Slobodno ga se može nazvati spomenikom ljudskoj genijalnosti i gluposti istovremeno, ali odmah potom priznati činjenica da bivši vojni kompleks Željava podno Plješivice na samoj granici Republike Hrvatske, s Likom na jednoj, a Bihaćem na drugoj strani, bez daha ostavlja i danas, iako devastiran, kada ga se s jedne od pet dugih pisti gleda u neki od četiri fascinantna tunelska ulaza koji vode u njegovu utrobu u brdu. Kodno ime mu je “Objekt 505”, zvali su ga i Klek, iako je u javnosti nekako zaživio samo kao Bihaćki aerodrom.
Glavni konstruktor Dragoslav Sobotka njegovu je vrijednost svojevremeno procijenio na osam milijardi dolara, no kada bi se ona mjerila u današnjim vrijednostima svakako bi trebalo nadodati još nekoliko milijardi. Svejedno, bio je to najskuplji i najveći projekt Titove Jugoslavije. Nakon 13 godina betoniranja podzemnog kompleksa koji je uključivao tunele duge barem 3500 metara, široke 20 i visoke osam metara u obliku slova M te vanjskih pista, u funkciju je pušten 1968. godine.
U njegove galerije moglo je stati 120 zrakoplova s njihovim posadama i kompletnom logistikom. Baza je mogla izdržati udar atomske bombe od 20 kilotona. Imali su vlastite izvore vode i struje, te velike zalihe goriva, hrane i svega što im je omogućavalo da bez problema prežive 30 dana bez da pomole glavu van utvrde. Raspadom države te izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini srpski vojni vrh ga je minirao i 16. svibnja 1992. godine u 5.30 sati s 56 tona eksploziva raspoređenih po tunelima i na svakih sedamdesetak metara po pistama.
Njemački turisti u obilasku aerodroma
Bjegovi hrvatskih pilota
Osim za povjesničare bivše države, ova je baza jednako dragocjena i za njihove kolege koji se bave periodom Domovinskog rata. Sa Željave je u više navrata djelovala avijacija tadašnje JNA, stavljajući se dakako, na stranu pobunjenih Srba. Već u kolovozu 1990. godine presreli su helikoptere MUP-a koji su bili krenuli prema Kninu smiriti balvan revoluciju. Godinu kasnije u rujnu uzletjeli su kako bi raketirali televizijski odašiljač na Sljemenu, a mjesec kasnije i Banske dvore u namjeri da izvrše atentat na tadašnjeg predsjednika Tuđmana. Šok europske javnosti izazvan je rušenjem promatračke misije EU u čijem helikopteru su se nalazili talijanski i francuski promatrači.
Velik je broj pilota koji su služili na Željavi u bivšoj državi, a onda prešli na hrvatsku stranu te se pridružili HRZ-u, ili čak sudjelovali u njegovom osnivanju. Najpoznatiji je pokojni Rudolf Perešin, koji je u listopadu 1991. godine MIG-om 21 kojim je trebao nadzirati povlačenje JNA iz Slovenije produžio do austrijskog Klagenfurta, tamo se prizemljio te stavio na raspolaganje obrani Hrvatske od njegovih dotadašnjih kolega. Poginuo je u svibnju 1995. godine u akciji Bljesak. Sličan podvig u veljači 1992. godine napravio je pilot Danijel Borović koji se digao sa Željave, a onda po nemogućim meteorološkim uvjetima u noći spustio na pistu aerodroma u Puli. Nakon njega su to napravili Ivan Selak koji je sletio u Zagreb te Ivica Ivandić koji je sletio u Split. Tako je HRZ dobio svoje prve ratne zrakoplove MIG-21.
Od rata je baza Željava samo hrpa betona u brdu koju još uvijek brane uokolo razasuta minska polja. Ali, kompleks nije izgubio ni malo na svojoj mističnosti, koja kao da raste sada kada se tuneli fizički ne mogu u potpunosti istražiti zbog brojih opasnosti, od one od urušavanja betona do visoke koncentracije otrovnih spojeva polikloriranih bifenila te radioaktivnog americija. Zanimljivo je da su se tek nakon rata počele provlačiti teze da je “Objekt 505” bio puno više od običnog vojnog aerodroma te se čak spominjalo da se tu razvijao jugoslavenski svemirski ali i nuklearni program, a te teorije žive iako su ih demantirali ondašnji suvremenici kompleksa.
