VANJA ČERNJUL

ISPOVIJEST ČUVENOG HRVATSKOG FILMSKOG SNIMATELJA 'Ulice Manhattana su prazne, ali u drugim dijelovima grada slika je potpuno drugačija...'

 
Vanja Černjul i prizori iz New York
 Ven Černjul / AFP

Vanja Černjul, direktor fotografije filmskih projekata kao što su “Crazy Rich Asians”, “Violet and Daisy”, “Mother of Asphalt”, dvije sezone serije “Marco Polo”, član brojnih respektabilnih filmskih udruženja, žirija, nositelj nekoliko nagrada i dviju nominacija za Emmy, kao i mnogi znatiželjni prema životu, na film je došao slučajno, ali otkako je zgrabio filmsku kameru ne ispušta je, unoseći u svaki novi projekt više nego što je dao prethodnom. Tako to ide s ljubavima.

Zgodno u njegovoj biografiji jest to da je upisao srednju Medicinsku školu jer je to bila škola s najviše cura i time na dvije godine odgodio susret s fotografijom. Njoj se posvetio u trećem srednje, u Primijenjenoj. Film je na zagrebačkoj Akademiji upisao iz trećeg pokušaja, a motiv mu je bio dočepati se kraćeg vojnog roka. Tanhofer ga je srušio kada se prvi put pojavio na prijemnom jer nije imao pojma o filmu.

Tanhofera ubraja među ljude koje cijeni zbog svega što ga je naučio. Černjul je dio svjetske, američke filmske produkcije. Pandemija koronavirusa zatekla ga je u New Yorku, gradu koji je izabrao za život, točno kada je završio s pripremama za novi projekt HBO-a i spremao se uključiti kameru.

New York nije stao zbog Covida-19…

- Ljudi, jebiga, rade. Čitava ogromna mašina se mora održavati. Milijuni ljudi idu na posao, svaki dan. Otkad je počela politika ‘distanciranja’ nisam bio u podzemnoj željeznici, ali vidio sam jučer neke fotografije iz vlaka broj dva. Postoji ta ‘dvojka’ koja ide od Harlema preko Manhattana duboko u Brooklyn, i na fotografiji uglavnom vidiš ljude raznih boja kože, imigrante koji svakodnevno odlaze na posao.

Ljude koji su proglašeni neophodnim radnicima. Isti ljudi za koje je Bernie Sanders zahtijevao zdravstveno osiguranje i minimalac od 15 dolara po satu u ovogodišnjoj kampanji za kandidaturu Demokratske stranke za predsjedničke izbore. Ovdje na Manhattanu su ulice prazne jer su poslovni prostori zatvoreni, nema turista i studenti su otputovali kući. Oni najbogatiji su se smjestili u svojim kućama izvan grada, ostala je samo srednja klasa koja uredno poštuje pravila i sjedi u kući pred televizorom.

To je vjerojatno najdiscipliniraniji sloj populacije koji jako dobro zna da je skupo biti bolestan. Prošao sam kroz Brooklyn i Queens prije par dana, gdje se život odvija jer tamo žive ljudi koji servisiraju sve ovo. Jako je teško zaustaviti ovakav grad, pogotovo jer ljudi koji ovdje žive nisu navikli da im se govori kako bi se trebali ponašati. Od dvadeset milijuna stanovnika u širem gradskom području samo u Queensu živi više od dva milijuna ljudi. To je oblast gdje se najbolje vidi da je New York grad imigranata.

Na svakoj stanici podzemne na kojoj izađeš govori se drugi jezik i živi u skladu s nekom drugom kulturom, bilo s Bliskog istoka, Azije ili si pak tamo gdje je mješavina Srba, Bosanaca, Grka i Hrvata, kao što je to slučaj u Astoriji. Pročitao sam da je Queens mjesto na svijetu gdje se govori najviše jezika. Upravo ovaj dio grada je najteže pogođen koronavirusom.

