Kritičar Magazina koji redovno izvještava za Jutarnji list i s većine svjetskih A filmskih festivala svoj je godišnji izbor stranih filmova na domaćem kinorepertoaru bazirao uglavnom na nezavisnim i umjetničkim naslovima.
JURICA PAVIČIĆ:
1. Sean Baker (SAD)
Projekt Florida (The Florida Project)
Film američkog nezavisnjaka Seana Bakera zbiva se u ambijentu koji sam po sebi ne može biti bizarniji: u nizu apartmanskih naselja na obodu Disneyworlda na Floridi. Kako i dolikuje u Disneyworldu, ta su apartmanska naselja šarena, pastelna i kričava.
U tom "svijetu iz profesora Baltazara", međutim, žive likovi čiji životi nisu nimalo diznijevski. Riječ je uglavnom o sirotinji koja radi povremene poslove, hrani se u Caritasu i muku muči s plaćanjem tjedne stanarine. Ali, i taj socijalno tegobni svijet nečije je djetinjstvo, a uz djetinjstvo idu pustolovine, radost i razuzdanost.
Redatelj Sean Baker čovjek je koji se i u ranijim filmovima ("Tangerine") bavio ekstremnih zakutcima društva, ali tako da je i na takvoj, krajnjoj margini nalazio toplinu, ljubav i privrženost. Isto to radi i u "Projektu Florida". Bakerov film čarobna je posveta malim ljudima, himna solidarnosti i vitalitetu.
"Projekt Florida" je "Tom Sawyer" za 21. stoljeće.
2. Lee Chang-dong (Koreja)
Izgaranje (Burning)
Proslavljeni korejski režiser uzeo je Murakamijevu priču od jedva nekoliko stranica i iz nje izvukao dva i po sata trilerskog misterija koji vas ne prestaje iznenađivati. U "Izgaranju", ljubavna se priča pretvori u priču o klasnom jazu, potom u detekcijski krimić pa u čisti triler, a da ni trenutka niste načistu kamo će vas ta klizava jegulja odvesti. Djelo ozbiljnog majstora.
3. Erik Poppe (Norveška)
Utoya, 22. srpnja (Utøya 22. juli)
Au coeur du cinéma avec Cinenews.be
Norveški režiser snimio je film o Breivikovu masakru na otočiću Utoya prateći jednu junakinju 70 minuta u jednom kadru. To zvuči kao tehnicistička dosjetka, ali nije. Takvim režijskim pristupom redatelj je rekreirao atmosferu panike i strepnje. Kroz tinejdžersku junakinju koja u nevolji skrbi za bližnje, film društvu nudi modernu heroinu - curu koja na kušnji iskazuje vlastite ideološke vrijednosti.
4. Guillermo Del Toro (SAD)
Oblik vode (The Shape of Water)
Redatelju Del Toru možda se može prigovoriti da je reciklirao film koji je već jednom snimio - "Panov labirint". Kako god, stvorio je vizualno dojmljivu političku bajku, film u kojem se marginalci, žene i čudovišta udružuju protiv patrijarhalnog terora nad prirodom.
5. Marcelo Martinessi (Paragvaj)
Nasljednice (Las Herederas)
Iz majušne kinematografije koja je prvi film snimila 1978., stiglo je najugodnije iznenađenje ovogodišnje festivalske sezone. "Nasljednice" se bave lezbijskom vezom koja je jednako opresivna kao i patrijarhalni brak, a put u oslobođenje - vrlo marksistički - ide kroz rad.
6. John Krasinski (SAD)
Mjesto tišine (A Quiet Place)
"A Quiet Place" je SF triler domišljate ideje, odličnog scenarija i atmosfere. Unatoč tome što nije bez slabosti, to je najoriginalniji žanrovski film koji je Hollywood snimio u 2018.
7. Claire Denis (Francuska)
Isabellino sunce (Un beau soleil intérieur)
Prva komedija slavne francuske redateljice prošla je i na festivalima i u distribuciji neopaženo. A to je šteta jer je riječ o sjajnoj komediji o boemskoj sceni, ljubavnim peripetijama i ženskoj sredovječnoj žudnji. Film je pun francuskih zvijezda koje ironiziraju same sebe.