FOTOGALERIJA: Vojni aerodrom Željava
Jednako tako, maštovite su teorije kojim bi sve svrhama kompleks mogao poslužiti u budućnosti. od one da bi to bilo sjajno uzgajalište šampinjona, do one da bi mogao poslužiti Amerikancima kao Balkanska baza, pa čak i zastrašujućih da bi bilo idealno za odlaganje nuklearnog otpada. Bivši predsjednik Ivo Josipović je s kolegom Bakirom Izetbegovićem, tada članom Predsjedništva BiH, o Željavi je razgovarao kao idealnoj zajedničkoj cargo luci na kojoj bi moglo raditi na tisuće ljudi iz obje države, ali je bilo kakvo planiranje ohladila svota od više od dvije milijarde dolara, koliko bi u tako nešto prvo trebalo investirati. I na kraju nova krajnost - turizam. No, ona ima itekako smisla, pa nije samo ostala u nekim imaginarnim planovima, već je stavljena na papir.
Valja podsjetiti da je Plješivica s hrvatske strane naslonjena na Plitvička jezera, a s bosanske na prekrasnu Unu. Ne samo neuređena, već i opasna kakva danas jest, Željava je svejedno pravi mamac za pustolovne turiste iz čitave Europe, koji ne samo da voze po njenim pistama, već ulaze u njezine tunele, usprkos realnoj opasnosti od mina, ali i od hrvatske policija čiji pripadnici kontroliraju svaki pedalj terene, ne zbog turista, već migranata, čiji ruta prolazi točno preko aero baze.
Republika Hrvatska, odnosno MORH, nema nikakvih interesa za ovaj objekt, uostalom i ne može ga planirati u neke vojne svrhe jer je preblizu granici. Na sličan način razmišljaju i bosanske federalne vlasti, no oni su se svojega problema riješili tako da su upravljanje na svojem dijelu baze prenijeli na Grad Bihać. Lokalne uprave dviju države imaju itekako jasne vizije što sa Željavom, kako bihaćki gradonačelnik Šuhret Fazlić, tako i njegov kolega s druge strane brda, načelnik Korenice Ante Kovač.
Šuhret Fazlić
Obojica smatraju da kompleks ima sjajnu turističku perspektivu. Kovač nam kaže da je njegov tim razradio idejni projekt Željave kao svojevrsnog hladnoratovskog muzeja. Planovi nadilaze financijske mogućnosti Općine za njegovu realizaciju, pa ga je predložio ministrici regionalnog razvoja i EU fondova Gabrijeli Žalac, pa očekuje njezin uzvratni poziv jer ju je prezentacija oduševila. Smatra da Željava ima toliki potencijal da bi jednoga dana lako mogli turisti pričati o Plitvicama koje se nalaze pored Željave, a ne obrnuto, kako je danas i kako je logično.
- Osnovna ideja je staviti Željavu u turističke svrhe kao muzej hladnog rata. Plitvice inače imaju znatiželjne turiste koje između ostalog jako zanima povijest, osobito vrijeme komunizma. Povijest se sasvim sigurno može i prodati umjesto da se oko nje uvijek svađamo. Monumentalnost Željave je sigurno jedan od najvećih spomenika komunizmu u dobrom i lošem smislu. Neki ministri su oduševljeni s ovom pričom (koja je starija od mene i koju su osmislili entuzijasti) i obećali su da će projekt postati strateški projekt.
Hoće li prevladati razum ili opet neka “CIA FBI” sigurnosna fora ili sporost birokracije, vidjet ćemo. Koliko god to bio megalomanski projekt, to je projekt koji nakon inicijalnih sredstava može sam sebe početi financirati nakon vrlo kratkog vremena - kaže načelnik Kovač, dodajući da je interes turista za Željavom velik, a kada bi se samo pokosilo i malo uredilo ulaze tunele, uvjeren je da bi se kvalitetnom sadržajima i koncertima brzo skupila publika.
Turizam je sjajna opcija
Na istom tragu je i njegov bihaćki kolega Fazlić, koji kaže da je za njega već velika stvar što je kompleks dobio na upravljanje, za što će narednih dana i formalno potpisati ugovor sa svojim nacionalnim vlastima
- Krenuli smo od inicijative našeg aerokluba, ali mislimo da tu ima itekako turističkog potencijala. Evo, neki dan nam je bio u gostima kineski veleposlanik koji govori o “crvenoj turističkoj liniji”. Drago mu je, kaže, da je u Bihaću, u gradu u kojemu su se borili Tito i Valter, onaj iz “Valter brani Sarajevo”, tako da to ima smisla. Samo pokazati ljudima tu megagrađevinu već je atrakcija sama po sebi. A sada je do nas kako ćemo mi to urediti. Moramo vidjeti situaciju na terenu s državnom graničnom službom i Republikom Hrvatskom, ali već sada možemo reći da je Željava zanimljiva atrakcija i u europskim i svjetskim razmjerima - kaže Fazlić, dodajući da planiraju gradnju obilaznice koja bi spojila granični prijelaz Izačić s Bihaćem, a naslanjala bi se na Željavu.
