompson. Tako je te 1998. planina Dinara ušla u hrvatski muzički imaginarij. Tamo, gdje su već bile poneke hrvatske planine.

Hrvatskoj je kulturi, čini se, svojstveno da planine uvrštava u glazbeni, politički, ili čak glazbeno-politički imaginarij. Planina Mosor - nipošto izuzetna ni po visini ni po ljepoti - postala je mitsko mjesto zahvaljujući partizanskoj budnici. Sljeme iznad Zagreba muzički je ovjekovječeno izletničkom koračnicom skladatelja Rudolfa Mahalupa i tekstopisca Stjepana Jakševca. Drugo gradsko izletište - Marjan - mitologizirano je politički univerzalno upotrebljivom “pjesmom-konvertitom” u kojoj su se tijekom povijesti samo mijenjale boje na stijegu. Velebit je, pak, muzičku mitologizaciju dobio kroz “Vilu Velebita”, pjesmu-eksces koja je tijekom komunizma bila poluzabranjena pa je zato i stekla status nacionalnog zabranjenog voća.

Kulturalni stereotipi

Nakon svih tih planinskih koračnica, budnica i napitnica, pjesmu je tako - među posljednjima - dobila i najviša hrvatska planina Dinara. Iako je najviša (1862 m), iako geografski središnja, iako po njoj nosi naziv dominantni zapadnobalkanski planinski masiv, Dinara je “svoj” song dobila tek tri godine nakon rata u kojem je izgubila pola svog stanovništva. Tek je te 1998. - u trenutku kad je u njezinu podnožju zgarište do zgarišta - ušla u nacionalnu muzičku kajdanku.

U Hrvatskoj postoje tri planine koje se visinom, veličinom i krajobraznom dojmljivošću nameću kao kulturna činjenica. Te tri planine su Velebit, Biokovo i Dinara. Druge dvije - Velebit i Biokovo - tijekom 20. stoljeća su u kulturnom, turističkom i imagološkom smislu stekle status zvijezda. Velebit će već dvadesetih godina biti planinarska i turistička atrakcija. Inženjer Premužić tridesetih će godina gradnjom fascinantne Premužićeve staze, njegove najljepše i najdojmljivije dijelove učiniti dostupnim čak i osrednje fizički spremnom šetaču. Osnivanjem dvaju nacionalnih parkova, Velebit će postati predmet turističke eksploatacije. U Paklenici će postati čak i mala sportska meka: na tamošnjim će se kukovima tako penjački okušavati čak i Jo Nesbø. Uz turistički popularnost išla je pod ruku i ona kulturalna. Već 1916. Nazor će u svom “Medvjedu Brundu” Velebit pretvoriti u alegoriju Hrvatske. Pjesma “Vila Velebita” pretvorit će Velebit u pars pro toto nacije, a toponim Velebit vezat će se asocijativno uz čisti, nerazrijeđeni hrvatski nacionalizam. Ta će asocijacija do danas ostati u opskurnom desničarskom “projektu Velebit”.

Biokovo nema svoju napitnicu, nema mitsku pjesmu ni političku konotaciju. Ali zahvaljujući blizini mora i snažnih turističkih središta, Biokovo se rano pretvorilo u predmet pejsažne eksploatacije. “Pripitomljeno” činjenicom da asfaltni put vodi do samog vrha, Biokovo je postalo planina po kojoj se vozi autom, planina kojoj se vrh osvaja na kotačima, meka za bicikliste i češke turiste u natikačama, planina koju se - suprotno planinarskoj logici - obilazi najčešće ljeti.

Za razliku od ta dva bliska i niža gorska vijenca, onaj najviši - Dinara - u hrvatskoj je kulturi bio i ostao bijela mrlja. Dinara nije imala ni Nazora, ni Premužića. Nije bila u blizini većih gradova ili turističkih žarišta. Geografski, Dinara je imala i još ima status limesa, barijere s kojom završavamo “mi”, a počinje Bosna, i to ne Bosna orijentalnog urbaniteta, nego najpustiji, najzabačeniji dio Bosne: prostor Grahova. Do gradnje autoceste Dinara je bila usječena u imaginarij prosječnog Hrvata kao ogromna, gola, sura zidina koja se pruža uz cestu, a tamo prijeko “nema ništa”. Nakon gradnje autoceste, Dinaru su zaobišli čak i putevi, pa je nestala iz čak i iz takvih predodžbi satkanih od retrovizora auta. Dinara je kao fizička, opipljiva činjenica bila i ostala nepoznata, neposjećena, prazna.

Ali je zato kao prazni, odsutni označitelj napučila kulturalne stereotipe. Njezino ime uglavilo se u nebrojena otrovna opća mjesta: u dinarski mentalitet, u dinarski krš, u dinarsku kulturu. Čak je i u povijesnom narativu ime Dinare bilo zatrovano. Dok je Velebit bio vezan uz čisto hrvatstvo, Dinara je iz povijesti iskakala kroz dinarsku četničku diviziju popa Momčila Đujića. Po Dinari je, dakle, naziv nosila najzloglasnija, najkrvoločnija i najdosljednija kvislinška postrojba Jugoslavenske vojske u otadžbini. Kad je nakon svega toga stigao još i Thompson sa svojim “vjetrom s Dinare”, reputacija Dinare bila je zapečaćena. Druge planine asocirale su na turizam, planinarenje i heimatske pejzaže. Na riječ Dinara, asocijacije su bile dinarski mentalitet, četnici i jedan ustaški pjevač.

