Bila je vrlo entuzijastična, zabavna i nimalo stidljiva. Sjećam se da je htjela probati hranu i sve ostalo što su američka djeca radila. Uvijek je rado u razredu govorila o kulturi i životu u svojoj zemlji - tim se riječima dugogodišnja savjetnica američke organizacije za učeničku razmjenu Youth for Understanding, Dorothy (Dee) Wilson, prisjetila mlade djevojke iz Jugoslavije, Kolinde Grabar.
Savjetnica Wilson lani je preminula u 93. godini, a u svojem zadnjem intervjuu, iz 2015. godine, kada je Kolinda Grabar-Kitarović postala hrvatska predsjednica, psihologinja se s ponosom prisjetila svoje štićenice koja je u otkrivanje Amerike došla 1985. godine.
Maturanticu Kolindu savjetnica Wilson smjestila je u Los Alamos, gradić od jedva 15.000 stanovnika, u saveznoj državi New Mexico. Udomila ju je tada, u skladu s uvjetima programa učeničke razmjene YFU, fina obitelj iz srednje klase, otac nuklearni fizičar i majka kemičarka, s kćeri otprilike njezinih godina. Buduća predsjednica tamo je provela godinu dana učeći američku književnost, američku povijest i daktilografiju u obližnjoj javnoj srednjoj školi, a dogodine je i maturirala s GPA prosjekom 3,9, između ocjene 4 i 5 u našem sustavu ocjenjivanja.
U očima Dee Wilson, ali i Eugenea Schmidta, tadašnjeg ravnatelja Srednje škole Los Alamos, njihova je štićenica bila ambiciozna i vrckasta, “učenica s vrlo dobrim ocjenama i na putu prema uspjehu”. Možda su već onda slutili da je pred nadobudnom djevojkom svijetla budućnost visoke politike i diplomacije.
Prema svemu sudeći, nisu na nju gledali kao na “djevojku rođenu s pogrešne strane željezne zavjese”, kako je predsjednica sama opisala svoje iskustvo mladosti u Jugoslavije, prije dva tjedna u Washingtonu, primajući nagradu za životno djelo Fulbrightova programa, čija je stipendistica poslije bila kao studentica Filozofskog fakulteta. Obranila se, također, od kritika da je njezino američko putovanje uživanje privilegija jugoslavenskog režima koji sada kritizira, izjavom da joj učeničko putovanje u Ameriku “nije omogućio Tito, nego njezin otac mesar”.
Krešimir Vlašić (sjedi u prvom redu u čisto bijeloj majici) danas je inženjer brodogradnje, a u SAD je otputovao 1986. kao učenik pulske gimnazije
Željezna zavjesa ili...
Koristeći to predsjedničino iskustvo učeničke razmjene sredinom 80-ih kao povod, odlučili smo istražiti kako su, zapravo, “đaci” u Jugoslaviji putovali preko “velike bare” - tko je išao na učeničke razmjene između 50-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća (još važnije, tko je mogao i smio ići), gdje su odsjedali, koje su predmete slušali, koliko je ta obrazovna “ekskurzija” koštala, od čega su živjeli i što su sa sobom ponijeli kada bi se, u povratku s bogatog zapada, vraćali u Jugoslaviju.
Je li ta figurativna željezna zavjesa, o kojoj su se rasprave opet razbuktale posljednjih tjedana, zaista za neke bila neprobojna, a za druge labavija? Ne bi bilo ludo pretpostaviti da je u to vrijeme, uostalom kao i danas, odlazak u Ameriku na godinu dana bila povlastica rijetkih. Možda je učenička razmjena u Americi bila nagrada rezervirana za šačicu djece ondašnje partijske elite, službenika, funkcionara i vojnih lica posebno lojalnih ideji vladajućeg režima. Očekivano, ondašnje jugoslavenske organizacije uključene u koordinaciju, pa i probiranje učenika - Savez socijalističke omladine Hrvatske, Komisija za kulturne veze s inostranstvom, Biro za međunarodnu razmjenu omladine i studenata - nismo mogli kontaktirati iz očitih razloga.