8. Samuel Maoz (Izrael)
Foxtrot (Foxtrot)
Maozov trodijelni film napala je čak i izraelska vlada, ne bez razloga. "Foxtrot" je film koji bezočnost militarizma prikazuje kroz apsurdni, jezivi humor.
9. Robin Campillo (Francuska)
120 otkucaja u minuti (120 battements par minute)
Film o počecima AIDS-a u pariškim homoseksualnim krugovima 80-ih autobiografski je projekt režisera Campilla. Kako ide prema kraju, Campillov se film od aktivističkog ekspozea pretvara u pravu emotivnu melodramu.
10. Coralie Fargeat (SAD)
Osveta (Revenge)
Ženski "rape-revenge" triler francuske redateljice elokventna je i bombastična pljuska dobrom ukusu. Film je napadan, brutalan i prvoloptaški, no u toj agresiji na mjeru i ukus ima napretek talenta i stava.
11. Tarik Saleh (Egipat/Švedska)
Napad na Nile Hilton (The Nile Hilton Incident)
Egipatski krimić u švedskoj produkciji, film Tarika Saleha pravoklasni je "noir" koji, kao i svaki "noir", pripovijeda i o prljavštinama društva i o kvarnoj eliti. Dashiell Hammett napisao bi "Nile Hilton" da se rodio kao Arap.
12. Greta Gerwig (SAD)
Lady Bird (Lady Bird)
Omiljena glumica Sundancea okušala se kao redateljica s ovom autobiografskom dramom o teškom odnosnu srednjoškolke i njezine majke. Ništa veliko, ali fin, pametan mali film o malim stvarima.
13. Raúl Arévalo (Španjolska)
Gnjev mirnog čovjeka (Tarde para la ira)
Izvrsni španjolski triler krase i zanimljiv detekcijski puzzle, ali i žestoki, akcijski pulp dijelovi. Voljeli bismo gledati ovakav hrvatski krimić.
14. Damien Chazelle(SAD)
Prvi čovjek (First Man)
Kritika se još prepire oko toga je li biografski film o Neilu Armstrongu nedovoljno patriotski ili je, pak, domoljubno trubljenje o američkim herojima. Iza te ideološke raspre krije se film o čovjeku koji je morao otići sve do Mjeseca ne bi li pobjegao od vlastite čamotinje i gubitka.
15./16. Martin McDonagh (SAD)
Tri plakata izvan grada (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri)
Odlični irski dramatičar ovim je filmom dovršio mutaciju u američkog režisera. "Three Billboards" su fotorobot tipskih sastavnica američkog nezavisnog filma, s hrpom dobrih glumaca koji glume likove kakve inače glume. Ima u tom filmu manje dodane vrijednosti nego što mu se pripisuje - ali McDonagh je vješt dramatičar s rukom za dijaloge, sentiment i humor.
15./16. Ari Aster (SAD)
Naslijeđeno zlo (Hereditary)
"Hereditary" njujorškog debitanta Astera redateljski je najzanimljiviji horor sezone. Premda počiva na motivima koje ste u hororima već stoput vidjeli, film se izdvaja efektnim minimalizmom i atmosferom sporogoreće jeze.
Hrvatska & regija
Najneuspješnija godina hrvatskog filma ovoga stoljeća posljedica je hajke na HAVC
Kad je prije tri godine počeo ideološki, administrativni i politički napad na hrvatsku kinematografiju, bilo je otprve jasno da će taj napad imati posljedica. Također, bilo je jasno da te posljedice neće stići odmah, jer filmska industrija ima svoje cikluse proizvodnje i reagira s počekom.
Posljedice su sada stigle. Možemo mirne duše reći da je godina 2018. bila najneuspješnija godina hrvatskog filma ne samo od osnutka HAVC-a, nego i u ovom stoljeću.
Za razliku od prošlogodišnjih 12 igranih filmova na repertoaru, ove godine u hrvatskim se kinima našlo samo šest domaćih igranih filmova. Čak i ako se tome dodaju četiri dugometražna dokumentarna filma u distribuciji, riječ je o najtanjoj domaćoj proizvodnji u ovoj dekadi. Od tih šest filmova, samo je jedan koji je postigao zapaženiju gledanost - "Osmi povjerenik" Ivana Salaja sa 31.499 gledatelja. Za njim slijedi "Comic sans" Nevija Marasovića sa 12.895., a na trećem je mjestu "F20" Arsena A. Ostojića sa 4711 gledatelja.