Što radiš, gdje te u životu zatekla pandemija?

- U studenome sam završio jedan film i počeo pripreme za novu HBO-ovu seriju. Radi se o vrlo ambicioznom i skupom projektu autora Juliana Fellowesa. Fellowes je autor serije ‘Downtown Abbey’, scenarist Altmanova filma ‘Gosford Park’. Baš sam uživao jer mi je vjerojatno prvi put u životu omogućeno dovoljno vremena za pripreme.

Riječ je o projektu ‘Gilded Age’ i radnja je smještena na Manhattan krajem 19. stoljeća. Gilded Age je američko razdoblje koje je dobilo ime po istoimenoj knjizi Marka Twaina, u kojem je počelo razdoblje divljeg kapitalizma i neograničenog bogaćenja industrijalaca poput obitelji Vanderbilt, Carnegie ili Rockefeller. U tom je razdoblju počelo dramatično raslojavanje američkog društva i prvi se put pojavila radnička klasa koja još nije imala vlastiti identitet.

Ovo razdoblje završilo je početkom 20. stoljeća, kada počinje tzv. progresivna era. Današnja Amerika doista podsjeća na to ‘pozlaćeno doba’ s novim barunima poput Jeffa Besosa, Elona Muska ili Billa Gatesa i jedino nam preostaje nadati se da nakon ovog slijedi ‘novo progresivno doba’. Istraživanje povijesti grada u ovom periodu mi je bilo neopisivo zadovoljstvo, imao sam pristup svim tim nevjerojatnim palačama prvih američkih tajkuna. Postojalo je jedno vrijeme, recimo od 1860. do 1900., kada su se sve najvažnije stvari na svijetu događale na Manhattanu između Wall Streeta i Sedamdesete ulice.

Borbe između Edisona, Westinghousea i Tesle, borbe za dominaciju nad svjetskim protokom roba, apstrahiranje novca i kapitala, krvave borbe za radnička prava i tako dalje. Uglavnom, čitav grad vidim u jednom novom svjetlu. Naš projekt će gledati to razdoblje kroz prizmu Julianna Fellowesa, koji ima svoj specifičan način za promatranje klasnih odnosa. Nažalost, doslovno četiri dana prije početka snimanja projekt je zaustavljen, isti dan kada je zaustavljena čitava filmska industrija u zemlji. Nekoliko dana kasnije zaustavljene su filmske produkcije na čitavom planetu.

Koliko će koronavirus pogoditi filmsku industriju?

- U normalnoj krizi naša industrija bi trebala biti recession proof. Što su stvari u ekonomiji lošije, to ljudi češće odlaze u kino. Kino je jeftini izlazak, kupiš nekoliko karata i imaš popunjenu večer ako večera s društvom nije opcija. Ako nemaš love ni za kino, ostaneš doma pred televizorom. Povijesno je u ekonomskim krizama bilo tako, ali stvari su drugačije u ovom slučaju.

Glumci ne mogu pred kameru u zaštitnim maskama i rukavicama, a ako se jedan glumac razboli, u najboljem slučaju cijeli projekt staje na najmanje tjedan dana. Tih tjedan dana predstavljaju ogromne gubitke. U produkciji ne možeš ni početi trošiti novac ako projekt nije osiguran kod specijaliziranih osiguravajućih kompanija koje se bave osiguravanjem filmskih projekata.

Ne znam tko bi sada bio lud osigurati projekt koji se bazira na ljudima ispred kamere. Svima je jasno da se će doći dan, koji je vjerojatno bliži nego što se čini, kada ćemo morati nazad na posao, čak i ako opasnost od zaraze još nije potpuno otklonjena. Sve je sada na vaganju. Što se nas na filmu tiče, siguran sam da puno ljudi u Hollywoodu traga za odgovorom kako da se vratimo na setove.

Nije li to kao utrka kroz minsko polje?