Stari školski kartoni tih učenika (danas bi većina imala više od 50 godina, a neki i skoro 90), u kojima bismo mogli pronaći priloženu svjedodžbu neke američke srednje škole ili upisan koji strani predmet, već odavna su prekriveni prašinom i zakopani u podrumu Državnog arhiva. Na sreću, doznali smo da ipak postoje dvije adrese na kojima bismo mogli nešto saznati. To su dvije još uvijek aktivne američke nevladine organizacije za učeničku razmjenu koje su tada djelovale na području Jugoslavije. Jedna je Youth for Understanding (YFU), sa sjedištem u Washingtonu, preko koje je u SAD išla predsjednica, a druga je American Field Service (AFS), sa sjedištem u New Yorku. Obje pokrenute nakon Drugog svjetskog rata, svoje su podružnice u Beogradu otvorile 1966. godine, odakle su djelovale sve do početka 90-ih godina, kada su sve njihove operacije u Jugoslaviji naglo obustavljene.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Ameriku je otputovala 1986. godine
Izbor kandidata
Obratili smo se YFU-u i AFS-u, ali na naša pitanja kako su djelovali u Jugoslaviji i kako su birani njihovi jugoslavenski polaznici, iz američkih središnjica tih dviju organizacija zahvalili su nam na interesu i ponudili ispriku što do tih podataka ne mogu doći. Ipak, tvrdoglavo smo se obratili njihovim beogradskim kolegama, gdje su podružnice zatvorene početkom rata reaktivirane prije desetak godina.
Predrag Đolović, direktor beogradskog YFU-a posljednjih deset godina, rekao nam je da su informacije o postojanju YFU-a u Jugoslaviji zaboravljene, gotovo iščeznule. Pamti, ipak, da je hrvatska predsjednica putovala preko njihove organizacije 1986., a zna i da je YFU-ov đak bio jedan makedonski političar čijeg se imena nije mogao sjetiti. Zanimalo nas je kako su u to vrijeme razmjene funkcionirale i jesu li učenici birani po “partijskom ključu”. Đolović je odgovorio da za to nema čvrstih saznanja, ali da je i takve priče načuo, no one su se odnosile na sam početak programa, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina.
- Koliko sam uspio doznati, mada ne iz pouzdanih izvora, mislim da je organizacija YFU tada bila povezana sa Savezom komunističke omladine SFRJ, da učenici nisu plaćali program, ali da je svakako bila potrebna neka politička podobnost, kao manje-više za svaku bitniju aktivnost u to vrijeme, barem što se tiče selekcije kandidata. No, to je sve što sam načuo - odgovorio nam je nesigurno Đolović.
Ponuda koja se ne propušta
Kako je to izgledalo iz prve ruke, prepričao nam je jedan od đaka koji je u tim prvim godinama programa išao na učeničku razmjenu iz Hrvatske, u organizaciji upravo YFU-a, naš novinar i književnik Željko Ivanjek. Danas 65-godišnjak, kao učenik trećeg razreda trešnjevačke gimnazije, 1971. godine, dobio je priliku otići u Ameriku na godinu dana i tamo završiti četvrti razred. U prvoj je godini programa razmjene, otprilike 1966. /1967., u SAD išlo samo troje ili četvero učenika, a prema Ivanjekovu sjećanju, već 1971. za Ameriku su išla dva autobusa. Nije to onda bila općepoznata stvar, kaže, učenici se nisu tražili preko oglasnih ploča niti su se dijelili leci o putovanjima.
Književnik i novinar Željko Ivanjek u Ameriku je na razmjenu otputovao 1971.
- Ne bih rekao da sam išao jer sam bio politički podoban, moji roditelji onda nisu bili tako bitni, bili su službenici, srednja klasa. Zapravo, preporučila me je jedna moja kolegica iz škole koja je radila u Savezu socijalističke omladine, a koja je vidjela da sam objavljivao pjesme onda u časopisu Forum. ‘Pjesme petnaestogodišnjaka’, tako su se zvale. Srela me, sasvim slučajno, i pitala bi li išao u Ameriku - prisjeća se Ivanjek.