Osim što je hrvatska kinematografija ove godine proizvela malo filmova i što su se malo gledali, bili su i slabo inozemno vidljivi. Drugu godinu za redom, ni jedan hrvatski dugometražni film nije igrao ni na jednom važnom A festivalu, a inozemni se domet hrvatskih igranih filmova sveo na nastup Jelčićeva "Sam samcat" u Sarajevu. Hrvatski se film, kad je riječ o inozemnoj vidljivosti, vratio na stanje iz ranih dvijetisućitih, kad je najveći domet domaćim filmašima bio domoći se Miljacke.
Zlatko Hasanbegović i šatoraška družba - ukratko - mogu biti zadovoljni. Ako im je ovo bio cilj - uspjeli su. U toj tužnoj dijagnozi postoji samo jedna sjajna točkica - a to su dokumentarci. Godinu na isteku u našem su filmu obilježila tri sjajna dokumentarna filma, s tim da "Majči" Josipa Lukića i "Na vodi" Gorana Devića (još) nisu igrali u kinima, a treći i najvažniji - "Srbenka" - jest. S Nagradama u Nyonu, Cannesu, Chicagu, Sarajevu i Motovunu "Srbenka" Nebojše Slijepčevića pretvorila se u najljepšu hrvatsku filmsku priču u 2018.
Vezano za liste najboljih, vrijedi notirati još jednu neobičnost. Godina 2018. bit će upamćena kao prva repertoarna godina od 90-ih tijekom koje je u hrvatskim kinima premijerno prikazan samo jedan srpski ili bosansko-hercegovački igrani film: "Južni vetar", koji je premijeru imao ovog tjedna. Je li riječ o krizi produkcije u susjedstvu, ili o postupnom udaljavanju susjedskih kultura, ili - o političkoj klimi? O tome se da razgovarati, no - brojke su tu. (Jurica Pavičić)
1) Srbenka (Nebojša Slijepčević)
Slijepčevićev dokumentarac nesumnjivo je najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg hrvatskog filma. Nastao potiho i izvan sistema, film je mutirao od nečeg što je izgledalo kao "making of" kazališne predstave u važan politički film. "Srbenka" je tijekom 2018. ovjenčana brojnim inozemnim nagradama, imala je veliki domaći odjek i otvorila važno političko pitanja: etničke distance među mladima. Rijetko je kad hrvatski film s toliko malo dobio toliko puno.
2) Južni vjetar (Miloš Avramović, Srbija)
S "Južnim vetrom" debitanta Avramovića srpski je film opet pokazao da je kadar napraviti ono što hrvatski nije: žanrovski hit-film koji nije komedija. "Južni vetar" klinački je testosteronski film pun mačo fetiša. Ali, riječ je istodobno o vješto ispričanom i dobro režiranom gangsterskom filmu.
3) Sam samcat (Bobo Jelčić)
Jelčićeva komorna drama za moj je ukus najbolji domaći igrani film u ovoj godini. Riječ je o primjeru verističke mikrodrame kakve već desetljeće i pol dominiraju europskom produkcijom. Takvi se filmovi vole ili od njih zaziru, no - Jelčić taj stil razumije i provodi dosljedno.
4) Osmi povjerenik (Ivan Salaj)
Dugočekana adaptacija bestselera Renata Baretića jedini je hrvatski film u 2018. koji se donekle može smatrati hitom. Baretićev roman Salaj je pročitao na način koji mi ni ideološki ni kulturološki nije blizak. No, treba imati na umu da je predložak vrlo težak za adaptiranje, a autor je uspio minimizirati te probleme.
5/6) Aleksi (Barbara Vekarić)
Debitantski film dubrovačke redateljice prošao je loše i u Puli i kod publike. Mislim da je to donekle nepravda, jer unatoč tanahnoj dramskoj okosnici, film ipak ima atmosferu, element hedonizma i sjajnu Tihanu Lazović.
5/6) Comic sans (Nevio Marasović)
Hrvatska kritika jako je voljela ovaj film - ja nešto manje. Nakon efektnog uvoda redatelj se jako muči kako film dokotrljati do trećeg čina, a sredina filma sastoji se od gomilanja proizvoljnih incidenata. Ipak, glumci su izvrsni, pogotovo briljantni Kićo Burić u epizodnoj ulozi oca.