Napominje da će biti nužna suradnja s Hrvatskom po pitanju baze, a prvi konkretni kontakti tek slijede, s obzirom na to da je preuzimanje kompleksa u tijeku, ali naglašava kako ima jako dobru suradnju s njima pograničnim županijama, te ovaj projekt vidi kao jedan od mogućih velikih programa prekogranične suradnje.
- Još nemamo jasan koncept, pa nemamo ni osigurana sredstva. Mi ćemo srediti prostor, očistiti i označiti ga, možda postaviti neke platforme, da ljudima pružimo neke osnovne informacije, a dalje ćemo vidjeti što će biti. Turizam nam je, uostalom, i najjeftinija opcija, ali sve su otvorene - kaže nam bihaćki gradonačelnik napominjući da bi Željava mogla biti jako “pikantna priča” za EU fondove ili neke druge europske programe.
Iako to vjerojatno ne znaju, ali načelnik Kovač i gradonačelnik Fazlić na terenu već imaju svojeg čovjeka. On se zove Petar (79), zovu ga Bratina jer je jedini brat šestoro sestara u obitelji, a na Željavi živi čitav život. Poznavao je vojnike i oficire bivše vojske, a danas dočekuje njih i njihovu djecu koji iz cijele bivše države koji pohode misteriozne rupe. On ih je obišao sve, kako onda kada nije bilo tko mogao ući u njih, a tako i sada, kada su još opasnije. Zatekli smo ga na bivšoj kapiji, tamo gdje zastane svako tko ulazi u bazu, uglavnom zato što je tamo parkiran stari Douglas C-47, takozvani Dakota.
Veliki broj zrakoplova korištenih u Drugom svjetskom ratu saveznicima je poslije postao viškom, pa su ih prenamijenili u civilne transportne zrakoplove i prodavali privatnim aviokompanijama. Jednostavne konstrukcije i pouzdanih motora i danas se Dakote koriste u Africi. Takav je na Željavu sletio 1992. godine, tamo ostao, pa postao atrakcija. Vidio je djed da smo obavili slikanje starog aviona, pa se sam ponudio da nam objasni kako da dođemo do tunela.
- Samo ravno tri kilometra, imate tri rupe, a nikako ne idite u četvrtu, jer je bosanska, a policija opasno kažnjava, čak pet tisuća kuna. Na drugu stranu vam se ne isplati jer su tu kasarne, a sve je ionako srušeno. Ako imate svjetiljku, možete slobodno unutra, nemojte gledati što piše da je minirano, to su očistili, ali ostavili table da zaplaše migrante - kaže , a mi svejedno upozoravamo da nikako ne idete izvan utabanih puteva i asfaltnih cesta, jer je rizik od mina doista prevelik. Iako nikada nije bio u Americi, kaže nam da takvog nečeg sigurno nije bilo tamo, kako je bilo tu, kao u najluksuznijem gradu, kao u hotelu, od apoteke, bolnice, restorani, municija, sve što postoji, pa pokazuje rukom prema brdu s kapije na kojoj stojimo.
Petar Borčić
- Nitko tu nije mogao proći, mi smo imali specijalne propusnice. Da ti dijete umire u kolima, vojnik stražar s puškom te ne pušta ako ne promoliš tu propusnicu - svjedoči djed. Danas kaže, dolaze mnogi sve to vidjeti, a među njima je dosta i vojnika koji su tu služili.
- Ja mislim da samo nisam vidio australske oznake. Piloti, mehaničari, šoferi, svi pričaju sa mnom. Sve su to bili sposobni ljudi, jer inače ne bi tu ni mogli raditi. Vikendom i praznikom, to je nemoguće. Tko bi spekao u te dane odojka i janje i ponudio pića, ma sve bi prodao. Ne mogu brojiti koliko ih bude. Ja sam u početku govorio da su džabe dolazili i da nemaju što vidjeti, samo srušene rupe, ali to je njima interesantno, pa im sada pokazujem kamo trebaju ići. Jedan Slovenac mi je tako da čak 60 eura, jer sam ga uveo u jednu rupu i onda su tamo slikali pa valjda to stavljaju na kompjutore - kaže djed Petar.
