Današnja Trnjanska Savica imala je jedan prekrasan šljunčani rukavac Save, na području donjih Kruga, gdje smo se kupali. Sava je ovdje bila toliko bistra da sam jednom kad sam izgubila naušnice na kupanju, lako ih pronašla u vodi - kaže Đurđica Vujčić iz obitelji Krištof, rođena 1929. godine, koja i danas stanuje na Trnju. Gospođa Vujčić, koja za sebe kaže da je najstarija Trnjanka, bila je jedna je od brojnih sugovornika za studijsku izložbu “Trnje- prostor i ljudi”, koja je nedavno otvorena u Muzeju grada Zagreba.
Đurđica Vujčić, 89. godina, za sebe kaže da je najstarija Trnjanka, snimljena na savskom nasipu za temu 'Staro Trnje'. Na fotografiji: Đurđica Vujčić i pas koji je u prolazu dotrčao na maženje
Prije Drugog svjetskog rata Trnjani su kao kupalište koristili lijevu obalu Save, od početka Trnjanskog nasipa na zapadu do posljednje lokacije Crvenog mosta na istoku, nedaleko od današnjeg Mosta mladosti. Na obalu se dolazilo iz južnog dijela Kruga, trasom današnje Ulice Vladimira Ruždjaka. Kolone kupača pristizale su iz pravca sjevera, preko Kruga, ili s istoka, odakle su na Savu dolazili stanovnici Kanala i Sigečice.
- Premda kupalište nije bilo uređeno poput Gradskog i Gospodarićevog, pošljunčane plaže bile su omiljene i popularne među Trnjanima - kaže Kristian Strukić, voditelj projekta “Zagrebački kvartovi” Muzeja grada Zagreba, u sklopu kojeg se i održava izložba o Trnju.
Autori izložbe “Trnje - prostor i ljudi”, kustosi Kristian Strukić i Goran Arčabić, prilikom pripreme izložbe razgovarali su s mnogim stanovnicima te prikupili stare fotografije. Gospođa Đurđica Vujčić ustupila im je pitoreskne fotografije njene obiteljske kuće koja se nalazila na mjestu gdje se danas nalazi jedna od stambenih zgrada u Ulici V. Ruždjaka.
Gradnja podvožnjaka Miramarskom cestom 1912. godine. Podvožnjak je donekle poboljšao povezanost Donjeg grada i Trnja
- Pamtim Trnje mog djetinjstva kao pitomo naselje, a najstariji dio Trnja je dio kod donjih Kruga, koje su smještene ispod Slavonske avenije, prema Savi. Veza sa Savom i Zagrebom išla je od Kruga, pa dok nije bilo željezničke pruge, ravno do Petrinjske ulice. Svi smo ovdje više - manje bili seljaci, bavili se poljoprivredom, neki su imali gospodarstva - konje, krave, svinje. Gazde su svoje konje išli prati na Savu, gazdarice su guske tjerale na Savu, mlade ženske su prale rublja na Savi - sjeća se Đurđica Vujčić.
Na obali rukavca Save, priča dalje Đ. Vujčić, stajale su brojne vrbe koje su dosezale do rijeke, na koje smo se, kaže, kao djeca vješali, slično kao u filmu “Tarzan”.
- Svi smo bili povezani ili kumstvom ili rodbinom. Uvijek je bilo zabavno, imali smo razne fešte, slavili su se imendani, a naša grupa svirača su bili - tamburaš Šalata, moj stric Cumbek i harmonikaš Bistrek. Oni su svaki imendan pod prozor stali, pa bi ih domaćini primili i nastala bi fešta. Znali su se ljudi zabavljati, ali i previše piti - sjeća se gospođa Vujčić.