Uzbuđenje u kinu dali su nam tek Cruise, Spider-Man i Black Panther
Što se može zaključiti o sezoni kada je od filmova na domaćem kinorepertoaru, prema sudu kritičara Magazina, najbolji zadnji nastavak “Nemoguće misije”? Ove godine slaganje liste najboljih filmova nije bio nimalo jednostavan posao
NENAD POLIMAC
1. Christopher McQuarrie (SAD)
Nemoguća misija: Raspad sistema (Mission Impossible: Fallout)
Za razliku od prethodnog izdanja franšize s podnaslovom "Odmetnuti", koje je također režirao McQuarrie (Oscar za scenarij "Privedite osumnjičene"), ovdje sve štima. Mogli bi ga usporediti s vlakom koji polako napušta stanicu da bi postupno sve više dobivao na brzini. Neće vam smetati ni moralne promjene likova, a toga zbilja ima dosta, jer su pregledno obrazložene: tek što vam se učini da su na nešto zaboravili, slijedi uokvirenje koje vrlo dobro učvršćuje priču.
Lokacije su isprva jako poznate, nakon kraćeg prologa u Berlinu prva trećina filma odigrava se u Parizu, na lokacijama koje uključuju i Slavoluk pobjede (scena u kojoj Cruise vozi u suprotnom smjeru na ulicama oko njega mora da je zahtijevala ekspertni tim kaskadera), da bi se potom radnja premjestila u London: točno možete pretpostaviti koja je to scena u kojoj je glavni glumac, skačući s krova na krov tamošnjih zgrada, ozlijedio nogu. Po pravilu da egzotika spada u završnicu, film završava u Kašmiru (zapravo samo djelomično jer se snimalo i u Norveškoj i Saudijskoj Arabiji) gdje pripadnici Nemoguće misije moraju spasiti ne samo svijet, nego i vlastite živote.
To je dobro složen film, precizno odmjerenog ritma, u kojem vas obilje uzbuđenja ne zamara (kao u franšizi "Osvetnici"), štoviše poželite da cjelina od dva i pol sata potraje i malo dulje.
2. Tri plakata izvan grada
(Three Billboards Outside Ebbing, Missouri)
Ove je godine vladala neizvjesnost tko će dobiti Oscara - "Oblik vode" Guillerma del Tora ili film neobična naslova i još neobičnije radnje. Pobijedio je prvi, no drugi je ipak izborio dva glumačka Oscara, iako je trebao biti nagrađen i za najbolji scenarij. Junakinja je majka kojoj su nedavno silovali i ubili kćer, a razočarana neefikasnošću policije zakupi tri oglasna mjesta izvan grada i na njima zavapi za pravdom. Woody Harrelson izvrstan je u ulozi šefa policije koji smatra da ona pretjeruje, a još bolji je Rockwell kao murjak posebnog profila: prvo vam se čini da je negativac, no kasnije shvatite da nije baš tako. Veliki povratak u formu irsko-britanskog redatelja i dramatičara koji se u razočaravajućih "Sedam psihopata" možda samo vježbao za ovo ostvarenje.
3. Skrivena ljubav
(Call Me By Your Name)
Prošle godine u Sundanceu film danas najprestižnijeg talijanskog redatelja izazvao je takvo ushićenje da su mu prognozirali pregršt nominacija za Oscara. Dobio ih je, istina, četiri, jednu je potvrdio (veteran James Ivory nagrađen je za najbolji scenarij), a kako je u našim kinima prošao razmjerno nezapaženo, online videoteke su prilika da popravite propust. Da ne bi bilo zabune, u pitanju je gay drama o vezi pretencioznog školarca i nešto starijeg asistenta njegova oca, no heteroseksualni gledatelji jednako su impresionirani kao i oni drugi. Početak 80-ih u Italiji sjajno je evociran.
4. Prvi čovjek
(First Man)
Da je pravde, film o pripremama i hodanju Neila Armstronga (izvrsni Ryan Gosling) po Mjesecu u svibnju 1969. bio bi jedan od glavnih favorita za Oscara jer astronautske drame nikad nisu bile ovako uvjerljive. Sjajna je i Claire Foy u ulozi njegove supruge, koja dokazuje mužu da je ona ipak gazda u kući.