Pristao je na ponudu koja se ne propušta i popunio prijavu. Koji su bili kriteriji, nije mogao odgovoriti sa sigurnošću jer, kako kaže, on tada nije bio odličan učenik, ali je pokazivao umjetnički, spisateljski talent, pa vjeruje da je to bila karakteristika koja je presudila. Da je socijalistička omladina imala svoje prste u tome i da su “češljali” liste učenika i njihove prijave, u to je siguran. Ipak, razmjer političkih implikacija njegova putovanja u Ameriku postao je jasan kada je, tjedan dana prije polaska, došao u Beograd na tzv. orijentaciju.
- U Beograd su došli učenici poput mene, iz cijele Jugoslavije. Bila su nas dva autobusa, znači oko osamdeset. Tamo su nam objasnili gdje idemo, da ćemo biti kod obitelji udomitelja, ali i koja je točno naša uloga. Rekli su nam da ćemo mi biti veleposlanici Jugoslavije, da ćemo predstavljati našu zemlju i da se moramo tako ponašati. Uvijeno, bez da su to izričito kazali, htjeli su nam dati do znanja da se ekscesi neće tolerirati - govori. Sjeća se da je jedan od njegovih putujućih kolega tada bio i Neven Antičević, vlasnik i pokretač danas propale, a do prije nekoliko godina najveće knjižare na hrvatskoj nakladničkoj sceni, Algoritma.
Ivanjeku je, kao i svim jugoslavenskim učenicima, cijeli put platio američki YFU, uključujući autobusnu i avionsku kartu, a Savez omladine podmirio je troškove njegova sedmodnevnog “beogradskog brifinga”. U Beogradu su ga zatim posjeli u avion za SAD, a njegova je destinacija bila Kalifornija, gdje ga je, u gradu Milpitas, između San Josea i Fremonta, čekala udomiteljska obitelj Bowman. Inače, obitelji koje su primale učenike iz svijeta ne bi primale nikakvu naknadu za svoje dobročinstvo, ali bi im država dala neke porezne olakšice. Prema Ivanjekovim riječima, obitelj Bowman mogla je uštedjeti 600 dolara godišnje kroz te porezne olakšice.
Sjeća se da je otac obitelji imao Shellovu benzinsku crpku, gdje je nakon škole radio za džeparac, kao i ostala američka djeca, a majka je bila medicinska sestra. Imali su troje djece. Osim školskih obveza, a Ivanjek priznaje da je pomalo nesmotreno izabrao školske predmete kao “Napredno kazalište” i “Američka povijest”, što mu poslije nisu priznali, imao je zadatak, kao maloljetni jugoslavenski veleposlanik, osvještavati zapadnjake o stvarnim prilikama u Jugoslaviji i političkom uređenju koje nije nikakav komunistički bauk. Tako je držao govore i prezentacije o Jugoslaviji pred razredom i u ostalim školama, a dao je i intervju za lokalne novine. Sačuvao je taj novinski izrezak, koji počinje znakovitim uvodom: “Mnogi misle da je Jugoslavija komunistička zemlja, zatvorena iza željezne zavjese, ali Željko Ivanjek, 16-godišnji mladić iz Jugoslavije, dokaz je da to nije tako”.
Jasno, nije partijska inteligencija slala svoje omladince, kao hodajuće reklame, preko mora bez veze. Željeli su promijeniti upravo tu snishodljivu percepciju Zapada da je Jugoslavija zemlja zatucanih i ubogih komunista. S druge strane, znajući da se radi o “razmjeni”, a i da u Americi ne postoji takvo nešto kao što je “besplatni ručak”, razumljivo je da su Amerikanci računali na to da će nešto dobiti zauzvrat. Učeničke razmjene, kako se čini, u ondašnjoj konstelaciji svjetskih sila, bile su svojevrsna šahovska ploča, a mladići i djevojke na tim razmjenama, iako toga nesvjesni i vjerojatno nezainteresirani, u nekoj mjeri pijuni, u globalnoj partiji Istoka i Zapada.