Brujanje motora
Prekinulo nas je brujanje motora, stizao je konvoj od sedam automobila njemačkih registracijskih oznaka, parkirali su se kraj oronule Dakote, a iz njih je izašlo 15 mladih ljudi. Oni su na ruti relija “20 nations” koji će kružno obići čitavu Europu startavši iz Bremena. Njih ne zanimaju autoceste i mondena mjesta, već lokalni putevi kojima će doći do mističnih lokacija. Odradili smo zajedničko fotografiranje, a pridružio im se i Petar riječima: Frankfurt na Maini, arbeiten. Shvatili su da je možda nekada radio nešto u Frankfurtu, ali i ono što je za njih bilo još važnije, pravac koji im je djed pokazao prema tunelima.
Mi nismo bili te sreće. Presreo nas je policajac. Kad se uvjerio da ne krijumčarimo migrante, shvatio je da smo novinari. Fotografiranje je zabranjeno, pa nismo smjeli dokumentirati svoje snažne dojmove. Čak su poslali patrolu da nas iskontrolira. Prilično frustrirajuće uz saznanje da mjesečno na stotine ljudi tamo odradi selfije i njihove slike obiđu svijet u danu.
Impresivne su dvije stvari, na jednu stranu pista koja se čini beskrajnom i iz čijeg asfalta se odbijaju sunčeve zrake gotovo stvarajući fatamorganu, a s druge osjećaj da se kroz tunel može zaviriti u zemljinu utrobu iz koje se osjeća njezin hladan, i ako ćemo baš iskreno, ne baš ugodan zadah koji dolazi iz potpunog crnila. Sto pitanja se čovjeku motaju po glavi na samom ulasku u tunel. Ako zažive prethodno spominjane turističke ideje, na njih bi odgovore sa zadovoljstvom dali stanovnici ovog misterioznog objekta.
Propale vrijednosti društva
Jedan od njih je Ivan Prša, rođeni Bišćanin, koji je tamo služio kao Vazduhoplovno-tehnički oficir, po činu potpukovnik avijacije, a po službi pomoćnik komandanta za moral u periodu od 1977. godine do samoga njezinoga kraja, odnosno početka rata. Njegov posao bio je “osigurati integrativne faktore koji vojsku čine jedinstvenom, da je ideološki i politički priprema da služi svrsi”.
Ivan Prša
- Zadatak nam je bio da branimo vrijednosti onoga društva. To bi bilo jako uspješno raditi da nas je netko napao izvana, ali iznutra, mi nismo imali odgovor. Kada je došlo do dezintegracije države, ja više nisam imao što raditi. Ni sam bio na čisto, što braniti kad sve ide k vragu. Poslije kongresa i razlaza republičkih partija vojska je ostala na čistini, više nije bila narodna i polako je prelazila centrali, a to je bila Miloševićeva vertikala - kaže nam Prša.
U njegovo vrijeme, kaže, baza je imala zrakoplova kao jedan osrednji američki nosač, oko 60 MIG-ova 21, za ono vrijeme modernih i dobro opremljenih. On kaže da je tih tunela bilo možda i 4,5 kilometara dobro klimatiziranih i sadržajnih, a sve da se “ostvari autonomnost i pod snažnim pritiskom ili prevlasti protivnika u zraku ili na kopnu”, te je zato bio jako značajan i jako skup. Bivši potpukovnik kaže da na Željavi nema tajni koje javnost već nije razotkrila, iako se slaže da je ovo što je poznato dovoljno intrigantno. U Željavi je konstantno bilo angažirano oko 150 pilota, trojica po zrakoplovu. Prša je dobro poznavao i hrvatske pilote, kasnije prebjege, a služio je i sa zapovjednikom obrane Vukovara Milom Dedakovićem Jastrebom, koji je bio školovani pilot, iako ta činjenica nije toliko poznata u javnosti.
- Iz zdravstvenih razloga je bio skinut s letenja, pa je premješten u zračno osmatranje. Selak, Vukušić, Perešin, Somborac, sve sam ih jako dobro poznavao i sve su bili sjajni piloti. Nakon Rudijevog bijega sve se to jako postrožilo. Čak su im nadzirali i obitelji u Bihaću, jer ako bi se oni spremali na bijeg bio bi to jasan znak da će pobjeći i pilot s avionom. To su bili herojski podvizi koji su donijeli veliki miraz HV-u - kaže Ivan Prša.
U Željavi je bila pilotska elita, najbolji, najzdraviji i najjači, jer inače, kaže Prša, ne bi mogli ni prići MIG-u 21. Usprkos tome, barem jednom godišnje dogodila bi se barem jedna nesreća. Neke su okolnosti javnosti bile poznate, a neke su zauvijek zatajene. I jedne i druge svakako bi sa zanimanjem pratili brojni turisti kompleksa Željava. Ako se ostvare turističke ideje, možda neće zauvijek ostati ilegalni.