5. Ljudi i mjesta
(Visages villages )
Kultna francuska redateljica imala je nešto manje od 80 godina kad se povezala s puno mlađim konceptualcem i fotografom i s njim proputovala domovinu, zaustavljajući prolaznike u malim mjestima i lijepeći njihove portrete po fasadama kuća. Vrlo zabavan dokumentarac koji vješto i nenametljivo oslikava svjetonazore njegovih autora.
6. Spider-Man: Novi svijet
(Spider-Man into Spider Verse)
Ovo je valjda prvi slučaj u povijesti holivudskih franšiza da se uz nekoliko vrlo uspješnih igranih verzija napravi i jedna animirana, koja će po svoj prilici imati nekoliko nastavaka i odvojaka. Razigran i sjajno izveden, s obiljem referenci na filmove i stripove, crtić je zapravo autorsko djelo Phila Lorda i Chrisa Millera, tvoraca podjednako zabavnog "Lego filma".
7. Black Panther
(Black Panther)
Manje je važno da je blockbuster o prvom afroameričkom superjunaku postao megahit, presudno je da ga je sjajno režirao filmaš poznat po "Postaji Fruitvale" i "Creedu". Glumci su odlični, a osobito je inventivan vizualni prosede: takav živopisni kolorit već dugo nismo vidjeli u skupim holivudskim filmovima.
8. Oblik vode
(The Shape of Water)
Sjajni holivudski redatelj meksičkih korijena ("Panov labirint") ovdje je napravio posvetu svom omiljenom B-klasiku "Čudovište iz Crne lagune", radnja se odigrava početkom 60-ih u jeku hladnog rata, a protagonisti su skromna čistačica u američkom strogo čuvanom laboratoriju i čovjekolika amfibija nad kojom namjeravaju vršiti pokuse. Krasan vizualni prosede, odlični glumci i dojmljiva glazba francuskog majstora Alexandrea Desplata.
9. Julien u sredini
(Jusqu'à la garde)
Debitantski redateljski rad francuskog glumca, nagrađen Srebrnim lavom u Veneciji, jedno je od najboljih ostvarenja na temu obiteljskog rasapa. Supruga se razvela od nasilnog muža i odselila u drugi grad s njihovo dvoje djece, ali on odlazi za njima i na sudu predstavlja se kao brižan otac s tek sitnim manama koje je u međuvremenu prevladao. Obiteljski pakao rijetko kad je tako slojevito prikazan.
10. Iskupljenje u New Yorku
(You Were Never Really Here)
Joaquin Phoenix zasluženo je dobio u Cannesu nagradu za najbolju ulogu. On igra bivšeg agenta FBI-a i iračkog veterana koji se specijalizirao za povrat djevojaka odvedenih u bijelo roblje. Živi s majkom, neprestano je na rubu samoubojstva, a duhovnu ravnotežu vrati mu oteta maloljetnica koju je uspio izbaviti iz bordela. Nije to žestoki krimić, škotska redateljica se prije poigrava žanrom, a sjajnog suradnika našla je u glazbeniku Jonnyju Greenwoodu iz grupe Radiohead.
11. Ralph ruši internet
(Ralph Breaks Internet)
Nastavak crtića "Krš i lom" u mnogočemu je nadmašio original, ne samo po broju likova kojih je najviše u nekom proizvodu te vrste, pojavljuju se čak i sve princeze iz Disneyjevih klasika. Dramski je najzanimljiviji odnos naslovnog grubijana i njegove vragolaste partnerice iz prvog filma, a nije loš ni metafilmski koncept koji se sustavno provodi sve do završnice.
12. Iz ništavila
(Aus dem Nichts)
Mlada Njemica udala se za Kurda koji je zbog dilanja droge odslužio zatvorsku kaznu, no brak i rođenje djeteta njezina su supruga potpuno promijenili. Za nju je strašan šok kada dozna da su joj muž i sinčić stradali u terorističkom napadu, ona je uvjerena da je to djelo neonacista, što se pokaže točnim. Veliki njemački redatelj turskog podrijetla ponovno je u dobroj formi, a njegova glavna glumica Diane Kruger dobila je Zlatnu palmu u Cannesu.