Nadmudrivanje je to bilo za politički utjecaj. Prema doktorskoj disertaciji Talijanke Carle Konte “SAD i Jugoslavenski eksperiment”, Amerikanci su nakon 1948. godine i Titova “ne” Moskvi prepoznali svoju priliku za privlačenje Jugoslavije zapadu. Suptilno su “preodgoj Jugoslavije”, tvrdi Konta, provodili “mekim utjecajem” kroz kulturu i obrazovanje, pod palicom dviju američkih agencija - United States Information Agency (USIA) i Bureau of Educational and Cultural Affairs (CU).
Prva je ugašena, a druga i dalje djeluje pod okriljem State Departmenta. Indikativno je, prema Konte, pogledati proračunska izdvajanja tih američkih agencija za obrazovnu i kulturnu razmjenu SAD-a s Jugoslavijom (što uključuje financiranje nevladinih organizacija za učeničke, studentske i razmjene kulturnih djelatnika). U 1949. godini Amerikanci su za te programe izdvajali 10 milijuna dolara (danas ekvivalent 100 milijuna dolara), a deset godina poslije čak triput više, odnosno 30 milijuna dolara. Vrhunac ulaganja od 56 milijuna dolara (prilagođeno inflaciji 400 milijuna dolara) zabilježen je, pukim slučajem, iste godine kada su svoje urede u Beogradu otvorile dvije nevladine organizacije, YFU i AFS, dakle 1966. godine.
Ivana Gazikalović-Pavlović (L) danas je direktorica organizacije za razmjenu učenika AFS iz Beograda. U Americi je bila 1980.
Bez obiteljskog pedigrea
Kontaktirali smo i AFS, američkog rivala YFU-a, organizaciju koja je istih godina djelovala u Jugoslaviji. U beogradskom uredu, koji je odnedavno reaktiviran, posrećilo nam se da naletimo na Ivanu Gazikalović-Pavlović, trenutnu direktoricu, koja je i sama sudjelovala kao učenica u razmjeni 1980. godine, gotovo deset godina poslije našeg književnika Ivanjeka. U međuvremenu, nekoliko se stvari promijenilo. Poglavito, Amerikanci nisu bili više toliko spremni odriješiti kesu, pa su dio troškova puta u ovom razdoblju snosili su roditelji. Kako kaže Pavlović, prema njezinu iskustvu, onda nije bilo nikakvog miješanja politike u te programe. Kriteriji su bili jasni.
- Da je bilo tako, a moji roditelji nisu imali nikakve veze s tim strukturama, niti smo imali osobiti obiteljski pedigre, ja nikada ne bih išla u SAD. U mojem slučaju, uvjeti su bili da učenik razrede prolazi s odličnim uspjehom, a morao se obaviti i razgovor s predstavnicima AFS-a koji su onda došli u Beograd - prisjeća se Pavlović.
Intervjuu su prisustvovali i njezini roditelji, a ispitivače je, osim školskog uspjeha i izvannastavnih aktivnosti kojima se poklanjalo mnogo pozornosti, najviše zanimalo, kako kaže, kakve “kvalitete ličnosti” učenik pokazuje - otvorenost, komunikativnost, vlastito mišljenje. Ona je bila jedina učenica iz Druge beogradske gimnazije koja je upala u program razmjene, a AFS ju je već u ljeto 1980. godine posjeo u avion i otpremio k jednoj obitelji u saveznoj državi Arkansas.
- Učenik je onda sudjelovao u troškovima puta. Dio je pokrivala američka organizacija, a dio su podmirili moji roditelji. Ne sjećam se sada koliko je to točno bilo, ali znam da je moja majka komentirala da je za troškove putovanja morala izdvojiti dvije mjesečne plaće, a ona je bila službenica s prosječnom plaćom - govori Gazikalović-Pavlović, koja je nakon povratka iz Arkansasa diplomirala anglistiku, a i danas radi kao profesorica engleskog jezika u Drugoj beogradskoj gimnaziji.