- Čak i u društvima koja imaju razvijeniju socijalnu svijest, mora doći trenutak kada se neke industrije moraju pokrenuti. Teško je to usporediti sa situacijom u zemlji poput Hrvatske, ne znam postoji li u Hrvatskoj puno ureda u kojima sjedi više od trideset ili četrdeset ljudi. Meni je trebalo otprilike dva tjedna da uopće shvatim o čemu se radi, a vjerojatno je i puno drugih ljudi imalo taj problem. Na temelju prvih vijesti o epidemiji bilo je teško shvatiti da se ne radi toliko o mojoj individualnoj sigurnosti ili neposrednoj opasnosti za moje najbliže koliko o sekundarnim, sistemskim komplikacijama.

U jednom klasično liberalnom i ekstremno individualističkom društvu kao što je američko, to je, naravno, ogroman šok. Vjerujem da glasači sada razmišljaju o tome koliko su naša društva krhka. Nadam se da je napokon jasno da osobno zdravlje svakoga građanina ovisi o zdravlju svakoga drugog građanina. Da zdravlje jedne bogate i moćne zemlje poput ove može biti ugroženo zbog nestabilnog zdravstvenog sustava neke siromašne zemljice na drugom kontinentu.

Ovako stavljenima ‘na pauzu’ ostaje nam dovoljno vremena da se pitamo što slijedi kada sve ovo bude gotovo. Svi već vidimo da će se puno toga promijeniti. Zapravo, mislim da je ovo jako zanimljiva situacija za nekog mladog čovjeka od 18 ili 19 godina jer se vrlo jasno vidi kako sustavi zapravo funkcioniraju. Vjerojatno će doći do ogromnih promjena i to će mladim ljudima otvoriti svakakve mogućnosti i, nadam se, dati šansu da promijene način na koji svijet funkcionira. Nakon ovoga svi vjerojatno ulazimo i u neku novu verziju sebe.

Ven Černjul

Postoji li nešto što želiš raditi?

- Uvijek su me najviše zanimali filmovi koji su, kako ja to volim zvati, drame srednjih budžeta za odrasle ljude. Posljednjih desetljeća su se ovdje vrlo rijetko snimali takvi filmovi. Znaš, kada gledam film u kojem je protagonist mlađi od 30 godina, onda u nekom trenutku kažem: ‘Bit će sve u redu s tobom’. (smijemo se obojica) Drama počinje negdje nakon 30-e godine života.

U američkoj kinematografiji je najvažnije prodati kino-ulaznicu. Demografija koja je uvijek kupovala najviše ulaznica ima između 18 i 25 godina, to su ljudi koji idu u kino. Vidio sam to kod svog sina. Kada bi izlazio s društvom u kino, pitao bih ga što idu gledati, a on bi odgovorio: ‘Ne znam, neki film’. Nije bitno koji film idu gledati, bitno je da su zajedno, da izađu.

Zato se za njih rade filmovi, tu se investira najviše novca, za filmove koje gledaju dečki od 18 godina. Ako se 80 posto svih resursa troši za proizvodnju filmova za te dječake, onda se preostalih 20-ak posto troši za ostatak populacije. Tu negdje su te ‘drame srednjih budžeta’, kojih ima jako malo.

Kada dođeš u Hrvatsku, onda radiš zbog emocija, pretpostavljam da novac nije taj razlog.

- Ne, novac nije razlog, to su uglavnom materijalni gubici. Ali, u Hrvatskoj radim s ljudima koje poznajem i koji su mi prijatelji. Ustvari, samo s njima. Svi se u hrvatskim ekipama znamo desetljećima, to su kao male obitelji. Kreativno su neke stvari puno lakše u takvoj situaciji. Eksperimente koje sam radio s Daliborom Matanićem u jednom njegovom filmu kasnije sam razvio i upotrijebio na puno većim projektima. Kada radiš na ogromnom projektu sa stotinama ljudi i tonama tehnike, onda nema eksperimentiranja. Osim ako iza vas ne stoji moćan režiser.