Tako je to bilo i tako jest. Ali postoji prilika da se to promijeni. Postoji prilika da ova zemlja otkrije koliko je Dinara lijepa.

A ta prilika počinje ovih dana. Krajem prošlog tjedna, naime, u Kninu je održan međuresorni sastanak više ministara i dvaju srednjodalmatinskih župana na kojem je donesena odluka da se masiv Dinare pretvori u dvanaesti hrvatski park prirode. Tom odlukom dovršena je gotovo dvadesetljetna borba lokalnih načelnika, ekologa, planinara i ljubitelja prirode koji su još od 2008. počeli s pripremnim radnjama za zaštitu. Tijekom petnaestak godina zagovornici zaštite nailazili su na kojekakve zapreke. Te su zapreke neki put bile interesno-ekonomske, no mnogo češće su se svodile na inerciju i nezainteresiranost. Jer, Dinara - opet - nije bila ni Velebit ni Biokovo, nije u blizini imala veći grad, ni utjecajne općine, ni lobije, ni ekonomski interes bliskih turističkih središta. Nije - unatoč Thompsonu - imala ni mit. Imala je samo svoju jedinstvenu, nesvodivu ljepotu.

Sada - nakon 12 godina - taj je put završen. Dinara će postati 12. hrvatski park prirode. Time će u režim zaštite ući 63.000 hektara planine, polja i voda koja se protežu kroz osam općina i dvije županije - Šibensku i Splitsku. Novi park prirode nosit će ime po najdužoj planini masiva - Dinari - ali će zapravo zahvaćati planinski prostor koji pokrivaju tri toponima - Dinara, Troglav i Kamešnica. Novo zaštićeno područje, razumljivo, prostirat će se do točke gdje staje hrvatski teritorij. S onu stranu, u BiH, ostat će veći i viši dio masiva, uključujući njegov najveći vrh Troglav. Pri tom treba reći da na Dinari granica između dvije zemlje nije samo administrativna, ona je doista granica - i pejzažna i klimatska. Postoje brojne planinarske staze - poput Reteljeve staze koja počinje u sinjskom selu Gljev - koje počinju u Hrvatskoj, prelaze granicu i završavaju u BiH. Prijelaz s jedne strane na drugu popraćen je nerijetko spektakularnom mijenom pejzaža u kojoj doista prestaje Dalmacija, a doista počinje Bosna. Na limesu dva svijeta napuštate goli kamenjar pun južnih, mirisnih trava i najednom ulazite u gustu sjenovitu šumu crnogorice i bukve, u čistu esenciju Bosne.

Novi režim

Prostor novog režima zaštite obuhvaćat će prostor Knina, Kijeva, Civljana, Vrlike, Hrvaca, Sinja, Trilja i Otoka. Obuhvatit će najveći vrh Hrvatske Sinjal i još nekoliko vrhova viših od 1700 metara. Obuhvaćat će izvore dviju rijeka - Krke i Cetine. Obuhvaćat će vodopade i slapove. Uključivat će spektakularna kraška polja Podinarja, vesternski pejzaž kojem bi perfektno pristajao opis koji Amerikanci nadijevaju vesternskom Srednjem Zapadu: “veliko nebo” (big sky). Na kraju, novi će park prirode uključivati nemalu kulturnu baštinu, često izmučenu političkim trvenjima, nestabilnostima i diskontinuitetima. Ta baština jednako uključuje starohrvatske crkve i srednjovjekovne tvrđave, stare mlinice i pravoslavne hramove, napoleonske ceste i kamena gumna, sadrene mostove i partizanske spomenike.

A ako je i jednoj zajednici u Hrvatskoj ikad trebao nasušno ovakav park prirode, onda je to nesumnjivo ljudima koji žive oko Dinare i Kamešnice. Jer, Biokovo bi bilo turistički atraktivno i bez zaštite, a turizam bi u Podbiokovlju postojao ionako. Velebit je i prije režima zaštite bio rado posjećivano mjesto, s tradicijom šumarstva i drva, dovoljno blizak velikim gradovima. S druge strane, prostor oko Dinare izmučen je prostor. To je prostor koji je i 20. stoljeće dočekao zastao u predmoderni, kao najsiromašniji kutak Hrvatske. Kako je taj prostor izgledao još 50-ih, dočarali su brojni hrvatski filmovi, od Papićevih “Lisica” do dokumentaraca još jednog Podinarca - Livanjca Zorana Tadića. Do 50-ih godina, ljudi tog prostora živjeli su u produljenom srednjem vijeku.