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova. Na fotografiji: Otvorenje Radničkog sveučilišta Moša Pijade 1961. Fotografija Šime Radovčića na kojoj su Tito i Jovanka, Vladimir Bakarić i Većeslav Holjevac
Nisu voljeli školu
Jedino povezano s nečim naprednim na Trnju bila je u njenoj mladosti Trnjanska cesta, žila kucavica naselja. Povezana je bila s jedne strane sa Savom gdje je bila skela, a druga strana je vodila prema centru Zagreba. Trnjanska cesta je, dodaje Đurđica Vujčić, imala apoteku, općinu, razne institucije, kasnije kino Romaniju i jednu od najstarijih škola u Zagrebu Osnovnu školu Trnjanska iz 1899. godine, pa frizeraj, trgovine, slastičarnicu, tržnicu.
- Trnjanska cesta bila je povezana s mostom koji je išao preko željezničke pruge, to je bio najbrži put za centar, danas više nemrete tak brzo ni tramvajem doći, za čas si bio na Kolodvoru. Inače, samo da vam i to kažem, Trnjani nisu voljeli školu. Jedan je od Trnjana nudio novce ne bi li oslobodio sina od škole. Bilo im je važnije da se radi u polju - kaže Đurđica Vujčić.
Dio gdje stanuje i danas, sada se zove Trnjanska Savica, gdje su nekoć živjele familije potomaka kmetova grofa Kulmera pa tako i njeni preci Palešćaki.
Đurđica Vujčić, 89. godina, za sebe kaže da je najstarija Trnjanka, snimljena na savskom nasipu za temu 'Staro Trnje'. Na fotografiji: presnimka stare obiteljske fotografije
- Smatra se da su Palešćaki bili kmetovi grofa Kulmera. Trnjani sa zapadnog dijela su bili Šćrbci, Dobrilovići, Haraminčići. Šćrbci su imali više zemlje, bili su bogatiji, vozili su povrće na Jelačić plac, dok su ovi naši više imali poplavljenih polja - govori ona.
Jednom prije drugog rata Sava je toliko nabujala da je, dodaje dalje Đ. Vujčić, izgledala kao more. Nakon toga su se polako počeli raditi nasipi. Kada se pokazalo kako se šljunak može jako dobro prodati u centru Zagreba za građevinu, nastao je ovdje, kaže ona, El Dorado.
Povećao se broj birtija
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova
- Nosilo se šljunak u grad, prvo za gradnju u Branimirovoj. To je bilo nakon Drugog svjetskog rata. Dobro su Trnjani tako zarađivali, ali ih je to vodilo sve više u birtije. Moj otac se time bavio, skinuo je kukuruz i napravio šodergrabu, a imao je i pomoćnika. Više se moji nisu bavili poljoprivredom. S tim biznisom se povećavao i broj birtija. Jednu su otvorili i moji roditelji, zvala se ‘Svoj svome’, radila je od jutra do navečer, kad se kartalo. Tada sam stanovala kod ujaka, par kuća dalje, zbog buke. Birtija se nalazila na ćošku Miljacke i Ulice Kruge i bila je otvorena do 1956. godine - priča gospođa Vujčić.
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova
Veliko razočaranje svima, sjeća se ona, bila je gradnja Palača pravde, 1960-ih jer je njome prekinut tok Trnjanske ulice, koja je njima bila kao promenada. - Bili su ljudi tako ogorčeni što se Palača pravde nije razmjestila malo lijevo ili desno, da se ne prekine cesta. U središte grada se nije išlo puno - dodaje Đ. Vujčić.
Nakon velike poplave 60-ih godina sagrađene su na području gdje je stanovala u kući, velike zgrade.
- Ovi koji su ranije imali bar malo nešto svoje uređeno, to su doživjeli kao šok. No bilo je onih koji su zbilja imali kućice kao barake, oni su bili sretni, dobro im je došlo preseliti u stan. Moj ujak, to je sve za njega bilo kao u zatvoru. Drugo ti je, znao je on govoriti, kad ideš po ulici pa staneš kod ovog plota pa kod onog plota, a u tim stanovima, ne poznaješ nikoga - zaključuje ona.
Autori izložbe Kristian Strukić i Goran Arčabić, koja zorno dočarava ono što nam je ispričala gospođa Vujčić, govore nam dalje o povijesti te velike zagrebačke četvrti.