Što tražiš od režisera? Kako izgleda dobar režiser?

- Kada držim predavanja studentima filma, uvijek im kažem da je za ljude koji ne razumiju proces stvaranja filma kontraintuitivno da je za kreativne suradnike na filmu, kreativna sloboda veća ako je režiser jači i ima čvrstu viziju. Ako nemaš zadanu strukturu, onda sva tvoja kreativnost i ideje odlaze u vjetar. Jedina ideja koja ima smisla jest ona koja se može ugraditi u film i učiniti ga boljim. Recimo, Johnatan Chu s kojim sam radio film ‘Crazy Rich Asians’, on je bio jedan od takvih režisera koji kada čuju dobru ideju, onda je preuzmu i naprave svojom i ugrade u film.

Radi se o tome da on, ili ona, mora postati vlasnik svake od tih ideja, jer svaka ideja je samo građevinski materijal, a režiser gradi film. S time je i jedan od čuvara originalnih ideja koje se mogu pogubiti po putu. Meni je važno raditi s nekim tko je u stanju čuti novu ideju u zadnji čas, kada je najveća frka, najveći stres, da je to netko sposoban saslušati i vrlo brzo reći ‘da’ ili ‘ne’.

Ako jedna od deset vizualnih ideja koje mogu imati prije ručka postane dio završenog filma, to je za mene bio odličan dan. Plus, stvaranje atmosfere na setu i nekog sigurnog kreativnog prostora, to može samo režiser. Znaš, užasno je teško napraviti čak i loš film.

Što vidiš kroz kameru? Kada znaš da si uhvatio ono što želiš?

- Rijetko se to desi tijekom snimanja. Jedna od stvari u sazrijevanju filmskog snimatelja, kada od fotografa postaje filmaš, jest trenutak kada se prestane baviti samo svojom estetikom i fotografijom, nego razmišlja kako da slikom pridonese filmu. Tada prestaneš snimati kadrove i počneš snimati scene. Postoji jedna rečenica Gorana Trbuljaka koji je rekao da nema dobre fotografije u lošem filmu niti loše fotografije u dobrom filmu. Fotografija se može valorizirati samo kroz funkcionalnost u drami.

Što ti Trbuljak znači?

- Bio mi je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti i jedan od važnih uzora na početku. Hrvatska nije nikada imala neku veliku kinematografiju, postoji ta jedna zagrebačka filmska škola, no čak i ovdje u New Yorku su ljudi iz industrije primijetili da postoji dosta naših ljudi koji su ovdje uspješni kao direktori fotografije. Recimo, tu u New Yorku je Igor Martinović, moj kolega s Akademije, koji ima fantastičnu filmografiju i ljudi ga jako cijene.

Jednom smo zajedno radili s redateljem Errolom Morrisom koji nas je pitao koliko je snimatelja ostalo u Hrvatskoj ako smo mi obojica na njegovu setu. Slično kao i kada su se ljudi čudili kako to da imamo Janicu Kostelić, a praktično se u zemlji nemamo gdje skijati. Ja onda spomenem da mi nismo došli niotkuda, postojali su ljudi kao što je Goran Trbuljak, koji je uz to što je bio vrlo uspješan snimatelj bio i jedan od naših najvažnijih konceptualnih umjetnika.

Nikola Tanhofer, osnivač katedre za snimanje, bio je i jedan od najvažnijih hrvatskih režisera. Tu je Tomislav Pinter sa svojom filmografijom od osamdesetak filmova s nekim od najvećih redateljskih imena jugoslavenskog, europskog, ali i svjetskog filma. Oni su postavili tu profesiju na noge i u Hrvatskoj su bili priznati kao umjetnici. To nije slučaj i u američkoj kinematografiji.