13. Novine
(The Post)
Očekivalo se više, film o usponu The Washington Posta početkom 70-ih zahvaljujući objavljivanju inkriminiranih dokumenata o Vijetnamskom ratu dobio je samo dvije nominacije za Oscara i nijednu nije potvrdio. Ništa zato, u pitanju je prvorazredna lekcija iz povijesti, dok je tisak još nešto značio, a redatelj to naglašava detaljnim i gotovo nostalgičnim prikazom nastanka dnevnih novina i svega što se odigrava iza kulisa uredničkih odluka.
14. Mjesto tišine
(A Quiet Place)
Ideja je krajnje originalna: na Zemlju su stigli opaki svemirci koji ne mogu vidjeti, ali savršeno čuju. Ljudi koji žele preživjeti, moraju u najboljem slučaju šaptati ili služiti se govorom znakova. Vješto je proveden vizualni prosede, radnja se uglavnom odigrava po mraku, redatelj igra i glavnu ulogu, a partnerica mu je njegova supruga Emily Blunt.
15. Fantomska nit
(Phantom Thread)
Kultni američki redatelj ovaj put je napravio film razmjerno jednostavne naracije, nema ni dugih kadrova tako karakterističnih za njegov prosede, a u prvom planu je šivanje odjeće za europsku i američku elitu. Njegov omiljeni glumac Daniel Day-Lewis izvrstan je kao krojač i dizajner koji privatni život potpuno podređuje profesionalnom: nadajmo se da mu ovo neće biti - kako je najavio - posljednja uloga na ekranu.
Hrvatska & regija
Oskudnu godinu spasio je odličan akcijski film iz susjedstva ‘Južni vjetar’
1) Južni vjetar
(Miloš Avramović, Srbija)
Neočekivano je da redatelj koji je svoj jedini film - i to komorno art-djelce - snimio prije 13 godina napravi ovako žanrovski zrelo i uzbudljivo ostvarenje. Bit će da mu je pomoglo razdoblje kad je bio direktor produkcije na televizijskim serijama i asistirao iskusnim filmašima poput Srđana Dragojevića. Miloš Biković izvrstan je u ulozi simpatičnog kriminalca, koji radi za auto bandu, ali prvenstveno zato što je lud za automobilima. Problemi nastanu kad ukrade Mercedes i poremeti putove droge od Bugarske do Srbije. Efektan scenarij, odlični dijalozi i suverena glumačka ekipa, među kojom se izdvaja pokojni Nebojša Glogovac u svojoj posljednjoj filmskoj ulozi, kralja beogradske narkoscene.
2) Osmi povjerenik
(Ivan Salaj)
Svoj prvi film (kultni "Vidimo se") redatelj je snimio davne 1995., što mu nije bila osobita preporuka za ekranizaciju bestselera Renata Baretića, projekta od kojeg su mnogi prije njega odustali. Ipak, posao je obavio zamjerno, sam je napisao i scenarij i napravio ostvarenje zanimljive fabule, slojevitih likova i efektnog vizualnog prosedea.
3) Comic Sans
(Nevio Marasović)
Redatelj bi trebao snimati samo filmove koji se odigravaju na njegovu Visu jer ovo mu je najbolje ostvarenje nakon hvaljenog "Vis-à-vis". Zlatko Burić i Janko Popović Volarić sugestivno igraju oca i sina koji su jedan drugome bliži nego što isprva žele priznati. Dojmljiva upotreba lokacija i rafinirani vizualni prosede.
4) Srbenka
(Nebojša Slijepčević)
Na neki način ovo je "making-of" "Aleksandre Zec" u režiji Olivera Frljića, no što više se radnja ovog dokumentarca razigrava i u prvi plan dolazi tinejdžerica koja je iste nacionalnosti kao i tragično stradala naslovna junakinja predstave, film postaje sve intrigantniji. Šteta što se Slijepčević njome nije bavio od samog početka.
5. Aleksi
(Barbara Vekarić)
Nije to film bez mana, najveća je što je fabula poput naslovne junakinje, katkad niste sigurni što bi ona zapravo htjela, već joj je 28 godina, nikako da odluči čime bi se bavila, a i s muškarcima je podjednake sreće. Međutim, radnja pretjerano ne gnjavi, dok su sunce, more i usputne romanse dodatni aduti.