Nekoliko poteza unaprijed
Do koje su mjere Amerikanci razmišljali nekoliko poteza unaprijed, pa su učeničkim razmjenama pokušavali uzgojiti novu elitu koja će, nakon raspada Jugoslavije, poluge društvene moći držati u demokraciji, teško je prosuditi, ali uzmemo li u obzir da su iz tih programa izašli pokoji uspješan političar, književnik i profesor, možda bismo i imali pokrića za takvu tvrdnju.
Pet godina nakon što se Gazikalović-Pavlović vratila iz Arkansasa u Beograd, iste godine kada je na put išla i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, u Ameriku se otisnuo i Puljanin Krešimir Vlašić, danas uspješni inženjer brodogradnje, a onda učenik četvrtog razreda gimnazije u Puli koji je s nama podijelio svoja iskustva.
- Sjećam se da nas je te godine, 1985., dosta iz Pule išlo na učeničku razmjenu; mislim da nas je čak bilo pet ili šest. Ukupno, iz Jugoslavije nas je te godine preko AFS-a išlo tridesetak, a mislim da je najviše učenika bilo iz Beograda i Zagreba. A sjećam se i da su američki učenici dolazi k nama. Proveli bi ovdje u Puli godinu dana ili bi neki došli na razmjenu samo tijekom ljeta za vrijeme praznika - prepričava nam.
Vlašića, prema vlastitim riječima, nitko nije rukom odabrao, niti mu došapnuo da se može prijaviti na putovanje u Ameriku, nego je na oglasnoj ploči škole našao oglas da se ta putovanja organiziraju. Obratio se onda voditeljici nastave u svojoj školi i popunio formular za prijavu.
- Nije bilo posebnih uvjeta, ali tražili su odlične učenike, a gledalo se i da se učenik bavi nekim sportom, glazbom ili umjetnosti izvan škole - sjeća se.
I u njegovu se slučaju put plaćao, a njegovi su roditelji onda platili 2500 dolara, koji su uglavnom bili za troškove organizacije i avionsku kartu. Međutim, napominje, koliko će roditelji platiti, ovisilo je o socijalnom statusu. Drugim riječima, koliko roditelj zarađuje, gdje radi, jesu li učeniku oba roditelja zaposlena i slično. Naravno, oni s manjim primanjima manje su i plaćali. Puno toga se promijenilo, osim jedne stvari. Naime, prije dolaska u SAD, baš kao i Ivanjek, Vlašić je morao u Beograd na edukaciju.
- Tamo smo bili u jednom kampu dva ili tri dana prije nego što smo se ukrcali u avion. U kampu su nam sve objasnili, govorili da ćemo morati proći jednu fazu prilagodbe na život u SAD-u, da se kriminal i droga ne toleriraju te da će nas odmah isključiti iz škole i poslati natrag ako nas ulove u tim aktivnostima. Također, dali su nam i neke materijale, brošure, knjige o Jugoslaviji, ali i hrvatskim gradovima, koje smo nosili tamo. Očekivali su od nas da o Jugoslaviji, ali o svojem rodnom gradu govorimo i prezentiramo u školi, pred predstavnicima države i ostalim kolegama - opisuje Vlašić.
Cijela klapa jugoslavenskih učenika, iz Pule, Rijeke, Ljubljane, Zagreba, Skoplja i Beograda, sjela je u avion i otputovala u New York. Kako kaže Vlašić, odatle su ih rasporedili diljem SAD-a, u Kansas, Teksas, Aljasku, Kaliforniju. On je iz New Yorka prešao na Zapadnu obalu, a na aerodromu u San Franciscu dočekala ga je obitelj Stearns. Bila je to obitelj samohrane majke Debbie, koja je radila u organizaciji za pomoć djeci s posebnim potrebama. Imala je dva sina koja su bila koju godinu starija od 18-godišnjeg Vlašića, Jasona i Joshuu te kćer Jennifer koja je bila godinu dana mlađa. Živjeli su u gradu Point Richmond, u okolici Berkeleyja, a prvi veliki dojam na Vlašića ostavila je upravo skladna američka zajednica.