Mi smo ovdje priznati kao jedni od najvažnijih profesionalaca na filmu, ali nas nitko ne doživljava kao umjetnike. Europski filmski snimatelj ne vidi svoju profesiju kao stepenicu koju treba prijeći prije nego što počne režirati, kao što je slučaj s većinom američkih kolega. Nas se u europskoj kinematografiji doživljava kao koautore filmskog djela.

Tko je bila osoba u tvom životu od koje si naučio, pokupio bitno za život?

- Kada sam bio klinac, roditelji su mi govorili da nije važno čime ću se baviti nego koliko strasti ću u to uložiti. Toga sam se često znao sjetiti. Teško je svesti sve na jednu osobu, ali prva vizija o tome kako izgleda netko tko je po profesiji direktor fotografije bazirala se na prvom susretu s Tomislavom Pinterom. Imao sam sreću da su se moji roditelji družili s njim i njegovom suprugom Alenkom pa sam imao pristup tom filmskom velikanu još u srednjoj školi. Pinter je djelovao kao svjetski čovjek, ugodan, elokventan, šarmantan.

Osim što je bio totalno old school cool, radio je i na projektima koji su imali značajan kulturni utjecaj. Neko kratko vrijeme u mladosti sam bio asistent legendarnom direktoru fotografije Svenu Nykvistu, koji je uz rad s Tarkovskim i Woodyjem Allenom snimio i gotovo sve Bergmanove filmove.

Asistent je velika riječ, ja sam bio više odgovoran da mu donesem doručak i da pazim da ne izgubi kaput, ali sam sa njim imao privilegij provesti mnogo vremena. Imao sam sreće da sam mogao učiti od vrhunskih direktora fotografije, i to iz dovoljne blizine da shvatim da su to normalni ljudi. U Budimpešti sam bio na seminaru gdje su predavali Vilmos Zsigmond, jedan od najvažnijih snimatelja 70-ih godina, čovjek koji je snimio ‘Bliske susrete’, ‘Lovca na jelene’, kao i dvostruki oskarovac Haskell Wexler.

Od njih sam dobio pismo preporuke koje mi je osiguralo ulaz na postdiplomski studij na New York University. Kada s ovakvim velikanima gledaš njihove filmove i pojavi se neki kadar kojim su i oni nezadovoljni, onda shvatiš da su i oni ljudi kao i ti. To je ohrabrujuće za mladog čovjeka.

Što će se dogoditi s umjetnošću? Pojavio se koronavirus. Lijepo ga crtaju, i on je neki art…

- Mislim da će se osloboditi veliki rezervoar kreativnosti, globalno. Stvari koje su se činile jako važnima odjednom su postale nevažne. Razmišljaš o tome kojih je to par stvari koje su važne u životu, koga nazvati, s kime biti. Tako da sam optimist. Kada pogledaš ovaj grad u kojem se nalazim, najbolji filmski dani su bili u sedamdesetim godinama kada se grad potpuno raspadao.

Četiri off pitanja

1. Što si naučio?

- Svaki razgovor se odvija na dvije razine. Prva je tema razgovora i najčešće potpuno nebitna, druga je odnos između sugovornika.

2. Koga bi pozvao na večeru?

- Volio bih da Francis Ford Coppola mene pozove na večeru u svoju kuhinju, pitao bih ga kada je vrijeme da se čovjek prestane baviti filmom i da se posveti vinu i hrani.

3. Koji film uvijek imaš snage gledati?

- ‘Dirty Rotten Scoundrels’, redatelja Franka Oza sa Steveom Martinom i Michaelom Cainom, ne spada u najveća remek-djela koje obožavam, ali ga svakako mogu pogledati jednom tjedno.

4. Najveći doseg čovječanstva za tebe je…?

- Ovaj čas je to album Milesa Davisa ‘Bitches Brew’ iz 1970.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. rujan 2022 08:34