Tijekom 20. stoljeća politička trvenja, urbanizacija i industrijalizacija desetkovali su ionako maloljudno stanovništvo. Na koncu je stigao i rat 90-ih u kojem su prvo početkom rata postradali lokalni katolici, a potom - u njegovom zadnjem činu - pravoslavci. U 90-im je prostor o kojem je riječ izgubio oko 50% stanovništva koje nikad nije vratio. U podnožju planine neki su od toponima koji su ostali simbol ratnog stradanja - poput Kijeva. U većini srpskih sela i danas živi malotko ili nitko, a prostor pod nogama planine i danas je pun zgarišta i razvalina. U toj zemlji pod velikim nebom ostali su poneki stočari, a u njega su tijekom ovih desetljeća navraćali samo (najviše dalmatinski) planinari. Penjali su se na najviši hrvatski vrh, obično iz dva najpopularnija smjera: onog koji vodi iz sela Glavaš uz stari tvrdalj velikaša Nelipića te onog koji vodi iz vrela Krke i sela Mirkovići starim stočarskim kogulama. A iako su staze dobre i dobro markirane, njih dosad nije pratilo ništa: čak ni mjesto za okrepu na kojem bi se moglo popiti pivo.

Romantična razvalina

Dinara će, naravno, biti park prirode, a glavni su argumenti za njegovu zaštitu, razumljivo, prirodoslovni. No jako se vara onaj tko ima predodžbu o tom prostoru kao o pretkulturnoj divljini. Prostor Dinare prostor je intrigantnih kulturnih spomenika. Dosta je - uostalom - otići samo u selo Cetina, izraslo oko vrela istoimene rijeke, jezerca poznatog kao Milaševo vrelo. Danas pravoslavno selo niklo je oko starohrvatske crkve iz 9. stoljeća, prvog westwerka u starohrvatskoj arhitekturi, spektakularne razvaline koja kao da je sišla s neke keltske omotnice albuma U2. Oko crkve danas su živopisni ćirilični grobovi, a uz izvor lijepi historicistički pravoslavni hram oko kojeg je Dalibor Matanić snimao film “Zora”. Na nepun sat pješice odatle, pak, smjestilo se katoličko selo Glavaš, polazište najčešćeg planinarskog puta za Sinjal. A na samom početku staze nad toponimom Pekasove grade diže se stara kula velikaša Nelipića, nekad vrata Bosne, a danas romantična razvalina. Kula je tako fotogenična da su je meni najdraži hrvatski hikerski pisci - Lara Černicki i Stašo Forenbaher - odabrali za naslovnicu svoje putopisne knjige “Kratke šetnje u prošlost”.

Tek koji kilometar dalje, put Knina, s asfaltne ceste skrećete na dobar makadam koji vodi starom napoleonskom cestom, preko dvaju francuskih mostova. Vozite se uz podinarski “big sky”, uz vas teče pritoka Krke, prolazite pokraj vodopada i mlinica, a onda naiđete na još jedan neopjevani biser. Riječ je o partizanskom spomeniku, sjećanju na 48 srednjodalmatinskih partizana koji su se smrznuli na Dinari. Spomenik je divan komad jugoslavenske apstrakcije za koji nije jasno kad je točno sagrađen, ni tko je skulptor. Otkrhnut je jednim dijelom, vjerojatno u nestručnom pokušaju miniranja. Oko spomenika su urne s prezimenima stradalih. Sve su to srednjodalmatinska, mahom hrvatska prezimena iz Sinja, Splita, Omiša, s otoka: Župa, Mravak, Križanac, Ozretić… Kad sam nedavno bio tamo, uočio sam među stradalima i jednog Plenkovića. Zanimalo bi me živo zna li hrvatski premijer da mu u podinarskoj travi leži mištanin, a možda i rođak.

Sva ta opisana povijesna baština nalazi se u samo desetak kilometara perimetra središnjeg masiva Dinare, unutar desetak minuta vožnje. A na prostoru budućeg parka prirode ima još štošta - od mlinica u sinjskom Grabu, gdje splitski bonkulovići kupuju kukuruzno brašno, preko stećaka, rimskih vila, sadrenih mostova pa do slavne česme u Vrlici, na kojoj se zbiva radnja “Ere s onoga svijeta”. Srednjovjekovne kule tu strše u nebo nasred spektakularnih visoravni. Intenzivno turistificirane dalmatinske rijeke tu izviru u modrim, kraškim ponorima koje - za razliku od donjih tokova tih rijeka - ne pohodi nitko. Stočari vode koze i ovce na ispašu kiklopskim stazama od kamenih kogula preko kojih papci životinja prolaze stoljećima. Nebo je zaista vesternski veliko. A iznad svega toga diže se masiv planine kao suri zid. A s onu stranu tog zida, na sjevernim obroncima, guste bosanske šume.

Sve to je potpuno nepoznato. Riječ je o praznoj zemlji, gotovo bez stanovništva, ispražnjenoj povijesnom nesrećom, prostoru koji malo tko posjećuje osim planinara. Novoosnovani Park prirode šansa je da se to promijeni, da se toj bijeloj pjegi, terra vergini da šansa za razvojni iskorak. Da se Dinara vrati na mapu ne kao negativni kulturalni stereotip, nego kao ono što jest: romantična granica, hajdučki limes, najčišći hrvatski Midwest.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:38