Izložba pod nazivom 'Trnje - prostor i ljudi' u Muzeju grada Zagreba. Na fotografiji: Autori koncepcije izložbe Kristian Strukić i Goran Arčabić
Od srednjeg vijeka na prostoru današnjeg Trnja nalazio se feudalni posjed koji je većim dijelom pripadao Gradecu ili Kaptolu. U razdoblju od 1809. do 1814. godine trnjanski je prostor bio na granici Austrijskog Carstva i Napoleonovih Ilirskih provincija. Sredinom 19. stoljeća u selu Trnju bilo je 25 kuća s oko 150 stanovnika.
- Ujedinjenjem neovisnih naselja u administrativnu cjelinu, 1850. godine, znatan dio trnjanskog prostora postao je dijelom grada Zagreba. Prolaskom željezničke pruge Budimpešta - Rijeka 1873. kroz Zagreb određena je sjeverna međa Trnja. Regulacija rijeke Save na početku 20. stoljeća jasnije je definirala južnu granicu Trnja - objašnjava Kristian Strukić.
Prolaskom pruge kroz grad i izgradnjom industrije uz prugu, Trnje je ostalo prometno odsječeno od donjogradskog središta te je do kraja Drugog svjetskog rata funkcioniralo kao periferija.
- U razdoblju između dvaju ratova ondje je prevladavala neplanska i bespravna gradnja kućeraka zbog intenzivnog naseljavanja radništva u blizini industrijskih pogona. Od početka 1920-ih Gradska općina intervenirala je pokušajima parcijalnog prostornog uređenja i planskom izgradnjom naselja za radnike i sirotinju - navodi Goran Arčabić.
Zapažena investicija bila je u naselja uz odvodni kanal, danas Radnička cesta, južno od obližnje industrijske zone. Izgradnja komunalne infrastrukture i prometnica bila je intenzivnija tijekom 1930-ih.
- Iznad magistralnog kanalizacijskog voda, kojim je omogućena odvodnja i vodoopskrba u Trnju, prošla je Varaždinska cesta, današnja Ulica grada Vukovara. Središnja prometnica “južne” periferije povezala je prostor od Savske do Radničke ceste. Sjeverno od Varaždinske ceste, na prostoru nekadašnje Gradske vrtlarije, uoči Drugog svjetskog rata izgrađeno je Cvjetno naselje, za gradske činovnike. Cvjetno, jedan od najboljih primjera stambenog naselja individualnih kuća u Zagrebu, najavilo je nove standarde stanovanja u Trnju - objašnjava G. Arčabić.
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova. Na fotografiji:
Ukrcavanje pijeska i šljunka koji su Trnjani ‘izvozili’ u grad, na slici Vladimira Horvata iz 1930-ih
Znameniti arhitekti
U vremenu obnove i izgradnje nakon Drugog svjetskog rata Trnje je planirano kao novo središte Zagreba. Uz Varaždinsku cestu, koja je od 1947. godine nosila ime Moskovska ulica, u svega desetak godina podignute su brojne reprezentativne stambene i poslovne građevine. Istodobno je južno od Moskovske ulice izgrađena gradska dionica Autoputa bratstva i jedinstva koja je tekla paralelno s trnjanskom avenijom.
Uz zgradu Gradskog poglavarstva, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, tu se nalaze i zgrada Radničkog sveučilišta kao i stambene zgrade znamenitih arhitekta Drage Galića, Ivana Rašice i drugih, a kasnije je podignuta i Nacionalna sveučilišna biblioteka.
Na Trnje se u smislu prostornog planiranja uvijek gledalo kao na nedovršeni dio grada, koji je dobrim dijelom preskočen zbog gradnje Novog Zagreba. Tako je do danas ostao prostor velikih kontrasta, ovdje se mogu vidjeti zgrada koje su najbolji primjeri arhitekture svog doba, pored potleušica preostalih iz nekih davnih vremena, ili velike gradske avenije nedaleko malih gotovo seoskih cesta.