- Kada smo došli pred njihovu kuću, svi su se susjedi okupili. Svima njima je to bio doživljaj i moglo se vidjeti da su baš bili povezani. Svi iz naselja smo išli u malo udaljenu srednju školu El Cerrito, a onda bi se roditelji organizirali, pa bi svako jutro jedan vozio djecu do škole, tzv. car pooling. A vraćali bismo se kako je tko znao, obično navečer, jer su sva djeca poslije škole imala neke svoje izvannastavne aktivnosti - govori.
Posebno ga je iznenadilo kako su djeca od najmanje dobi odgajana da slijede disciplinu i da imaju posve ispunjen dan. Škola je trajala od ujutro do otprilike 14 sati, a poslije bi se svi razbježali na sport, glazbu, dramsku skupinu i to se od djece očekivalo. Uz to, nekoliko sati dnevno djeca su radila za džeparac, u kafićima, dućanima, na benzinskim crpkama.
- Roditelji su me u Ameriku poslali s džeparcem od 400 dolara, koliko su imali. Naravno, to nije dugo potrajalo, pa sam i ja radio poslije škole u jednom arhitektonskom uredu - donosio, odnosio stvari i kopirao nacrte. Mislim da je satnica bila oko četiri dolara, nekoliko sati dnevno radiš, a kada ti za dva tjedna plate, imaš lijepu svoticu, za koju si možeš kupiti traperice ili tenisice - prepričava.
Umirovljena profesorica engleskog Mirjana Došen (prva s desna) koja je učenicima pisala preporuke za odlazak u Ameriku
Slatkorječivi govori
Također, dodaje, potrebno je demistificirati i njihov obrazovni sustav. U javnim srednjim školama sve je besplatno, udžbenici, materijali. Škole su opremljene najmodernijim radionicama, laboratorijima i kompjuterskim učionicama, a tako je bilo čak i tada, sredinom 80-ih.
- Imaju drugačiji obrazovni sustav, ali nije on nimalo lakši, kako se kod nas voli vjerovati. Odabireš šest predmeta za svaku godinu, a tih šest predmeta onda imaš svaki dan. I njihov školski sat ne traje 45 minuta, nego dulje, više od sat vremena. Takav je program intenzivan. Naravno, oni koji žele poslije upisati dobre koledže neće uzimati predmete kao drvodjelstvo ili domaćinstvo, a morat će i nabiti hrpu aktivnosti nakon škole, što na prijavama za fakultete jako gledaju - objašnjava.
I on je morao držati slatkorječive govore o Jugoslaviji pred školskim kolegama, a AFS je čak i organizirao putovanja u druge škole gdje je Vlašić držao govore o svojoj zemlji i kako je tamo živjeti.
- Nisam stekao dojam da je tu bilo ikakvih političkih utjecaja ili ispiranja mozga, ali moram priznati da sam, kada sam se vratio u Hrvatsku nakon godinu dana i išao na odsluženje vojnog roka, bio na dva informativna razgovora. Bilo je to prilično banalno, neki časnik JNA me ispitivao gdje sam bio, što sam radio i takve stvari - prepričava kroz smijeh.
To iskustvo, kaže, ne bi ni za što mijenjao. Kada jednom dijete u toj dobi doživjeti takvo iskustvo, onda mu se oči otvore za cijeli svijet, ističe. To ga je u jednom pogledu i odredilo, jer i danas zbog svojeg konzultantskog posla putuje diljem svijeta, u čemu uživa. Dok je s nama razgovarao, pripremao se za poslovni put u Brazil.
- To je prijateljstvo i veza za cijeli život. Još sam u kontaktu sa svojom udomiteljskom obitelji. Čujemo se telefonski, a prošle je godine i mlađa kći Jennifer bila kod nas u Puli - zaključuje.