- Nakon Drugog svjetskog rata, Trnje kreće u uzbudljiv proces transformacije koje je predratnu radničku periferiju trebao pretvoriti u moderni centar socijalističkog grada. Iako su smjele modernizacijske vizije pretočene u tek djelimice provedene, nedovršene projekte, oni su iz temelja izmijenili Trnje dovevši do niza proturječja gdje su jedan uz drugog stajala dva različita svijeta, onaj radničke svakodnevice i onaj utopijskog progresa oličenog u novim monumentalnim javnim, poslovnim i stambenim građevinama - rekao je G. Arčabić.
U Muzeju grada Zagreba otvorena je izložba o jednom od najpitoresknijih zagrebačkih kvartova. Na fotografiji: Kupalište na rukavcu Save oko 1930. godine. Na slici je obitelj Markulin
Gradnju na Trnju 60-ih je prekinula i poznata poplava. Poplave Save u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća unosile su nesigurnost na područje zagrebačke periferije. Unatoč nastavku gradnje nasipa kojim je donekle bio zaštićen prostor Trnja, Sava je i tijekom 1930-ih bila strah i trepet stanovnika u njezinoj blizini. Zagreb je plavila 1930., 1933. i 1936. godine.
- Izlijevanje Save iz korita potkraj listopada 1964. jedna je od najvećih prirodnih katastrofa koje su pogodile Zagreb. Rijeka je naglo nabujala zbog nezadovoljavajuće kvalitete nasipa i odvodnih kanala prekinuvši život kakav su dotad poznavali stanovnici grada. Utopilo se sedamnaest osoba, a oko četrdeset tisuća ljudi moralo je napustiti svoje domove. Poplavljeno je bilo čitavo Trnje južno od današnje Slavonske avenije, uključujući i tu magistralnu prometnicu - govori Kristian Strukić.
Velik broj Trnjana napustio je domove. No upravo je poplava 1964. bila poticaj za izgradnju učinkovitog sustava obrane šireg zagrebačkog područja.
Stare potleušice i krive ulice postupno su bile zamijenjene pravocrtnim linijama modernih zdanja, smještenih uz velebnu središnju aveniju. Poplava koja je 1964. godine opustošila Trnje usporila je, ali ne i zaustavila ovu promjenu. Trnje je ubrzo postalo dio grada u kojemu su bili koncentrirani brojni fakulteti i pripadajući sadržaji. Središnje nacionalne ustanove poput KD Vatroslav Lisinski ili Radničkog sveučilišta nadilazile su kvartovski značaj i govorile o obimu započetog projekta.
U poratnim je godinama u Trnju počelo djelovati Narodno sveučilište Trnje, klasična socijalistička ustanova koja je u svojoj prosvjetiteljskoj misiji razvila širok krug djelatnosti objedinjujući različite odgojne, društvene i kulturne sadržaje. Radničko sveučilište Moša Pijade osnovano je 1953. godine i tada je bilo razmješteno na dvadesetak lokacija u gradu. Godine 1961. uselilo se u novi dom u tadašnjoj Ulici proleterskih brigada danas Ulici grada Vukovara na broju 68. O društvenoj važnosti institucije radničkog sveučilišta svjedoči i činjenica da je objekt otvorio predsjednik Jugoslavije Josip Broz. Radničko sveučilište 1980. godine integriralo se s Narodnim sveučilištem u novu instituciju: Radničko i narodno sveučilište (RANS) Moša Pijade.
Trnje je poznato i kao medijsko središte, ovdje je 60-ih sagrađen neboder Vjesnika, krajem 70- ih današnja zgrada HTV-a, a 2000-ih i zgrada Hanza Medije.
- Trnje predstavljamo kao cjelinu, ali nastojimo učiniti vidljivim i razne dijelove gradske četvrti, povijesna naselja i prostore s vlastitim pod-identitetom: Cvjetno naselje, Vrbik, Martinovku, Staro Trnje, Kruge, Savicu, Sigečicu i Kanal. U tom segmentu koristili smo sjećanja stanovnika i fotografije iz obiteljskih albuma. Povijest kvarta ili kvartova ispričana je tako u prvom licu, iz perspektive stvarnih aktera - objašnjava Strukić.
Stručni suradnici na izložbi o Trnju bili su Tomislav Anić, Ivan Mlinar i Marko Zubak te dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.